Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Kongres u Ženevi

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
12. svibnja 2018. u 10:50 6 komentara 387 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Marko se stvarno veselio svojem prvom velikom međunarodnom medicinskom kongresu u Ženevi pred sam početak ljeta. Organizatori iz Švicarske prihvatili su njegov znanstveni rad te mu dodijelili stipendiju kao mladom liječniku na početku specijalizacije s prihvaćenim radom. Stipendija je trebala biti dostatna za troškove avionske karte i skromnijeg smještaja u Ženevi. Uključivala je i plaćenu kongresnu kotizaciju s kojom je bio omogućen pristup predavanjima, dobivanje kongresnih materijala, svakodnevni ručak na kongresu i besplatan gradski prijevoz Ženevom tijekom kongresa. Oboružan stipendijom i uvjeren da će mu biti uglavnom dostatna za višednevno preživljavanje u Ženevi, Marko je otišao u turističku agenciju iskusnu u organiziranju kongresnih putovanja.

kratka priča Psića dajem u dobre ruke

I doista, dan-dva poslije ljubazno su mu javili da su rezervirali avionsku kartu i teškom mukom našli hotel pristupačne cijene noćenja ni 10-15 kilometara udaljen od dijela Ženeve u kojem se održavao kongres. “Pa nije to tako ni loše, s besplatnim gradskim prijevozom u jednoj tako urbanoj europskoj zemlji neće biti problema”, razmišljao je Marko. Prihvatio je ponudu. Iz agencije su mu poslali potvrdu da je uplaćen smještaj u hotelu “Južna vrata Ženeve”, Archamps, Ženeva. Sve je slutilo na lijep rasplet situacije. Oboružao se švicarskim francima, potrpao u kofer najnužnije uz pristojan sako za kongres te nestrpljivo očekivao odlazak.
 Kada je sletio u Švicarsku, na izlazu iz aerodroma zaustavio je taksi. Vozač je promrmljao nešto poput: “Speak a very little English”. Odmah je Marku bilo jasno da situacija može postati složena u slučaju potrebe za intenzivnijom komunikacijom na engleskom jeziku. Pokazao mu je papir s imenom i adresom hotela. Taksist je klimnuo s razumijevanjem pa je Marko bezbrižno sjeo u automobil.

Bila je prilična gužva na cesti. Marko baš nije bio presretan dok je gledao kako na taksimetru nesmiljeno odbrojavaju švicarski franci. Počeo se vrpoljiti na sjedalu kada je vidio da se kreću brzinom puža te da čekaju pokraj neke rampe. “Bit će da je to ulaz u neki od švicarskih kantona”, pomislio je. Pa zar nije Švicarska po ustroju konfederacija, sastavljena od različitih kantona s različitim govornim područjima? No, ipak, tko bi očekivao da će imati tako strogu kontrolu na tim prijelazima! Učinilo mu se da vidi zastavu Europske unije i Francuske. Tada se stvarno počeo znojiti!

KRATKA PRIČA Nebesko olakšanje

– Excuse me, but I have to go to Geneve, Switzerland!!! – ponovno je mahao papirićem s adresom i nazivom hotela zbunjenom taksistu nastojeći ga izvesti na pravi put za Ženevu. Taksistu je postalo jasno da nešto nije u redu te je počeo Marku ubrzano govoriti na francuskom jeziku. Nekako su se uspjeli sporazumjeti – rukama, nogama, taksistovim užasnim engleskim i Markovim još gorim francuskim jezikom – ipak će ga dovesti do hotela, koji uopće nije u Ženevi, pa čak ni u Švicarskoj, već u susjednoj Francuskoj! Kada su ga na carini (jer to je bila zapravo granica Švicarske i Francuske) vidjeli onako uzrujana, preznojena i zabrinuta, zatražili su da izađe iz automobila. Temeljito su mu pretražili prtljagu, uz detaljan pregled putovnice. Naravno da je taksimetar i dalje odbrojavao, a i taksist ga je počeo nekako promatrati sumnjičavim pogledom.

Konačno su stigli u taj nesretni Archamps. Točnije, u kompleks hotela i nekih poslovnih objekata uz autoput, dok je sam Archamps, navodno lijepi francuski gradić, bio još desetak kilometara dalje. Marko je ostavio taksistu iznos u visini svog predviđenog cjelodnevnog budžeta.

– Ne, ne postoji nikakva veza prema Ženevi ili Švicarskoj osim taksijem. Nema ni autobusa ni vlaka ni bilo kakvog međugradskog prijevoza. Ne, koliko znam, nitko od gostiju hotela ne ide na liječnički kongres u Ženevu – ljubazno mu je odgovarao Jean-Pierre, recepcionar hotela. Marko je imao dojam da se pomalo zabavlja njegovim mukama.

– Ako nećete do Ženeve, možete razgledati Archamps. Divan grad! Obližnje planine i šume također su prekrasne! Kako do tamo? Taksi, monsieur, taksi, to je jedina mogućnost. Za pješke je malo daleko, hodati tako dugo autocestom na ovoj vrućini – i dalje se smješkao Jean-Pierre, vjerojatno zamišljajući Marka kako korača oznojen po brdovitoj cesti u sakou i salonskim cipelama.

Ivan Aralica Kratka priča Lipo mi je

Marko je otišao u sobu razmišljajući što da radi. Nazvao je turističku agenciju u Zagreb na njihov trošak (tu je mogućnost vidio u filmovima), što također nije bilo jednostavno s obzirom na sjajne poliglote u telefonskoj centrali koji su se uglavnom služili isključivo francuskim jezikom. Ipak, uspio je dobiti u Zagrebu baš djelatnika agencije koji mu je organizirao put.

– Ta kako niste znali da je smještaj u Francuskoj? – čudio se. – Da, možda Vam to baš nisam naglasio, ali to je bilo toliko očito...

Marko mu je objašnjavao, nastojeći ne izgubiti strpljenje, da ako se kongres održava u Ženevi, ako se rezervirani hotel zove „Južna vrata Ženeve“, i ako je adresa hotela Archamps, Ženeva, bez ikakve naznake da to nije riječ o Švicarskoj, onda nije nimalo očito da je zapravo riječ o Francuskoj.

– Pokušat ću Vam sada naći drugi smještaj u samoj Ženevi u Švicarskoj – predložio je smirujućim glasom turistički agent iz Zagreba.

Nazvao ga je nakon 20-ak minuta. – Postoje još slobodne sobe samo u najskupljim hotelima Ženeve, cijeli je grad prepun turista, održava se nekoliko simpozija i kongresa u isto vrijeme – govorio je djelatnik agencije. Kada je čuo koliko stoji noćenje u tim najelitnijim hotelima Ženeve, Marko je smjesta zaključio da zapravo nije ni tako loše u Francuskoj. Lijepa zemlja, prepuna povijesti, kulture, umjetnosti, prirode, ni hotel nije tako grozan... No, bio je malo utučen. Tako se veselio kongresu, želio je vidjeti i čuti toliko toga, program je bio odličan. Odlučio je ići će na kongres redovito taksijem; ipak ima kreditnu karticu, poslije će razmišljati kako vratiti novac!

Osokoljen vlastitom odlukom, ponovno se spustio do recepcije. Recepcionar Jean-Pierre i dalje se smješkao, vidjelo se da mu je Marko uljepšao dan.

– Oui, monsieur, znam jednog taksista, dogovorit ću Vam very fine price za Vas budete li svaki dan išli s njim do Ženeve i natrag – predložio je Jean-Pierre.

Prihvatio je, nije imao drugog izbora. Otišao je natrag u sobu, legao u krevet i zaspao u nadi da će na kraju sve to biti ipak samo jedan ružni san.

Iduće jutro Marko je, naravno, ponovno utvrdio surovu realnost. Nakon doručka s nekoliko starijih gospođa koje su gostovale u hotelu u sklopu nekog rehabilitacijskog programa za lokomotorne bolesti, Marko je otišao do recepcije. Jean-Pierre je bio na svom radnom mjestu. Ponovno mu se razveselio, a i Marku je bilo nekako drago što ga vidi; barem neko ljubazno lice.

KRATKA PRIČA Priča o dva zuba

– Monsieur, tu je Jacques, vozač taksija, moj dobar prijatelj. Rekao sam mu za Vaš problem, spreman Vas je voziti svaki dan u Ženevu i natrag za very fine price – ponosno ga je upoznao s nekim rabijatnim golemim čovjekom. Jacques je bio visok i snažan muškarac srednje dobi, s velikim sunčanim naočalama koje su mu prekrivale barem trećinu lica. Podsjećao ga je malo na nekog negativca iz francuskih krimi-filmova. Jacques se nastojao ljubazno smješkati, što nikako nije pristajalo njegovu mračnom izgledu. Čim je progovorio, Marku je bilo jasno da je prvi taksist iz aerodroma bio pravi Shakespeare u poznavanju engleskog u odnosu na Jacquesa. No, nije imao drugog izbora nego prihvatiti ponudu. Malo rukama, nogama, gestikulacijom i pisanjem, a većim dijelom uz Jean-Pierreovu pomoć, dogovorili su plaćanje vožnje i izmijenili brojeve mobilnih telefona. Ovaj put na granici ih nisu zaustavljali; Jacques im je samo nehajno mahnuo te su dosta brzo došli do Ženeve i kongresnog centra. Konačno, tu je!

Zahvalio je Jacquesu, ponovio mu vrijeme kada treba doći po njega te krenuo na kongres. Bila je velika gužva, a program stvarno izvrstan. Najbolji europski i svjetski liječnici držali su izlaganja o brojnim temama, uz poslovičnu odličnu švicarsku organizaciju. Istodobno su bila predavanja u nekoliko dvorana; trebalo je odabrati najzanimljivije teme. Posebno su bile sjajne debatne rasprave u kojima bi se 15-ak minuta dva vrhunska stručnjaka konfrontirala o nekoj temi s pro et contra argumentima, nakon čega bi slušatelji postavljali pitanja i glasali tko je bio uvjerljiviji. Također su ga se dojmile radionice “Meet the expert” u kojima bi u malim skupinama vodeći liječnici otvoreno i u ugodnoj atmosferi prenosili svoja znanja. Velika sekcija postera, gdje su bili izloženi brojni radovi, također je bila vrlo zanimljiva. Marko je ponosno stajao uz svoj poster upoznavši se sa stranim kolegama. Vrijeme je brzo prolazilo. Nenadano je pozvan na večeru zajedno s drugim kolegama iz Hrvatske, što je sa zadovoljstvom prihvatio. Jedino ga je mučilo kako javiti Jacquesu promjenu plana. Probao ga je dobiti iz telefonske govornice na onaj broj koji mu je napisao u hotelu. Uistinu se javio Jacques. Nakon gotovo pola sata naporne konverzacije Marko je imao dojam da je Jacques razumio da toga dana ne treba dolaziti po njega u Ženevu. Večera je bila odlična, uz ugodno druženje u opuštenoj atmosferi. Kasno navečer svi su otišli u svoje obližnje hotele, dok je Marko tražio taksiste po Ženevi za opet skupi prijevoz do Archampsa u Francuskoj.

Sutradan ujutro u hotelu ga je ponovno čekao Jacques. Na njegovu mrgodnom licu nije više bilo ni pokušaja smiješka. Jučer ga je poslijepodne čekao pred kongresnim centrom. Nije razumio ni riječi što mu je Marko telefonski govorio u polusatnom razgovoru te je došao sukladno prvobitnom dogovoru – uzrujano je govorio Jacques na francuskom što je prevodio na engleski recepcionar Jean-Pierre. Još danas će ga voziti u Ženevu, ali... Vozili su se u nelagodnoj tišini od Francuske do kongresnog centra u Ženevi.

– Thank you very much – zahvaljivao je Marko do besvijesti. Jacques mu je naplatio dvostruko skuplje nego dan prije, no Marko nije ni zucnuo zbog toga; pa neće valjda još zaglaviti u nekom grmlju na švicarsko-francuskoj granici?

I toga dana kongres je bio iznimno zanimljiv. Ponovno je nenadano dobio poziv za večeru s kolegama. Ovaj put bio je čvrsto uvjeren da je Jacques telefonski dobro shvatio da ne mora doći po njega. Povratak u francuski hotel bio je opet kasno navečer, novim taksijem. Već su ga na carini prepoznavali i srdačno mu mahali dok je prelazio granicu.

Kratka priča Kratka priča Naranče u ringu

Ujutro ga je dočekao ozbiljni Jean-Pierre. Više se ni on nije smješkao. “Huh, pa zar će sada biti još i nekih drugih neugodnosti?”, malo se zabrinuo Marko. Jacques je ljut, kazao je Jean-Pierre. Više ga neće voziti po very fine price, a danas neće ni doći. Marko mu je pokušao objasniti da je već jučer Jacques zaračunao dvostruko više od dogovorenoga i da mu je ponovno na vrijeme javio da ne treba dolaziti po njega. Srećom, Jacques je sinoć shvatio što mu je Marko govorio i nije dolazio u Švicarsku – no ovaj put je bio ljut zato što mu je propala planirana vožnja. “Pa valjda nisam ja jedini turist koji treba taksi”, pomislio je Marko. Već su mu obojica pomalo počela ići na živce. Ne samo što nije dobio popust, već mu je dvostruko zaračunao prijevoz u jednom smjeru, na vrijeme je javio da ne treba dolaziti po njega u Ženevu, pa što oni više žele!?

Srećom, bio je to zadnji kongresni dan. Rekao je Jean-Pierreu da odlazi i da mu je potreban samo još jedan prijevoz do Ženeve. Činilo se da se čovjek dvoumi hoće li mu uopće pozvati taksi. Ipak, bio je još toliko profesionalan te je uskoro došao novi vozač, Claude. Dobroćudna izgleda, dotični je i za vozača taksija u Francuskoj ispodprosječno poznavao strane jezike (Jacques je barem donekle znao brojeve na engleskom – dosta važna sitnica pri dogovaranju cijene prijevoza i razmjene brojeva telefona). Ipak, Marko je i ovaj put sretno došao do kongresnog centra u Ženevi, uz već tradicionalno mahanje simpatičnim carinicima.

Nakon završnih zbivanja posljednjega kongresnog dana, slijedio je put prema aerodromu. Konačno, aerodrom, avion, let za Zagreb, kući!!! Bilo je lijepo, ali naporno. I za novčanik i općenito. A mogao je još i nezgodnije proći, dobro da nije više susreo Jacquesa. I dalje mu se činilo da ga je već negdje vidio. U Francuskoj vezi? Ili je to bio Kum?

VEČERNJAKOVA KRATKA PRIČA 46. priča: Roman Simić Bodrožić: Dvoje djece 24.03.2015., Zagreb - Tomislav Sabljak, knjizevnik.  Photo: Davor Visnjic/PIXSELL Literarno slavlje Kratka priča i Večernji list vole se javno već više od pola stoljeća Kratka priča Večernjakova kratka priča Nagrada koja potvrđuje da kratka priča traje i usprkos velikim povijestima

O autoru

Dražen Pulanić rođen je 1974. godine u Zagrebu. Liječnik je, specijalist internist-hematolog, docent u Zavodu za hematologiju Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U sklopu više natječaja za najbolju kratku priču Večernjeg lista objavljeno je nekoliko njegovih pripovijetki, prva 2006. godine. Objavio je zbirku kratkih priča „Drugi naziv za sreću“ 2010. godine. U posebnom izdanju “Kronike Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti od Dimitrija Demetra do danas”, HAZU, 2008. godine, bio je najmlađi autor među uvrštenim liječnicima piscima.     

VIP izdvaja za Vas

  • stari_mačak:

    Od ove napete i totalno nepredvidljive priče s fantastičnim obratom u fenomenalnoj završnici zanimljiviji bi mi vjerojatno bio samo telefonski imenik grada Siska. Uz čestitke dr. Autoru napomena da sam na kraju pročitanog ostao u potpunoj nedoumici - smijati se ili zaplakati.

  • četvrti:

    U propozicijama natječaja piše: Priča može imati najviše 120 redaka ili 7200 znakova (s prazninama). Ova priča ima čak 12.107 znakova. Je li ovaj natječaj regularan?

  • goran2hr:

    Kada smo već stigli do Ženeve, da li bi čitanje ovakvih priča ratnim zarobljenicima, predstavljalo kršenje ženevske konvencije?