Prije više od 25 godina, u inat muškoj klapi Sagena, skupina dalmatinskih studentica u Zagrebu osnovala je klapu Dišpet. Ova ženska klapa danas iza sebe ima šest samostalnih albuma i jednu zbirku pjesama pod nazivom “Za dišpet”, a 28. ožujka s novim albumom “Jedna ura ‘lada – pjesme iz polja”, koji su izdale 2023. godine, borit će se za prestižnu glazbenu nagradu Porin.
Ivana Tolić, koja već deset godina djeluje u klapi, ispričala nam je nešto o zajedništvu koje imaju kao sastav te nas uputila u sam proces nastanka albuma, dok se Luka Čabo, producent “Jedne ure ‘lada” te Ivanin supružnik, osvrnuo na posebnosti i moderne elemente klape Dišpet u kojoj, osim Ivane Tolić, trenutačno pjevaju Lovorka Sršen, Eva Kirigjija Krnjak, Željka Vojvoda, Katarina Jelić, Ivana Kovaček, Marija Ljubić Šiško, Ivana Klubička, Carolina Brodarac, Petra Lelas Garača i Jasna Jančić.
Sveukupno osam napjeva iz različitih podneblja – od sjevernog krčkog do konavoskog područja – članice klape Dišpet okupile su u album “Jedna ura ‘lada – pjesme iz polja”, čiji je naziv nastao iz stiha “više vrijedi jedna ura lada, nego dvije kad sunce ogrije”, a istraživački proces, otkriva Ivana Tolić, nije bio jednostavan.
– O ženama koje su se, na samom početku 20. stoljeća, bavile težačkim poslovima, malo se priča jer se zapravo malo i zna. Ovim smo albumom htjele odati počast upravo njima, a kako je klapa Dišpet uvijek pronalazila inspiraciju u ženskim pričama, i sada smo se vodile tom mišlju. U istraživačkom procesu nikada ne znaš na što ćeš naići, osjećaj je kao da si na brodu i loviš ribu – ponekad uloviš nešto vrijedno, a ponekad ništa. Naš dugogodišnji suradnik Joško Ćaleta donosio nam je razne materijale, što s Instituta za etnologiju i folkloristiku, što s terenskih istraživanja, a veliku ulogu imao je i Krešimir Magdić, dubrovački maestro i gospar koji je etabliran u klapskom svijetu, a i sama komunikacija s njim bila je vrlo epistolarna – slao nam je materijale putem maila ili zemaljskom poštom – kazala je Ivana Tolić te dodala kako je kontakt s kazivačicom Anđelkom Vlahović također bio od velike važnosti.
– Anđelka Vlahović bila je naš prvi direktan kontakt što se tiče kazivača, a kazivala mi je mirnu, ljubavnu pjesmu “Dođi, dragi, i dovezi lađu”, koja potječe iz Komina te kojom su žene dozivale svoje muževe da dođu po njih na ušće rijeke Neretve, gdje su brale žuku ili brnistru od koje su kasnije plele sjenila za hlad. Otkrivanje pozadine priče zapravo je najljepši dio cijelog procesa stvaranja albuma jer tako svakoj pjesmi udahnjujemo novi život, umjesto da ona postoji samo kao reprodukcija postojećeg sadržaja – kaže Ivana Tolić.
Klapa Dišpet nastala je 1998. godine, kada se okupila skupina djevojaka koje su pjevale u crkvenom zboru Palma, a osnovao ih je Jurica Bošković, sada producent na HRT-u. Bilo je tu nostalgije za Dalmacijom jer su sve one bile studentice koje su došle u Zagreb na fakultet, a na samome su se početku okupljale na Knežiji, gdje je već djelovala muška klapa Sagena. Upravo iz tog razloga, u inat muškoj klapi, nadjenule su si ime Dišpet, otkriva Ivana, a tijekom godina kroz klapu je prošlo nekoliko desetaka žena. Njihove nošnje dizajnirala je Slavka Klišanić, majka članice Željke Vojvode, no valja napomenuti da to nije tradicionalna nošnja koja se nosi u nekom kraju, već je stilizirana posebno za klapu Dišpet, kao što, primjerice, muški klapski sastavi imaju svoja prepoznatljiva odijela.
Klapa kao takva je ljubav koja ne prestaje, no svaka se članica primarno bavi nekim drugim poslom pa se na probama rijetko okupljaju u punom sastavu. Tijekom snimanja albuma “Jedna ura ‘lada” čak su četiri članice bile trudnice, no i tada imaju svoj običaj – mjesec dana nakon poroda vraćaju se pjevanju. Luka Čabo, producent i vlasnik SoundBrick studija u kojemu je “Jedna ura ‘lada” nastala, kaže kako je snimanje klapskog albuma poprilično zanimljivo, no ne samo zbog činjenice da se ovdje radi o desetak žena, već zbog toga što sve ovisi o a cappella izvedbi, bez ikakvog oslanjanja na instrumente.
– Ono što je specifično kod Dišpeta jest to da one njeguju “zdravoseljački” način pjevanja. Tu nema školovanih glasova, već članice osluškuju jedna drugu, a u vlastitom glasu traže narativ priče. Klapa Dišpet uvijek je imala hrabra izdanja – prošlo izdanje “Došlo vrime” s temom svadbenih običaja snimano je u crkvi, a ovdje nas je dočekao potpuno novi koncept, pjesme iz polja. Kao producent odlučio sam da se zvuk neće povoditi dosadašnjom kulturom zvuka klapskih albuma, već sam htio da ženski glasovi ovdje zaista zvuče kao da su snimani u polju, a da ipak ne izlaze iz okvira muzikalnosti na koju smo se danas naviknuli tijekom slušanja glazbe. Upravo je to, uz pop-vokal Lovorke Sršen, koja pjeva prvi glas, trenutak modernosti kod ovog albuma – kaže Luka Čabo.
Klapa Dišpet je album “Jedna ura ‘lada” promovirala i u Japanu, u etabliranoj glazbenoj kući Min-on. Ondje su, osim tradicionalnih napjeva, članice izvele i japansku himnu, a reakcije Japanaca, kaže Ivana, bile su dosta suzdržane. Bez obzira na to što su bili fascinirani njihovom izvedbom i činjenicom da se desetak žena može amaterski baviti ovakvom vrstom pjevanja, za vrijeme nastupa na njihovim se licima nisu vidjele nikakve reakcije.
– Bila je to potpuno drukčija situacija od nastupa u Hrvatskoj, u kojoj vam lica puno govore jer smo mi kao narod dosta topliji od njih, primjerice, naš vlastiti projekt, smotru “Ta divna klapska noć”, održale smo dva puta (2019. i 2021.) u Klovićevim dvorima, gdje smo okupile crème de la crème zagrebačkih klapa, a posjećenost je bila veća nego što smo očekivale. Ovo definitivno nije mainstream glazba, a nije ni namjera da bude, pa prostora na sceni ima onoliko koliko si ga sami stvorimo, no važnu ulogu imaju ljudi koji osjete našu priču te je mogu i žele pogurati u javni prostor.
– Danas postoje brojne kape koje su mainstream, odnosno trude se prilagoditi publici uvođenjem gitare ili sintesajzera u izvedbu pa tu situacija postaje diskutabilna i postavlja se pitanje treba li to zvati klapom ili ne. Klapa Dišpet po tom je pitanju ostala vjerna izvornom izričaju – naše jedino oružje su naši glasovi, ne možemo se sakriti iza nekog instrumenta pa treba razmišljati izvan notnog zapisa, takta i notnog crtovlja, jer kreator sadržaja u tom trenutku ostaje isključivo pjevač, odnosno, u ovome slučaju, klapa. Osovina svake klape je terca, koja se jednostavno mora osjećati, pa smo mi zapravo jedna velika obitelj koja se međusobno osluškuje, a kao i u svakoj obitelji, imamo dobre i loše dane – samo zamislite desetak žena na hrpi koje pokušavaju postići neki dogovor. Unatoč svemu, ipak uspijevamo gurati tu priču koja funkcionira u našem mikrosvijetu, a to je jedinstvo koje, nadam se, pridonosi kulturnoj zajednici – zaključuje Ivana Tolić.
Otvori KEKS Pay
