Čemu služi koreograf? Ma koliko pitanje izgledalo banalno jednostavno, odgovor na njega nije, jer uz to što svojom kreativnom vizijom te tijelima i umijećem plesača publici predstavi neko djelo, koreograf ima još jedan važan posao. Taj posao je da mijenja i unapređuje ansambl s kojim radi, da doslovno od svakog plesača izvuče maksimum, u baletu predstavi ono najviše što svaki plesač može. Upravo taj posao rade tek rijetki koreografi, ali Leo Mujić, koreograf svjetske reputacije, nije među njima. On doslovno iz predstave u predstavu, ma s kako velikim ansamblom radio, pokazuje da je majstor i jedne i druge dionice umijeća koreografiranja. Kao što je (sada već davne) 2014. godine s baletom „Ana Karenjina“ u neslućene visine dignuo Balet zagrebačkog HNK-a, u prvom redu rasplesavši muški dio ansambla, tako je sada na posve novi put poveo Balet HNK Ivana pl. Zajca Rijeka. Subotnja premijera „Pepeljuge“ pokazala je publici, ali i svim plesačima, uključujući i učenike Osnovne škole za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica, da su u Rijeku došla neka sasvim nova baletna vremena.
Svi, naravno, znaju bajku o Pepeljuzi, neki poznaju i balet koji je skladao veliki ruski majstor Sergej Prokofjev, ali „Pepeljuga“ Lea Mujića ipak je drugačija, po mnogo čemu osobna poruka autorskog tima svim ženama, počevši od djevojčica koje će ovaj balet gledati širom otvorenih očiju. Mujić je za ansambl od osamnaest plesača (pojačan s šesnaestoro djece koja plešu u dvije alternaciji po osmero njih u svakoj izvedbi) balet skratio na nešto duže od sat vremena, te ga uveo u naše suvremeno doba. Uz pomoć dramaturga (i asistenta u koreografiji) Balinta Rauschera publici je predstavio mladu djevojku koja se hrabro nosi s obiteljskim tragedijama i ne treba princa koji će je spasiti, jer ona to može i sama.
Moćna poruka, provučena kroz san, počiva na mudroj Mujićevoj odluci da njegova Pepeljuga ni ne pokuša obuti cipelicu s kojom joj se princ pojavi na vratima, jer je to vodi u spoznaju da je njene cipele mogu dovesti do nekih posve drugačijih muškaraca. Da oni nisu prinčevi, nisu oni koji bi, ako to nalažu sve ljubavne bajke svijeta, umrli za nju, ali možda bi živjeli za nju...
Kada filozofiju, pa i ljubavnu, ostavimo po strani „Pepeljuga“ je balet koji osvaja ljepotom; tu je glazba Sergeja Prokofjeva koju Riječki simfonijski orkestar izvodi uživo pod dirigentskom palicom Ayrtona Desimpelaerea, scena Stefana Katunara je minimalistička s natruhama bajkovitosti i predivni kostimi Manuele Paladin Šabanović kao i svjetlo Aleksandra Čavleka, koje bajku 'prevodi' u stvarnost, ali i obratno.
Tu je i koreografija, poetska u duetima, kada izvlači najviše ljepote iz glavnih junaka, razuzdano rasplesana u velikim ansambl scenama, ali i komično vatrena u dijelovima koji pripadaju zloj maćehi i njenim kćerima. U tako postavljene baletne korake svaki je plesača unio maksimum snage i tehnike, doslovno sve što ima i može.
Tako je eterično lijepa, mlada Yurika Kimura, u naslovnoj ulozi, zablistala kao nova zvijezda riječkog Baleta, posebno u sigurnim rukama Leonarda Cela kao princa. Ksenija Duran Krutova otplesala je odličnu ulogu maćehe, dokazujući da se i kod Mujića „loše“ cure bolje zabavljaju, a njenu eksplozivnost skladno su pratile Marta Voinea Čavrak i Tea Rušin kao njene kćeri.
Marta Kanazir pleše majku koja umire, a posebno je dobra kao vila koja Pepeljugu opremi za bal, dok je Ali Tobbouch u ulozi oca, otplesao neke od najtežih dijelova koreografije, one koje, opisujući muku i bol, Mujić voli smjestiti na samo tlo.
Rijeka je tako dobila balet koji ima snagu da privuče sve generacije publike, ali i predstavu koja pokazuje da će i ubuduće autobusi iz Zagreba voziti zainteresiranu publiku na nove baletne poslastice u Rijeci.
