Kako mi je ovo promaknulo?? – pitala sam se danima nakon što mi je na Facebooku iskočila objava Olje Savičević Ivančević o događanju koje se odvilo 18. lipnja u prostoru bivše Gradske klaonice Zagrepčanka u Heinzelovoj ulici – javnom razgovoru i druženju na temu prenamjene navedenog prostora u prostor umjetničke produkcije.
Događanje je organizirala udruga Prostori umjetničke produkcije koja stoji iza inicijative „Trebamo radne prostore“, volonterske zagovaračke inicijative koja je otvorila dijalog sa zagrebačkim gradskim vlastima sa ciljem razvoja modela sudioničkog upravljanja gradske uprave i umjetnika nad bivšom Zagrepčankom. Na svojoj stranici www.trebamoradneprostore.org inicijativa navodi da okuplja više od 180 umjetnika i umjetnica, kulturnih radnika i radnica, organizacija i kolektiva, a prema anketi koju su proveli među članovima inicijative, više od 85 posto njih radi u neadekvatnim uvjetima.
Nakon uvodnog predstavljanja inicijative, u kojem su govorili Luana Lojić, Predrag Pavić, Nikola Radeljković, Tea Kantoci, Marko Pogačar i Bojan Mrđenović, uslijedio je javni razgovor s predstavnicima nezavisne scene, struke i Grada Zagreba. Nažalost nisam mogla prisustvovati, no pogledala sam snimku događanja koju je inicijativa objavila na YouTubeu i izvukla za vas dijelove koji su me se osobno najviše dojmili.
KAKO ARTIKULIRATI POTREBU ZA RADNIM PROSTOROM
Jasna i jezgrovita artikulacija potreba pojedinih umjetničkih grana za radnim prostorima izula me iz cipela. Prvih 25 minuta snimke može nam svima biti škola opisa potreba za bilo koji budući projekt koji ćemo pisati. Dok sam je gledala, obuzeo me ponos na te umjetnike koje nikad nisam upoznala, ali se očito koprcaju u istim nezavidnim uvjetima rada kao i ja sama, zajedno sa svojom Kazališnom družinom Tragači. Odjednom su sve desetljetne muke s pisanjem projekata dobile svoj smisao – naučile su nas opisati potrebe, imenovati probleme, ciljeve i rezultate do kojih bi provedba projekta trebala dovesti. Naučili smo prevesti vlastitu prekarnu umjetničku situaciju u logičku matricu.
Rijetko se vidi da se potreba nezavisne kulturne scene tako jasno, smireno i precizno postavi kao javno pitanje. Ne kao lamentiranje pojedinca koji se nije snašao, ne kao žalba na vlastiti loš položaj, ne kao popis želja, nego kao artikulirani zahtjev za sustavnim rješenjem problema koji izravno utječe na kvalitetu umjetničke proizvodnje.
Čim krenemo govoriti o umrežavanju različitih umjetničkih grana, brzo se spotaknemo o problem toga da različiti umjetnici imaju potpuno različite potrebe, pogotovo kada je riječ o prezentaciji njihove umjetnosti. No budući da je ovdje riječ o radnim, a ne o izvedbenim prostorima, čini mi se da taj problem ovaj put nemamo. Piscima treba mala mirna soba. Scenografima, kiparima ili multimedijalnim umjetnicima trebaju veliki prostori u kojima mogu raditi buku. Izvedbenim umjetnicima treba velik prazan prostor koji je čist i siguran. Fotografima treba laboratorij i studio. Apsolutno svima treba – skladište. Umjetnost ima različite uvjete nastanka, ali nijedna ne nastaje u zraku. Prije prezentacije u,jetničkog djela potreban je prostor u kojem se rad uopće može dogoditi.
ATELIJERI ŽITNJAK KAO PRIMJER DOBRE PRAKSE
Predrag Pavić, vizualni umjetnik koji se pretežno bavi kiparstvom, istaknuo je Atelijere Žitnjak u Zagrebu kao primjer dobre prakse: “Lokacijski se radi o umjetničkom kolektivu okupljenom oko stare škole na Žitnjaku koju je sam Grad prije dvadesetak godina dodijelio umjetnicima.“ Pojasnio mi je kako je zajedničko mjesto rada postalo daleko više od fizičkog prostora: „Individualni korisnici tijekom godina samoinicijativno provode galerijski i rezidencijalni program, koji sada kontinuirano traje preko 20 godina. To je primjer građenja scene ‘od umjetnika za umjetnike’, i zapravo predstavlja jedini artist run space u Zagrebu. Iako se nalazi na obodu grada, funkcionira izvrsno i privlači zainteresiranu javnost. Grad je stvorio uvjete, tj. dodijelio petnaestorici umjetnika, svakom po jednu učionicu bivše škole za rad. Sve ostalo organski se razvilo s vremenom. Zajednički prostori, hodnici i atrij postali su galerija i mjesto susreta. Ovaj primjer plastično dokazuje da je aktivno korištenje prostora ujedno i najbolja zaštita od propadanja. Bivša škola na Žitnjaku spašena je od devastacije. Ono što je jedno od ključnih pitanja s kojim se Inicijativa bavi jest kako takav sustav napraviti samoodrživim u poprilično većem mjerilu, kojeg kompleks u Heinzelovoj predstavlja.“
Nikola Radeljković iz kolektiva Numen naglasio je: „Interesantno je da većina inicijatora ove inicijative ima riješen vlastiti prostor. Znači, nije riječ o ljudima koji su na početku svoje prakse i koji su u egzistencijalnoj potrebi za rješavanjem vlastitog prostora, nego je riječ o situaciji u kojoj je sazrelo vrijeme da Grad, u suradnji s ovakvim neformalnim inicijativama, krene promišljati razvoj svoje kulturne scene.”
Radeljković je govorio i o vrijednosti dijeljenog prostora, objašnjavajući kako se “unutar dijeljenog prostora kulturne i umjetničke produkcije događaju kojekakve interakcije koje omogućavaju puno zanimljiviji i veći output od onoga koji bi bio u pojedinačnim studijima… Zagreb jednostavno živi bez jedne jako važne kulturne sredine, jednog prostora interakcije, razmjene i suradnje, za koji je ovaj prostor zapravo idealan.”
PROBLEMI IZVEDBENIH UMJETNOSTI
Ove suradnje su me zaboljele iz pozicije kazališne umjetnice – čini mi se da se umjetnici u nekim sektorima lakše umrežavaju od nas na kazališnoj sceni. Možda su, zbog prirode vlastitog rada, prije bili prisiljeni pronaći modele dijeljenja prostora, opreme i resursa. Mi kazalištarci prečesto funkcioniramo kao konkurenti. Natječaji nas uče da se natječemo za iste male iznose. Praksa nas stalno vraća u borbu za preživljavanje. Ova inicijativa je primjer solidarnosti umjetnika koji ne traže nužno nešto za sebe, nego zagovaraju uvjete rada za čitavu scenu.
Tea Kantoci je govorila o poziciji suvremenog plesa, no ona ustvari vrijedi za sve izvođačke umjetnosti: “Rad na produkciji plesne predstave često uključuje niz različitih lokacija, pa je dosta uobičajeno da se za jednu produkciju izmijeni tri, pet, sedam radnih prostora. Ti prostori nisu nužno povezani, niti su mišljeni za kontinuitet rada, pa se taj proces stalno prekida i iznova uspostavlja. Svaka promjena prostora znači uvijek i novo prilagođavanje tom prostoru. Takav način rada ima i izravne utjecaje na organizaciju jer povećava logističko opterećenje, otežava planiranje proba, fragmentira proces i smanjuje mogućnost da se materijal, odnosno rad, razvije u stabilnim uvjetima. Uz to, produžuje vrijeme pripreme i povećava fizičko opterećenje izvođačkog tima.”
NIJEDNA UMJETNIČKA PRAKSA NIJE “SAMO”
Od pisca Marka Pogačara saznali smo, za mene, šokantnu informaciju – da je pisac kao zanimanje upisan u službeni registar zanimanja tek prije desetak godina, i to kao posljedica rada inicijative Pravo na profesiju. Bez obzira na svu nepravdu koju ta činjenica sadržava, u njoj postoji i nešto ohrabrujuće: inicijative mogu uspjeti. Sustav se može pomaknuti.
Pogačar je vrlo precizno osvijestio uvriježenu predodžbu “da pisci i spisateljice ne trebaju nikakvu infrastrukturu i nikakve resurse, da su im dovoljni olovka, papir i neka kartonska kutija ispod koje se, valjda, mogu sakriti zajedno s tri mačke. Ali pisci i spisateljice su gotovo isključivo prekarni radnici i radnice. Vrlo često žive u neadekvatnim uvjetima, nemaju svoju vlastitu sobu, često nemaju vlastiti stol, žive u cimerstvima, roditelji su, često nemaju neku bazičnu infrastrukturu kod kuće iz različitih razloga, i radni prostori su im itekako potrebni.”
Ova inicijativa razbija naše pretpostavke o tuđem radu. Izvana nam se često čini da netko drugi ima jednostavnije uvjete. Piscima treba samo olovka i papir. Glumcima treba samo tekst. Plesačima treba samo tijelo. Fotografima treba samo aparat. Kiparima treba samo materijal. Međutim, nijedna umjetnička praksa nije “samo”.
Bojan Mrđenović podijelio je svoje iskustvo tijekom dvadesetogodišnjeg bavljenja filmom i fotografijom: “Trenutno nemam radni prostor. Zapravo, zadnji put sam ga imao kao srednjoškolac, u kontekstu fotokluba u kojem sam tada bio aktivan, a posljednjih 20 godina, otkad se svojim poslom bavim profesionalno, radni prostor nemam. Moja dnevna soba neka je vrsta ureda, spavaća soba neka vrsta skladišta, a kupaonica fotografski laboratorij. Ja ne predstavljam iznimku, nego pravilo, jer mnogi umjetnički radovi u javnoj cirkulaciji nastali su upravo privatnim ulaganjem ili osobnim odricanjem — što umjetnika, što njihovih obitelji.”
Ova rečenica o obiteljima me kosnula. Sjetila sam se stoput izgovorene rečenice mog supruga „Nađi si normalan posao“. Tragači su ured na korištenje dobili tek prije godinu i pol, a do tada sam sve poslove osim kazališnih proba i izvedbi obavljala od kuće. Kad umjetnik nema radni prostor, ne trpi samo umjetnik. Trpi dnevna soba, kuhinjski stol, partner, djeca, mir u kući i odmor. Privatni prostor postaje skladište, ured, radionica, studio, garderoba, čekaonica i arhiv. A onda se od umjetnika očekuje da javnosti isporuči profesionalan rad, kao da je taj rad nastao u profesionalnim uvjetima.
BUDUĆNOST INICIJATIVE I UDRUGE
Moj mozak je strateški orijentiran i odmah počinje postavljati pitanja. Kako bi se prostor dijelio, tko bi ga administrirao, kako bi izgledali natječaji, tko bi pratio korištenje, kako bi se donosile odluke, kako bi se spriječilo da prostor ponovno postane nedostupan onima koji nisu stekli pravo korištenja „u prvom valu“? Je li udruga „Prostori umjetničke produkcije“ osnovana s ciljem formaliziranja inicijative i ugasit će se ukoliko inicijativa ispuni svoje ciljeve? Ili će osmišljavati nove programe? Ili možda želi biti partner Gradu u upravljanju revitaliziranom Klaonicom, po uzoru na model koji su postavili POGON i Savez udruga Operacija grad?
Bojan Mrđenović mi je objasnio da ni sama inicijativa na mnoga od tih pitanja još nema odgovore – ideje i planovi se organski razvijaju i prilagođavaju trenutnoj situaciji. Osnovni cilj je u dijalogu s Gradom Zagrebom osmisliti sudionički model upravljanja umjetnika i Grada. Prostor prvo treba uopće dovesti u funkciju.
Važno je razumjeti i kapacitete same inicijative. Koliko može čuti svačije mišljenje? Koliko se može širiti? Koliko može primati nove potrebe, umjetničke grane, discipline i probleme? Inicijativa je volonterska. Ljudi koji su je pokrenuli imaju svoje poslove od kojih žive. Zato ih ne treba shvatiti kao servis za zadovoljenje svih naših potreba, želja i prohtjeva, nego kao ljude koji rade nešto od čega cijela nezavisna hrvatska kulturna scena može imati koristi. Ako se inicijativa previše rasprši, lako može izgubiti fokus. A upravo je fokus ono što je čini snažnom.
U ovom trenutku, primjerice, u samoj inicijativi nema izraženije kazališne perspektive, ali istaknuta je plesna scena, pa možemo reći da su izvedbene umjetnosti ipak zastupljene. Čak i ako se neke umjetničke grane tek trebaju uključiti, ili se možda nikada neće uključiti u ovaj konkretan proces, uspjeh ove inicijative može postati model zagovaranja potreba nezavisne scene za druge umjetnilke grane ili u drugim gradovima. I sama inicijativa ističe primjere dobre prakse na koje se ugleda: Rojc u Puli, bivšu vojnu zgradu pretvorenu u veliki društveno-kulturni centar u kojem danas djeluje više od stotinu udruga, i Regenerator u Zaboku, gdje je nekadašnji industrijski prostor prenamijenjen u Centar urbane kulture.
KAKO PODRŽATI INICIJATIVU
Za kraj bih se vratila na dva citata koji najbolje sažimaju zašto ovu inicijativu treba podržati. Marko Pogačar rekao je: “Ako mi imamo kućne resurse da možemo raditi ili neku terasu koju možemo osposobiti, treba biti svjestan da postoji golem broj ljudi koji te resurse jednostavno nemaju i treba ući u kolektivnu borbu da im se to omogući.” Bojan Mrđenović se nadovezao: “Takvo ulaganje u infrastrukturu za umjetničku proizvodnju stvorilo bi jednakost prilika za sve one koji se ne samo sada profesionalno bave umjetničkim djelatnostima, nego i za one koji će se njima baviti u budućnosti – koji će upisivati likovne akademije, koji će možda u nekom trenutku stati s karijerama zbog toga što nemaju adekvatne prostore za rad. Dakle, ovakav iskorak je bitan kako bi umjetnost mogli promišljati i prakticirati ne samo oni privilegirani koji imaju tu vrstu resursa, nego svi pod jednakim uvjetima.”
Nije važno treba li vam trenutačno radni prostor. Nije važno jeste li iz Zagreba ili niste. Nije važno pripadate li umjetničkoj disciplini koja je trenutno najvidljivija u ovoj inicijativi ili ne. Važno je prepoznati da je riječ o pitanju koje nadilazi pojedinačnu potrebu.
Ako želite dati potpis podrške, otiđite na stranicu www.trebamoradneprostore.org i kliknite na gumb „Podrži nas“. Ako želite sudjelovati u mapiranju stvarnih potreba umjetnika za radnim prostorima, kliknite na gumb „Ispuni anketu“. Trebat će vam desetak minuta.
Podijelite inicijativu dalje. Pošaljite je kolegama, podijelite je na društvenim mrežama, razgovarajte o njoj u svojim organizacijama. Potpišite podršku čak i ako vama osobno prostor ne treba. Nekome ćete pomoći.
Otvori KEKS Pay
