Kineska postaja Hunan TV lansirala je lani novi natjecateljsko-pjevački reality-show koji je trenutačno među pet najgledanijih emisija te vrste u Kini. Međutim, zvijezde programa nisu aspiranti na slavu pop i rock-zvijezda, nego klasično obrazovani operni pjevači koji se natječu u izvođenju opernih arija.
Opere naručuju nova djela
Ipak, po mjestu svog rođenja, ponudi i brojnosti publike opera i dalje ostaje u prvom redu europska umjetnost. Prema preciznoj statistici portala Operabase, koji registrira gotovo svaku izvedbu u svijetu, među prvih sto gradova po broju opernih produkcija i njihovih izvedbi u prošloj sezoni 2017./18. nalazi se samo nekoliko metropola izvan Europe: na trinaestom mjestu New York, na osamnaestom Sydney, na pedesetom Tokio, a u donjem dijelu “tablice” još su samo Buenos Aires, Tel Aviv i Toronto.
Uz stare europske operne kuće većinom izgrađene od 18. do početka 20. stoljeća, grade se i nove, koje su redovito i najveće arhitektonske atrakcije velikih i bogatih gradova, ne zasjenjujući ipak atraktivnost, legendarnost i prestiž starih opernih hramova poput Bečke državne opere, milanske Scale, moskovskog Boljšoja, Pariške opere ili Marijinskog teatra u Sankt Peterburgu. Jedna od najočitijih potvrda da je interes za operu, baš kao i broj stanovnika tih gradova u posljednjih sto godina uvelike nadrastao kapacitete tih kazališta je Marijinski II, novo i moderno kazalište za operu i balet izgrađeno tik do starog. U obje se zgrade svakodnevno održava i po više predstava, zbog čega su udvostručeni i ansambli i orkestar. No, dok ona najprestižnija kazališta opsjedaju turisti sa svih strana svijeta, opera se u velikim metropolama stvara i izvodi i u drugim, manje razvikanim, ali ništa lošijim kazalištima.
Berlin ima čak tri operne kuće svjetskog renomea, dijelom zbog nekadašnje podijeljenosti grada, dijelom zbog odlučnosti da se u glavnom gradu sada jedinstvene Njemačke održe svi ti kulturni pogoni, pa koliko košta da košta.
Ipak, operna scena po spomenutim je kriterijima u prošloj sezoni najživlja bila u Moskvi koja je skočila na prvo mjesto sa 632 izvedbe i ukupno čak 132 različite produkcije. S deset izvedbi i sedam produkcija manje na drugom mjestu je Beč. Slijede Sankt Peterburg, London, Berlin, Pariz, Hamburg, Dresden, Budimpešta i München. Sve operne kuće, uz trupe i kazališta specijalizirane za glazbu novijeg datuma, redovito naručuju i nova djela suvremenih skladatelja koji u njima raznovrsnim stilovima obrađuju i goruće društvene i političke teme. Ipak, kad kažemo opera, i dalje u prvom redu mislimo na remek-djela velikih europskih skladatelja 18. i 19. stoljeća. Na popisu najizvođenijih naslova u prošloj sezoni u čitavom svijetu uvjerljivo vodi Verdijeva “Traviata” koja je doživjela 197 novih uprizorenja i 861 izvedbu, a na drugom mjestu je Bizetova “Carmen” čija zavodljivost ne blijedi. Među sto najizvođenijih djela probila se tek nekolicina naslova skladatelja 20. stoljeća, od kojih većina već ionako spada u kanon klasične glazbe poput Debussyja, Ravela, Richarda Straussa, Janačeka, Šostakoviča, Prokofjeva, Berga, Weilla, Schönberga...
Uz svu slavu nekolicine legendarnih tenora, osobit svjetlucavi ukras umjetnosti opere čine operne dive. Nedavnom smrću Montserrat Caballé simbolično i stvarno završila je era velikih diva 20. stoljeća, među kojima je najobožavanija Maria Callas nosila i titulu “la divina”. Svijet i danas hrli čuti i vidjeti pjevačice kao što su Ana Netrebko, Elina Garanča, Diana Damrau ili Sonja Jončeva, ali one više nisu tako nedodirljive i toliko uzvišene u odnosu na sjajne mlade talente koji se neprestano otkrivaju.
Revolucionarno poglavlje u novijoj povijesti opere otvorio je newyorški Metropolitan kada je 30. prosinca 2006. godine Mozartovu “Čarobnu frulu” sa svoje pozornice izravno, u HD kvaliteti slike i tona, putem satelita prenosio u kina širom SAD-a. Bio je to početak ciklusa “Metropolitan Opera Live in HD” koji danas, u 13. sezoni, gostuje u više od dvije tisuća kina, u više od sedamdeset zemalja. Svaka sezona prijenosa iz Metropolitana tako ima auditorij od preko milijun gledatelja širom svijeta, a u desecima milijuna dolara mjeri se i zarada, koju Metropolitan dijeli napola s kinodistributerima, a najveći dio svoje dobiti troši na vrhunsku produkciju prijenosa te još više na same predstave čiji budžet premašuje i milijun dolara.
Karta više u Zagrebu
Prijenosi su imali i veliki utjecaj i na sam pristup izvedbama jer se od pjevača traži maksimalna koncentracija, s obzirom na to da, za razliku od publike u kazalištu, gledatelji u kinima njihova lica mogu vidjeti u krupnom planu. Opere se zato režiraju kao da je riječ o filmu, a primjer Metropolitana ubrzo su slijedile i ostale velike europske operne kuće, nudeći prijenose opernih i baletnih predstava globalnom auditoriju u kinima, a danas sve više i na internetu.
Međutim, kažu istraživanja, izostao je veći efekt privlačenja nove publike u operne kuće. U tom smislu projekt se najviše obio o glavu samoj upravi Metropolitana i dugogodišnjem muzičkom direktoru te kuće Peteru Gelbu. Npr. Bečka državna opera redovito rasproda i do 99 posto ulaznica, posjećenost je u Metropolitanu posljednjih godina opadala i ispod 80 posto. Ankete su pokazale da najveći dio publike u kinima ipak čine ljudi koji već otprije poznaju i vole operu. Pritom u kinu mogu vidjeti nastupe najvećih i najskupljih opernih zvijezda, a to plate i do deset puta manje nego što bi ih koštala karta za predstavu u kazalištu. A cijene onih najboljih ulaznica u najvećim svjetskim opernim kućama dosežu i do 300 eura.
Srećom, u Hrvatskoj se za toliko, pa i mnogo manje novca, još uvijek mogu kupiti ulaznice za čitavu opernu sezonu, a svaki pravi ljubitelj opere tvrdi da, ma koliko god bile savršene projekcije u kinima, ništa ne može zamijeniti izravno iskustvo opere, gdje ne samo da čujete nego i neposredno osjećate vibracije, energiju i emocije koje nose glasovi pjevača i muziciranje orkestra. Ne jedan posjetitelj nedavne premijere Gounodove opere “Romeo i Julija” u HNK Ivana pl. Zajca rekao mi je kako se doslovno ježio slušajući i gledajući prvake riječke Opere Anamariju Knego i Aljaža Farasina, kao i čitav ansambl u sjajnoj režiji Marina Blaževića. A i u Zagrebu se traži karta više jer na scenu HNK se vratio izvanredni “Ukleti Holandez”, prenesen s bečke pozornice.
