Gužva je bila na cesti i na pločniku, sunce je nakon duže kiše obasjalo grad, ali i srce jedne majke koja je na terasi kavane čekala svojega sina. Kasnio je. Ona je naručila bijelu kavu i strpljivo gledala užurbane prolaznike. Sin je kasnio samo desetak minuta.
– Oprosti – rekao je.
– Sjedi, što ćeš popiti – upita ga majka.
– Znaš da pijem antidepresive, od alkohola ništa.
– Vlado…
– Ne znam – reče Vlado gledajući u stol pa pomakne pepeljaru u stranu.
– Pa, uspješan si? Sve je u redu. Imao si veliku izložbu slika, dobio si dobre kritike, prodao si dovoljno da supruga bude zadovoljna, što sad?
– Ne znam?
– Za knjigu eseja dobio si državnu nagradu prije šest mjeseci…
– Osam…
– Dobro. Za knjigu pjesama dobio si isto neku nagradu, što bi ti htio…
– Nemoj tako…
– Možda tebe ubijaju te nagrade. Nikad nisi zadovoljan, ha?
– Nije to. Nešto mi smeta… ne znam?
Majka okrene glavu, opet bulji u užurbane građane ne znajući što još da kaže. I ovo što je rekla sinu nije mu tako željela ispaliti u lice. On je kažiprstom gurkao neke mrvice koje su ostale od prethodnih gostiju u kafiću, nije si mogao pomoći, nije nalazio odgovore na pitanja koja su mu se nametala.
– Čuj, Vlado, reče majka, ti nemaš pravih životnih problema.
On je pogleda, ne zna odgovor ni na njena pitanja.
– Ne, nemaš. Nikad nisi bio sam, recimo. Ne pitaš kako sam ja.
– Da, kako si? Oprosti.
– Sama sam, eto, dugački su mi dani, a onda me česte napadaju kojekakvi djedovi. Zovu me telefonom, pozivaju me na kavu, nude mi i ostale stvari.
– Ne mogu vjerovati.
– Ne znam kako da ti sve ispričam, sin si mi…
– Elena, onda nemoj.
– Ali nemam se kome izjadati. Evo samo jedan primjer da vidiš koliko su jadni ti starci. Prije nekoliko mjeseci umrla mi je kolegica, otišla sam na pogreb, nagovorili su me i na karmine, ostala sam sat vremena iako sam strepila za autobusnu vezu prema svojem stanu. No kolegičin muž, muž pokojnice, ponudio se da će me odvesti. I sve bi bilo u redu da me isti, taj pokojne kolegice muž, nije nazvao za tjedan dana i pozvao me na kavu. Ja nisam ni došla k sebi, on se već ponudio, rekao je, sad oprosti, rekao je: Ja još mogu.
– Daj, mama…
– Oprosti, ali da vidiš kako je meni samoj i nezaštićenoj.
– Ako je to sve, nije tako strašno, ma mislim strašno je. Ne shvaćam koliko taj ima godina? Koliko ono ti imaš?
– Sedamdeset tri, kao i taj bilmez od starca. „On može…!“, što bih ja sad trebala, pasti u nesvijest i podati se, ili što?
– Ma pusti, zaboravi.
– Misliš da je to meni jedina ponuda. Vide ti starci da sam sama pa me maltretiraju. Imamo na ulazu jednog starog koji kupi novce za pričuvu zgrade, znaš ono za struju na hodniku, pa za lift, pa opet za neke kvarove… ne dam, ja sam u prizemlju. A on meni prvo prijeti, pa me onda opet napadne u mraku, namjerno isključi struju u hodniku i sačeka me. Uhvatio me za nadlakticu, pritisnuo me uza zid i dahtao mi na uho. Rekao je da će me, ako ne plaćam, on natjerati i još svašta što ti stvarno ne bih prenijela.
Opet se Elena zagledala u prolaznike, a izgledalo je kao da gleda u neko titranje svjetla. Vlado je gledao u nju, u staro naborano lice, bilo mu je žao mame, a opet nije shvaćao taj odnos starih. Mislio je da se oni smire u tim godinama.
– A da kažem tati – iznenada kaže Vlado.
– Jesi li ti normalan, mi nismo više u braku, što on ima sa mnom? Neka on živi svoj život, možda se i on nekoj babi nudi – ova joj misao iznudi smiješak – ako on još može, ha.
– Mama!? Mislio sam možda da dođe k tebi na kavu, susjedi bi vidjeli kako nisi sama.
– Nemoj.
Drugi dan u istoj kavani sjedili su Vlado i otac Matija. Vlado mu je pričao o majci i uglavnom o tome kako joj teško samoj, a onda ispriča slučaj sa starcem koji skuplja pričuvu.
– Idi k njoj i obiđi je, samo da susjedi vide kako nije sama – nagovarao ga je Vlado – ali, molim te, nemoj reći da si bio sa mnom.
Matija i ne upita kako je sin, već odmah krene k bivšoj ženi u stan.
Sutradan Matija nazove sina Vladu i pozove ga u posjet na traumi.
– Kad me obrade, odvest ćeš me kući – reče Matija sinu.
Vlado je došao za pola sata taksijem.
– Što je bilo – upitao ga je.
– Bio si u pravu, nisam trebao ići k Eleni. Na ulazu se nije moglo uključiti svjetlo, ali sam u mraku vidio dvije sjene. Čuo sam Elenin glas. Sve ću platiti, sve ću nadoknaditi, govorila je. Odmah sam znao da ju je pričepio onaj starac za naplatu. Uhvatio sam otkinuti poklopac s kante za stari papir i opalio starca po glavi. Njemu nije bilo ništa. Okrenuo se i šakama me izudarao po licu, a kada sam pao, još me udario cipelama. Snimili su me, imam dva rebra slomljena.
– Kako je mama?
– Dobro je, zvala me i rekla je kako joj je žao.
Vlado nije mogao spavati nekoliko noći, stalno je mislio na roditelje. Prekinuo je terapiju antidepresivima i popio nekoliko pelinkovaca. Zatim je obišao majku koja je sjedila u stanu u polumraku i rješavala križaljku. Kod nje je popio jednu rakiju, ona nije ni pitala za njegovu terapiju. Kada se vraćao, ugledao je nekog starca koji mu se činio poput onoga koji je kinjio majku, ali ga je ovaj prvi pozdravio i Vlado odgovori s dobra večer.
Eleni je zazvonio telefon, bio je to Vlado s druge strane veze, pozvao ju je da dođe u posjet, ležao je na psihijatrijskom odjelu bolnice.
– Ja sam gnjida – rekao je majci kada ga je posjetila u bolnici – rekao sam onom starcu dobra večer, pozdravio sam ga umjesto da sam ga opalio poklopcem kante. Baš sam obična gnjida. Prvo tebe prisiljava onako grubo, a onda istuče tatu…
– Što? To je bio Matija!? Ti si mu sve ispričao, a rekla sam ti da ne činiš to.
– Oprostio, htio sam ti pomoći.
– Kako je on?
– Kod kuće je. Slomio mu je onaj buzdovan rebra. Kako se zove taj starac?
– Josip. Glupani ste obojica.
Elena je odlučila posjetiti Matiju tek nakon desetak dana. Ušla je u stan polako misleći da se on odmara. U stanu je naišla na njegovu braću, Tomu i Ivana. Sjedili su za stolom u crnim odijelima i pili rakiju.
– A di je Matija, upita ona sa zebnjom.
– Upravo smo ga pokopali, reče Tomo.
– Ali samo su mu slomili rebra?
– Da, ali je imao unutarnje krvarenje i umro je jučer.
– I već ga pokopaste. I ja ću jednu rakiju.
– Zvali smo vašeg sina Vladimira, a javila se njegova žena i rekla kako je on na putu i da se neće skoro vratiti. Tebe nismo zvali jer je on govorio kako ste se rastali u svađi.
Svi troje popili su po još jedno piće i krenuli van.
– Evo ti moj broj Elena, pružao je Tomo posjetnicu, nazovi ako što trebaš.
Nakon petnaest dana Elena je posjetila sina na psihijatriji. Ispričala mu je sve o ocu.
– Bolje da ti sada kažem dok si u bolnici. Tata je umro.
Elena se nije zaustavljala s pričom, a Vlado nije ni trepnuo, nastavio je slušati gledajući kroz prozor.
– Braća su ga sahranila. Zvali su tvoju ženu, ali im je ona rekla kako si na putu, glupača. Znam da te i prije krila i tako lagala da drugi ne saznaju za tvoje zdravlje, ali vidiš kako to nekad i nije dobro.
Elena nije bila sigurna čuje li je Vlado, no ipak mu je, kad je odlazila, rekla:
– Kad izađeš iz bolnice, naći ćeš me u tatinu stanu. Dogovorila sam se s njegovom braćom da oni meni prepišu tatin stan, a ja ću svoj njima. Oni su pristali kad sam ispričala cijelu priču oko pričuve i tatinih batina. Dođi, posjeti me, plaćam sada pričuvu, susjedi su fini ljudi. Onaj starac Josip isto se odselio, Tomo kaže da ga nisu dirali.
Pri odlasku Elena pogladi sina po kosi, on je gledao kroz prozor, nekamo.
Tema su napadi drčnih staraca na na nedrčnu staricu. Dozlaboga neuvjerljivo štivo jerbo da je Slavonija, problema ne bi bilo po onoj od Kate Legende „a šta će mi biti/neću u njoj kupus kiseliti“. Da je Zagorje, opet ne bi problema bilo po onoj poslovičnoj „nofci nemam, al’ sve drugo znam“. Da su Lika, Dalmacija, i ostale srodne govorne pokrajine, opet problema ne bi bilo po onoj drugoj čuvenoj „napolju je poledica, a ja pošla bez gaćica“. Podtema ima raznih. Prva, ako se pelinkovac presiječe šljivkom, obavezno se završi u ludari. Sin zove mamu Elenom, otac kaže sinu Vladi da se zove Matija, Vladina žena je bezimena kalaštura koja ne kazuje mužu Vladi da mu je ćaća Matija zdihnul, itd. I bolje ba da ne kopam dalje.