U povodu izložbe "Likovno ozvučje Bachovih fuga i toccata" u foajeu kazališta Gavella razgovarali smo s akademskom slikaricom Jagodom Popović, umjetnicom koja posljednjih godina istražuje jedinstven spoj glazbe i likovnosti. Ovim ciklusom Popović zaključuje svoju likovno-glazbenu trilogiju započetu Vivaldijem i Stravinskim, a u novim radovima prepoznaje se njezina težnja da kompleksnost Bachovih kompozicija prenese u apstraktni slikarski izraz. Izložba se otvara u ponedjeljak, 22. rujna, u 18.30, a donosi djela velikog formata nastala u dijalogu s baroknim majstorom.
U ponedjeljak će u Gavelli biti otvorena vaša izložba "Likovno ozvučje Bachovih fuga i toccata". Što će publika moći vidjeti – koliko djela i što biste o njima ukratko kao autorica rekli?
S obzirom na izlagački prostor foajea Dramskog kazališta Gavella te činjenicu da je riječ o slikama velikog formata, na izložbi će biti predstavljeno deset radova. U suradnji s kustosicom Sandrom Stanaćev Bajzek, koja je odabrala slike nastale kao inspiracija Bachovim fugama i toccatama, publika će moći vidjeti kako se kroz moj osobni slikarski izraz transponira doživljaj djela velikog baroknog majstora.
Kako je izgledao proces prenošenja Bachove glazbene kompleksnosti u slikarski jezik?
Kako je riječ o specifičnoj i složenoj temi, i sam je proces rada kompleksan. Naime, uz slušanje Bachove glazbe proučavam i njegov opus, čitam studije o skladateljevoj glazbi kako bih imala što cjelovitiji pristup djelu, premda je u osnovi svega najvažniji moj osobni doživljaj kompozicija koje slušam. U radu koristim glazbenu i likovnu formu, odnosno njihove specifične strukture na kojima se djelo zasniva. Auditivno nastojim prenijeti u vizualno u onoj mjeri koliko je to moguće, pa boje, linije, plohe i slikarske strukture postaju ekvivalent zvučnog. Budući da glazba egzistira u vremenu, a likovna djela u prostoru, proces rada uvijek je uzbudljiv i zahtijeva potpuni angažman moga bića. Želim naglasiti da je apstraktni izraz upravo idealan za ostvarenje slikarskog djela. Teoretičari glazbe često koriste sintagmu "duhovna apstrakcija Bachove glazbe".
Je li slušanje Bachove glazbe tijekom rada bilo svakodnevna praksa ili tek polazna inspiracija?
Mogu reći da sam od djetinjstva vezana uz klasičnu glazbu. Moja je majka voljela glazbu i često na glasoviru svirala djela klasika pa je taj afinitet bio prisutan još od mojih ranih dana. S vremenom se razvijao i obogaćivao znanjem, tako da je glazba na stanovit način postala sastavni dio moga života. Dok sam radila na ciklusu Bachovih fuga i toccata, posebno me nadahnjivala njihova harmonična bujnost, ekspresivnost, polifonija i zvukovne boje, pa sam u duhu te glazbe mogla oblikovati brojne varijacije motiva. Naravno, ima dana kada radim bez izravnog slušanja glazbe – tada je slušam u sebi.
Druga vaša izložba, koja će uslijediti uoči Svih svetih – "Bach kao likovni univerzum" – održat će se u vrlo posebnom ambijentu kripte crkve Leopolda Mandića. U toj izložbi polazište vam je Misa u h-molu, monumentalno Bachovo djelo. Što vas je u toj partituri najviše nadahnulo, a što vam je predstavljalo najveći izazov?
Mislim da će u prostoru kripte biti ostvarena koherentna cjelina izloženih radova, s naglaskom na križ kao središnji eksponat, kojemu u simboličnom smislu teži ono duhovno jedinstvo koje je upravo u ovom kršćanskom simbolu Bachu bilo od temeljnog značaja. To monumentalno Bachovo ostvarenje, skladano za vokalne i instrumentalne dionice, imalo je izravan utjecaj na koncept likovnih apstraktnih kompozicija. Posebno me u tom djelu nadahnulo prožimanje emotivne Bachove snage s monumentalnošću same kompozicije.
Je li za vas taj rad imao i osobnu, duhovnu dimenziju?
Svakako. Bach je, mogla bih reći, jedinstven upravo u smislu duhovnog obogaćenja. Kada sam 2016. godine u Zagrebu, u dvorani Vatroslava Lisinskog slušala Misu u h-molu, sve je bilo prožeto tom veličanstvenom glazbom. Sigurna sam da je taj doživljaj još snažnije produbio moju impresiju i obogatio moj duh, što se zasigurno, makar i na podsvjestan način, odrazilo i na moje slike.
Ovim radom zaključujete trilogiju započetu Vivaldijevim "Četirima godišnjim dobima" i "Posvećenjem proljeća" Igora Stravinskog. Možete li povući paralelu – što su vam u umjetničkom smislu dali Vivaldi i Stravinski, a što Bach?
Postoji unutarnja povezanost, ona najfinija kreativna nit koja povezuje ove velike skladatelje. Vivaldi je bio inspiracija Bachu, a njemački barokni genij snažno je utjecao na Stravinskog. U tom smislu postoji jedinstvo koje povezuje i moje cikluse, moju likovno-glazbenu trilogiju. No unutar njihovih djela postoje razlike koje ih čine specifičnima, a upravo mi je to omogućilo da u likovnom izrazu ostvarim različitost slikarskog izričaja – u korištenju boje, svjetla, fakture plohe te posebno linijskih ritmova, što je osobito vidljivo na mojim recentnim radovima posvećenima Bachu.
Kada gledate unatrag, je li ova trilogija ispala kao planirani put ili spontani niz inspiracija?
Može zvučati paradoksalno, ali moj rad na ciklusima inspiriranima glazbom, premda je u svojoj biti riječ o apstraktnom mediju koji pripada sferi onostranog, ipak je zahtijevao – bolje reći morao imati – svjestan plan i koncept, način kako pristupiti onome što će kasnije postati izričaj temeljen na mojoj emociji. Upravo na taj način kroz sliku glazbe izražavam svoj unutarnji svijet.
Je li se ikada dogodilo da vas glazba odvede u posve neočekivan likovni smjer?
Za sada ne. No kako je umjetnička kreacija čin koji je iznimno složen, nisam sigurna da se možda upravo iz djela spomenutih autora kojima sam se bavila jednoga dana neće otkriti ili nagovijestiti neki novi glazbeni obzor – možda onaj koji će me odvesti i u smjeru atonalne glazbe. Svako je umjetničko djelo višeslojno. No vidjet ćemo.
Nakon studija na ALU radili ste kao restauratorica kod Ante Topića Mimare, a potom u Zavodu za restauriranje umjetnina. Koliko vas je taj rad naučio disciplini i osjećaju za detalj u vlastitom slikarstvu?
Po prirodi sam vrlo sistematična i disciplinirana pa sam nakon Akademije osjećala potrebu raditi na restauriranju slika i skulptura starih majstora. Taj je posao istovremeno i zanimljiv i zahtjevan: morate se prilagoditi tehnici starog majstora, "ući" u njegov manir, što znači potpuno zatomiti vlastiti slikarski senzibilitet i način izražavanja. Posebno se to očituje u slučajevima kada je potrebno restaurirati velika oštećenja na slici. U pravilu, restaurator, koliko god vješt bio, mora poštovati način rada autora čiju sliku restaurira. To mi je iskustvo puno značilo jer sam tako kontinuirano bila u svijetu slikarstva. Paralelno s tim, u svom sam atelijeru radila sasvim drukčije, kreativne radove, različite od restauratorskog posla.
Možete li izdvojiti neki restauratorski zahvat koji je posebno utjecao na vaš pogled na umjetnost?
Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, ali smatram da je ono što mene određuje kao slikaricu u biti drukčije od onoga što sam radila kao restauratorica. U restauratorstvu su prevladavale slike figurativne tematike – ljudsko tijelo, mrtva priroda i pejzaži. Mojoj vokaciji više odgovaraju apstraktni likovni izrazi.
Restauratorski posao podrazumijeva čuvanje tuđih djela, dok je slikanje izraz vlastite imaginacije. Je li vam bilo teško prijeći iz jednog svijeta u drugi?
Nije mi bilo teško, jer sam mogla jednostavno odrediti, odnosno razdvojiti ove dvije vrste posla – zanatsku od kreativne.
Otvori KEKS Pay
