Kada se proslavljeni autor, ovjenčan Zlatnom palmom za remek-djelo "Obiteljske veze", odluči snimiti svoj prvi film izvan rodnog Japana, i to na jeziku koji ne govori, očekivanja su golema, a rizik opipljiv. Upravo je to bio izazov s kojim se suočio Hirokazu Koreeda, jedan od najcjenjenijih redatelja današnjice, kada je za svoj francuski debi "Sjećanja moje majke" (La Vérité) okupio dvije glumačke legende, Catherine Deneuve i Juliette Binoche.
Po prvi put zajedno na platnu, Deneuve glumi Fabienne, ostarjelu, ali neslomljivu divu francuske kinematografije, ženu čija se orbita vrti isključivo oko vlastitog odraza u ogledalu i divljenja publike. Okidač za dramu je objava njezinih memoara, ironično nazvanih "Istina", koja u Pariz iz New Yorka dovodi njezinu kćer Lumir (Binoche), uspješnu scenaristicu, zajedno sa suprugom Hankom (Ethan Hawke) i njihovom kćerkicom. Ono što je trebalo biti obiteljsko slavlje pretvara se u tihi, ali nemilosrdni rat sjećanja, zamjeranja i neizgovorenih istina.
U samom srcu filma kuca napeti i slojeviti odnos majke i kćeri. Lumir, čitajući majčine memoare, ne pronalazi istinu, već uljepšanu, potpuno izmišljenu verziju prošlosti. Fabienne sebe opisuje kao predanu majku koja je svakodnevno dolazila po kćer u školu, dok se Lumir bolno sjeća da se to nije dogodilo niti jednom. Suočena s lažima, Fabienne ne nudi ispriku, već kraljevsku ravnodušnost i objašnjenje koje je srž njezina bića: "Ja sam glumica. Neću iznositi golu istinu, jer ona nije zanimljiva." Catherine Deneuve maestralno utjelovljuje ovu ponosnu, narcisoidnu i beskrajno šarmantnu primadonu koja je glumu toliko integrirala u život da više ne razlikuje pozornicu od stvarnosti. Njezina arogancija je istovremeno komična i razarajuća, a svaka njezina rečenica, pa i ona najiskrenija, djeluje kao još jedna pomno uvježbana replika. Za Lumir, to je životna drama; odrasla je u sjeni egocentrične majke, a povratak kući samo otvara stare rane i potvrđuje da se neke stvari nikada ne mijenjaju.
Ono što film čini fascinantnim jest činjenica da se borba za istinu nije odvijala samo ispred kamere. Redatelj Kore-eda, suočen s jezičnom barijerom, morao je osmisliti posve nov način rada, oslanjajući se na ono što se može nazvati "poetskom istinom" (poetic vérité) - spojem fikcije i stvarnosti. Njegove uši i glas na setu bila je prevoditeljica Léa Le Dimna, no ključ uspjeha ležao je u dubokoj suradnji s glumcima. Kore-eda je poticao improvizaciju i dopustio da se životi i osobnosti glumaca preliju u njihove likove. Tako je Fabienne poprimila crte same Deneuve, od njezine navike pušenja do legendarno oštrog jezika i prijezira prema Brigitte Bardot. Prema riječima samog redatelja, Deneuve bi često usred scene potpuno odbacila scenarij i improvizirala, a on bi, ne razumijevajući ni riječ, bio oduševljen izvedbom, da bi mu prevoditeljica tek kasnije otkrila da "nije izgovorila nijednu rečenicu iz skripte". Ta fleksibilnost omogućila je filmu da diše autentičnošću, stvarajući dojam da ne gledamo likove, već stvarne ljude uhvaćene u vrtlogu vlastitih emocija.
Ta napetost između scenarija i života najbolje se oslikava u anegdotama sa snimanja koje je podijelila Juliette Binoche. Kako bi stvorila osjećaj bliskosti potreban za ulogu kćeri, Binoche je inzistirala da Deneuve oslovljava s neformalnim "tu", no Deneuve joj je uporno odgovarala formalnim "vous", održavajući distancu. Binoche je tada pronašla drugi način da probije ledeni oklop. "Mislila sam, ona puši. Ja ću pušiti s njom! Možemo dijeliti istu pepeljaru, isti upaljač, to će stvoriti neku vrstu fizičke povezanosti", ispričala je Binoche. Tijekom probe jedne scene, zamolila je Deneuve za cigaretu, što je ova hladno odbila. Tek nakon njezina ustrajanja, Deneuve joj je, kao u kakvoj filmskoj sceni, bacila cigaretu preko stola. Binoche je taj trenutak doživjela kao pobjedu u malom ratu za intimnost. Upravo ti stvarni sukobi i zbližavanja, te male bitke ega i ranjivosti, udahnuli su život odnosu Lumir i Fabienne, čineći ga bolno prepoznatljivim.
Složenost odnosa dodatno je naglašena pametnim redateljskim postupkom - filmom unutar filma. Fabienne upravo snima znanstveno-fantastičnu dramu u kojoj glumi ostarjelu kćer čija majka putuje svemirom kako bi ostala vječno mlada. Na setu, Fabienne je prisiljena iskazivati osjećaje napuštenosti i čežnje koje u stvarnom životu nikada nije priznala vlastitoj kćeri. Ta meta-razina služi kao gorko ogledalo, gdje se istina može izreći jedino kroz umjetničku laž. U tom labirintu emocija, lik Ethana Hawkea, Lumirin suprug Hank, funkcionira kao svojevrsni glas razuma. Kao Amerikanac koji ne razumije francuski, on je isključen iz verbalnih dvoboja, ali upravo mu ta distanca omogućuje da vidi ono što je drugima nevidljivo. U ključnoj sceni večere, dok Fabienne otrovnim primjedbama omalovažava njegovu glumačku karijeru, Hank ne razumije riječi, ali osjeća njezinu temeljnu tugu i usamljenost, primijetivši kasnije Lumir: "Zapravo mi se činila tužnom." On percipira istinu iza glume, onu koju Lumir, previše upletena u povijest boli, više ne može vidjeti.
Na koncu, "Sjećanja moje majke" postavlja pitanje je li ovo uopće japanski ili francuski film. Iako snimljen u Parizu, s francuskim ikonama i prožet francuskim duhom, u svakom kadru osjeća se prepoznatljiv potpis Hirokazua Kore-ede. Njegova opsesija obiteljskim dinamikama, sjećanjem i lažima koje nas drže na okupu ovdje je samo premještena u novi kulturni kontekst. Umjesto siromašnih prevaranata iz "Obiteljskih veza", imamo glamuroznu, ali jednako disfunkcionalnu obitelj iz visokog društva. Film ne nudi laku katarzu niti velike pomirbene govore. Umjesto toga, donosi gorko-slatko prihvaćanje da su neke istine previše bolne da bi se izrekle, a neke laži previše udobne da bi ih se napustilo. To je film o spoznaji da ponekad najveći čin ljubavi nije inzistiranje na istini, već prihvaćanje osobe onakvom kakva jest, sa svim njezinim manama i veličanstvenim izmišljotinama.
Otvori KEKS Pay
