Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Pozitivan pristup

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
23. lipnja 2018. u 12:06 5 komentara 394 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Odlučila je sve gledati pozitivno. Dosta je bilo isprika, zanovijetanja, predbacivanja, samosažalijevanja i ostalih trica i kučina. Krenut će novom stazom makar promijenila sedam psihoterapeuta, dvadeset nastavnika joge, mesara s Dolca, put kojim odlazi na posao, jutarnju naviku ubijanja alarma budilice s jastučićem na kojoj je Snoopy, nerviranja svih vrsta: od toga da automat za karte u tramvaju ne radi na prednjim vratima pa mora pješačiti do zadnjih, do onečišćenja mora naftom, radioaktivnim otpadom i plastikom.

Kratka priča KRATKA PRIČA Nije plaćala pričuvu

Ne, ne i ne, neće je više apsolutno nitko izbacivati iz takta, cipela i dobrog raspoloženja, pa makar se cijeli svijet postavio na glavu, briga je, dosta je bilo uzrujavanja zbog budala, prekida sa svim vrstama samouništavajućeg ponašanja i točka. Novi ulomak, novi redak, nova spavaćica, novo sve.

Odlučila je do maksimuma slušati sebe i napraviti granicu za one koji joj to zamjeraju, sagraditi zid, postaviti žičanu ogradu, osigurati se neprobojnom lozinkom i pinom, isključiti se iz zamorne komunikacije i natezanja s bližnjima. Obavljat će samo poslove koje želi, neće pristajati na kompromise i promijenit će boju kose. A osnovno, bit će sretna od jutra do mraka baš zato što je to nemoguće i nenormalno, a samim tim i veći izazov. Sva prezrena self help i razna duhovna štiva nabujat će u njezinoj tvrdoglavoj i odlučnoj nutrini poput baobaba – razvaliti blokade koje je tako pomno stjecala godinama i njegovala poput neprocjenjivog blaga.

Tog svibanjskog jutra započela je njezina transformacija nagla poput oluje koje se pojavila mimo svih vremenskih prognoza koje su obećavale sunčan dan s malo vjetra. Ustala je smežurana lica nakon spavanja s obrazima uronjenima u jastuk s lavandom osjećajući lagani bol u predjelu križa. Iskočila je iz kreveta ne dopuštajući da je takva trivijalnost oneraspoloži i jurnula u kupaonicu. Nakon jutarnjeg umivanja navukla je na sebe crvenu haljinu koja se možda i nije uklapala s bijelim kaputićem kupljenim u prolazu Importanne. Navukla je najudobnije cipele s malom petom koje je bilo lako oviti oko ručnog zgloba, toliko su bile mekane. Otkad je plaho i sa zadrškom uvježbavala ljubav prema sebi, uočila je da je udobnost konstanta te odluke. Ali od danas, gotovo je i s drugim preprekama koje su bi joj se naslagale u običnom danu, pa stvorile niz tegobnih misli u koje bi polako i ne htijući ponirala, da bi s večeri bila mrtva od umora, ljudi i sebe same.

kratka priča Kratka priča Ja, Adem

S obzirom na to da joj David nije odgovorio na poruku dulje od 24 sata, prekrižila ga je. Izbrisala njegov broj iz mobitela, a zatim ušla u Eleninu sobu, širom odmakla zavjese i probudila osamnaestogodišnje djevojče koje je spavalo na sredini golemog kreveta, s glavom na ruksaku i nogama iznad knjige iz biologije.

– Diži se – rekla je ozbiljno – pospremi sobu i primi se učenja. – U jedanaest imaš instrukcije iz fizike i nemoj zakasniti. Kraj je školske godine – pokušala se opravdati zbog strogoće, a onda se ugrizla za jezik. Ne kani se nikome opravdavati, a pogotovo ne toj lijenoj šmrklji koja je nakupila loše ocjene iz čiste obijesti, jer joj je u školi bilo dosadno. Sjetila se odluke o pozitivnom pristupu, pa se odmah i nasmiješila, neće valjda na prvom suočavanju sa stvarnošću dopustiti da joj jutro pokvari navika uzrujavanja, nepotrebna i nekonstruktivna, dosadno iscrpljujuća. – Doručak ti je na stolu – dodala je i izašla iz sobe što je brže mogla.

Kratka priča Sunce

Kroz stubište je prošla trčeći, uzela je slobodan dan, a bio je to petak pa je imala zapravo tri dana na raspolaganju da se pretvori u neku drugu sebe, tu koju više ništa neće uznemiravati samo tako i iz čistog mira. Prošla je pokraj kante sa smećem koje je curilo na sve strane, preskočila pseće govno veličine vrećice praška za pranje rublja, a iako je zamijetila dva nova grafita na susjedovim nedavno obojenim vratima, nije se razbjesnila. Ništa mi neće ovaj dan pokvarit, zapjevala je. U frizerski salon upala je vedro i odlučno.

– Postajem crvenokosa – rekla je frizerki i zavalila se u stolac koji ju je čekao. Mirisalo je na kemikalije i lak za kosu. Život je lijep, zaključila je.

Nekad se stvari promijene u trenutku. Nakon višemjesečnog oklijevanja dovoljno je samo odustati od prežvakavanja istih obrazaca ponašanja i razmišljanja koji nas vraćaju na početak, u stanje koje više ne želimo, u grintavo stanje nezadovoljstva. Istrčati iz njega, promijeniti paradigmu, disciplinirati se na nove korake i ne vraćati se na staro.

Roman Simić intervju Roman Simić: Iskustvo onoga što jesmo i onoga što predajemo djeci najlakše se prenosi pričom

Baka ju je nazvala iz staračkog doma – odavno je ostala bez roditelja, jedva da ih se je i sjećala. Baka ju je odgojila, išla na roditeljske sastanke i vodila je na koncerte ozbiljne glazbe.

– Hoćeš li doći do mene sutra? – upitala ju je, a ona je potvrdila kimajući. – Ne čujem te – rekla je baka – pa je odgovorila najglasnije što je mogla: – Hoću! Nova boja počela ju je peckati na tjemenu.

Dan je prolazio kako je htjela – ne radeći ništa i osjećala se carski. Svatko sjećanje ili mogućnost da se makne od takvog raspoloženja uredno je odbacivala. Putem mobitela platila je preostale račune dok je ispijala kavu u najboljem gradskom hotelu s terasom između drveća. U njoj se stvaralo neko novo vrelo energije sreće baš kako je željela. Kao crvenokosa potražila je odraz svog lika u staklenim vratima. Bila je zadovoljna.

Kratka priča KRATKA PRIČA Od sada mi je živjeti u novoj stvarnosti

David joj se javio porukom s Ejjj!, pa se nasmiješila i izbrisala je. Dosadile su joj slogovi i skraćenice, emotikoni i sličice. VS? za vidimo se? Zar ne može nazvati? Ili uzeti taksi? Unajmiti avion? Na kraju krajeva sve ovisi o tome koliko nešto želimo. To je prava istina. Kći se željela izležavati, David je želio biti nedostupan, a ona je željela ne ovisiti o tuđim željama, ne sudjelovati u pričama koje joj se ne sviđaju ili su naporne. Voljela je svoj posao grafičke urednice u maloj nakladničkoj kući. Nije se osjećala stisnuto, usput je i pročitala sve te naslove o pozitivnom pristupu dok bi pripremala knjige za tisak. Valjda su djelovali na podsvjesnoj razini.

I sad su izbili na površinu. Bila je sretna i već dulje vrijeme zadovoljna sobom. To bi je začudilo katkad, ali takvi su se intervali ponavljali sve češće. Jučer, kad se uhvatila kako kmeči nad nepravednom sudskom odlukom po kojoj je morala ispljunuti nekoliko tisuća kuna zlobnoj babetini koja je već desetljećima boravila u njezinu naslijeđenom stanu, odlučila se zauvijek odreći živciranja. Mogla je platiti sudske i ostale troškove, pa čemu uzrujavanje? Ima li koristi od toga? Ima li ikada ikakve koristi od uzrujavanja? Stvari su jednostavne. Treba voljeti sebe, pogotovo kada si u pravu. Čak i kad nisi. Što god tko tvrdio, otkada je sebi prilazila s posebnom pažnjom i ne prekoravala se za svaki krivi potez, sve je postalo drukčije. A danas bit će drukčije od jučer, jer svaki dan je blagoslov i tako to treba uzeti. Zajedno s poskupljenjima, automobilskim nesrećama, korumpiranim političarima, nepravdom i bolestima. Pogotovo dok te ti isti događaji zaobilaze u širokom luku. Ovo s presudom već će zaboraviti. To je i tako samo vježba, polaganje ispita u kojem mora dokazati da želi ustrajati u svojoj namjeri i da ne postoji biće, odluka ili događaj koji će je u tome spriječiti. Barem ne na dulje vrijeme. Dosta je bilo!

Kratka priča U vlaku

Kada ste sretni, ljudi vam prilaze. Čak i zavidnici žele okusiti ugodu te unutrašnje svjetlosti koja vas obasjava. Prišuljaju se s osmijehom i proučavaju razlog vaše smirenosti: dobili ste na lotu?, pronašli osobu svojih snova?, promaknuti ste na poslu?, gledali ste dobar film u kinu?, možda kupili novu haljinu? Ma ne ništa od toga, objašnjavate, tako sam odlučila jer mi je dosadilo biti u komi, slušati unutrašnjeg kritičara kako se javlja kad god nešto poželim: jesam li to zaslužila? Zašto sam tako neskromna? Zar se nećeš žrtvovati?.

Pozitivan se pristup isplati iako je naporan i zahtijeva kondiciju kao da se penješ na Himalaju. Čisti trening odmicanja od svih mogućih sranja tako da ih ili riješiš ili ih odbaciš. Zahtijeva disciplinu i odlučnost baš onda kad biste se najradije rasplakali nad vlastitom tužnom sudbinom i progutali šaku Normabela, napisali pokajničko pismo bivšem ljubavniku, pobrisali status na Fejsu u kojem ste određene strukture nazvali idiotskima, zamjerili se prijatelju jer vam se ne sviđa njegova nova knjiga, pustili dijete da gladno ide u školu i vratili se kući u sitne jutarnje sate. Treba se naučiti biti neodgovoran i ležeran, nakon godina robovanja starom vjerovanju da ste dobri samo ako ste dobri onima koji vas okružuju. Pozitivan pristup je sebičan na vrlo pozitivan način. Šetaš svijetom kao da imaš milijun dolara u džepu i smiješ se. Svaku negativnu misao prije nego što naraste u divovsku neman zgaziš kao mrava. Upornost čini majstora. A i psovke su dobrodošle pritom. Negativna misao oslabi, a strah od budućnosti se smanji na najmanju mjeru, jer tako je i red.

KRATKA PRIČA Kongres u Ženevi

Šteta što to nije prije znala. Ali dobro, bolje ikad nego nikad…

Ispravila sam jedinicu, stiže kćerina poruka na mobitel.

Eto, sve se odvija po planu, pomisli. A i da nije tako, ne bih se više oko toga gnjevila. Ne da joj se. Naporno je. Odluka je odluka.

Stoji na raskršću, sasvim slobodna. Može poći u svim smjerovima u kojima odluči. Osjeća divlju radost, kao da je redateljica filma u kojem se nalazi. A vjerojatno i jest. Zadovoljstvo je oblijeva. Cipele je ne žuljaju, voda teče iz slavine, na tržnici se prodaju prvoklasne trešnje i vikend je pred njom. Pozitivan pristup čini čuda. Demoni se razmaknu kao munjom pogođeni čim im isplaziš jezik, a mrzovolja pokupi prnje… Eh, samo to ne valja zaboraviti, rekne u sebi prelazeći cestu… Ne valja zaboraviti, ponovi i nasmiješi se, a automobil koji je skretao ulijevo naglo zakoči.

– Kozo glupa, kamo gledaš!? – povikao je razjareni vozač.

Ali ona je već prešla raskršće i ništa nije čula…

KRATKA PRIČA Priča o dva zuba Kratka priča KRATKA PRIČA Kuća

O autorici

Sanja Pilić jedna je od naših najboljih spisateljica dječje i omladinske literature,ali često objavljuje i kratke priče pisane s nevjerojatnom lakoćom i senzibilnošću. Za priču “Muškarci mog života” dobila je 2005. treću nagradu “Večernjeg lista”. Do sada je objavila više od trideset knjiga, a dramaturške obrade njezinih djela izvedene su u kazalištima Žar ptica i Trešnja.

VIP izdvaja za Vas

  • stari_mačak:

    U odnosu na sve što se ovdje objavljuje, neloš tekst. Ipak, meni osobno ova izlizana tema (od danas više ne želim...) više vuče na neki skeč ili jutarnju anegdotu pogodnu za objavljivanje u Cosmopolitanu ili Gloriji. Poznavajući opus i talent ... prikaži još! autorice uvjeren sam da je mogla iz arhive iskopati neku kratku priču.

  • onacita1:

    Volim čitati Sanjine priče ali ova me potpuno razočarala. Ono, napisano preko k..., tek tako da se odradi. Nadam se da nije autobiografska.

  • Kolumpar:

    Dopalo mi se ovo: "... probudila osamnaestogodišnje djevojče koje je spavalo ...", a najviše ono: "Kuda kozo gledaš?" Krenulo nadobro, a onda puk tonjava u filozofiranje počev s Davidovom zmumuljenom tekst porukom i self-help smećem. Hrvatskimn literatima kao da su ... prikaži još! Krleža i Andrić, Božija striela vu njih puknula, izaprali mozak. Bolan-bona, pročitajte nešto od Milorada Pavića i-ili Miloša Crnjanskog prije nego počnete išta pisati. Naravno, obavezno književnu velikanku, krhku ljepoticu, srce naše nježno Ivanu B. Mažuranić.