Carate Brianza je gradić četrdesetak kilometara sjeverno od Milana, poznat po industriji namještaja. Odatle je Marcello Mottadelli, dirigent koji je prije dva tjedna, potvrdom Kazališnog vijeća, postao novi ravnatelj Opere zagrebačkog HNK.
Dug je put prevalio talijanski maestro od svog rodnog grada do Zagreba, preko cijele Europe, Amerike, Bliskog i Dalekog istoka. Vodila ga je glazba i s njom isprepletena sudbina. Čak i do same umjetnosti opere Mottadelli je, kako nam je sam kazao, došao dugim zaobilaznim putem.
Njegov otac također je imao titulu maestra, ali ne za glazbu, nego za sladoled. Bio je “maestro di gelato”, što za Talijane, a i sve nas koji smo ga kušali nipošto nije isto što i “ice cream”.
– Bio mi je najvažnija osoba u životu koju sam, nažalost, izgubio – kaže maestro Mottadelli o svom ocu premda je i njega, kao dječak, morao uvjeriti u opravdanost i isplativost glazbeničkog poziva.
Druga strast u obitelji bila je ona za boksom. Slavni talijanski boksač Lorenzo Zanon bio je dirigentov rođak.
– Lorenzo je bio europski prvak u teškoj kategoriji, a na putu do svjetske titule namjerio se na Larryja Holmesa koji je tada bio na vrhuncu snage. Često pomislim na svog rođaka i njegovu lekciju: do pobjede se dolazi strpljivim radom, udarac po udarac, rundu po rundu. Tako je i u ovom našem kazališnom poslu. Nema uspjeha preko noći – kaže Mottadelli.
U takvom okruženju i obiteljskoj tradiciji, njegova želja da se posveti glazbi bila je potpuno neočekivana i roditelje je, tek uz pomoć dobronamjernih rođaka i prijatelja, uspio uvjeriti da ga kao 14-godišnjeg dječaka pošalju u Milano na prijamni ispit na Konzervatoriju Verdi, koji je uspješno položio. Međutim, opera mu nije bila ni na kraj pameti. Prvi instrument koji ga je osvojio bile su orgulje. Kaže da mu se čini da se rodio s njihovim zvukom u glavi. Osim orgulja, volio je i pjevanje u crkvenom zboru. Upisao je i završio studij orgulja i kompozicije, potajno sanjajući i o dirigentskoj karijeri. Ali ne u operi.
– Bio sam purist, temelj svega za mene je bio Bach i nisam imao nimalo sklonosti prema operi. Štoviše, mrzio sam je. Nisam shvaćao svu tu buku, te glasove pune vibrata. Kada sam imao šesnaest godina, jedan kolega dobio je ulaznice za izvedbu Mozartova “Don Giovannija” u Scali. Jedva me nagovorio da pođem s njim, žrtvovao sam se samo zato da mu pravim društvo. Sjećam se da je pjevao Samuel Ramey i da je meni bilo strašno dosadno. Opera me ni tada nije dodirnula – kaže umjetnik koji je Zagreb osvojio na juriš, od orkestra, preko pjevača do publike, upravo silnom radošću i zaraznom strašću kad je proljetos pripremao i dirigirao izvedbama Puccinijeve opere “Turandot”.
Među onima koje je potpuno oduševio bio je i naš dirigent velikog iskustva i strogih prosudbi, maestro Vladimir Kranjčević. Mottadelli ga je svojim pristupom glazbi i glazbenicima oduševio već proljetos na premijeri “Turandot”, no još više prošle subote, na prvoj izvedbi u novoj sezoni, svom prvom nastupu nakon stupanja na mjesto ravnatelja Opere.
– To je bila već osma predstava, kada se inače u kazalištu zna događati da se sva energija s premijere rasprši i sve postane traljavo. Ali ova je bila još bolja nego premijera. Uživao sam gledajući Mottadellija iz lože iznad orkestra. U njemu je bilo toliko energije i toliko silne radosti kao da “Turandot” dirigira prvi put u životu – kazao mi je maestro Kranjčević.
Presudio ‘Rigoletto’
Sudbonosni susret s operom Mottadelliju je bio zakazan u Mađarskoj, u Szegedu, gdje se nakon studija prihvatio posla asistenta dirigentu tamošnjeg simfonijskog orkestra. Tada ga je još uvijek zanimala samo simfonijska glazba, uz orgulje na kojima je koncertirao širom Europe i koje su za njega, što to glazbalo doista i jest, također bile jedan veliki orkestar.
– Jedne večeri nisam imao baš nikakvog drugog posla pa sam bez ikakvih osobitih očekivanja, onako reda radi i da bih ubio vrijeme, otišao u operu. Davao se “Rigoletto”. To je bilo iskustvo kao da mi je netko odozgo opalio snažnu pljusku. Osjetio sam tu glazbu kao nikada prije, cijelim svojim bićem, dušom i tijelom. Srce mi je počelo brže tući, krv brže kolati – kazao mi je maestro Mottadelli, a oči su mu, dok je to govorio, postale još sjajnije. Njegova strast za glazbu i operu doista je zarazna.
U međuvremenu je već mnogo puta dirigirao i Mozartova “Don Giovannija” koji mu je kao milanskom studentu u Scali bio tako dosadan. Štoviše, Mozart mu je jedan od najdražih opernih skladatelja i jako mu je drago što će prva premijera u njegovu mandatu biti upravo Mozartova “Čarobna frula”, koju je odabrao i koju će dirigirati, u režiji Krešimira Dolenčića, njegov prethodnik na mjestu opernog direktora, maestro Nikša Bareza, kojem je beskrajno zahvalan što ga je doveo u Zagreb.
– Da nije bilo maestra Bareze, nas dvojica danas ne bismo ovdje razgovarali – govori Mottadelli, uvjeren kako je i sam izbor “Turandot” za njegov prvi nastup u Zagrebu bio prst sudbine, jer to mu je jedna od najdražih opera koja ga posebno nadahnjuje. Što se Mozarta tiče, danas mu je jedino žao što ga kao Talijana posvuda mnogo češće angažiraju za izvedbe Puccinija, Bellinija, Donizettija, Verdija...
No bit će sigurno vremena i za Mozarta u izvedbi maestra Mottadellija, kada počne planirati program vlastitih sezona, nakon što se pobrine da ova sezona koju je još sastavio maestro Bareza i kojom je on vrlo zadovoljan, bude izvedena na što boljoj razini.
– Maestro Bareza mi je ostavio odličnu sezonu, odličan orkestar, zbor i soliste. Imamo sve alate i sada je naš glavni posao još više podići kvalitetu izvedbi – govori Mottodelli s jednakom strašću s kojom priča o samoj glazbi.
Brzina kojom je započela njegova zagrebačka operna priča u Mottadellijevom životu nije novost, kao ni mjesto opernog direktora, u čemu također već ima veliko iskustvo. Posljednje takvo mjesto, neposredno prije Zagreba, imao je u Bukureštu, a do tog angažmana također je došlo svega pet-šest mjeseci nakon prvog dirigentskog nastupa u Rumunjskoj. Ravnateljski posao, kaže, voli zato što dodiruje i potiče drugi dio mozga i senzibiliteta koji nije umjetnost, nego umijeće dobre organizacije i komunikacije s ljudima. Ali utoliko više smatra privilegijem da se nakon napornog rada u uredu, dogovaranja i planiranja, može spustiti u rupu, pred orkestar i prepustiti se glazbi, Puccinijevoj “Turandot” s kojom je sve u Zagrebu i počelo.
– Odjek je očito bio jako dobar i svi ti glasovi došli su i do intendantice Dubravke Vrgoč koja mi je ponudila mjesto ravnatelja Opere. Njoj sam osobito zahvalan na povjerenju i nadama koje polaže u mene. Zagreb je i kao grad, a pomalo se i sramim reći da nikada prije uopće nisam bio u Hrvatskoj, nadišao sva moja očekivanja. Ovo je za mene ostvarenje još jednog sna koji je mogućim učinila glazba, Puccinijeva “Turandot”, skupa sa svim sjajnim pjevačima i glazbenicima s kojima sam je imao zadovoljstvo pripremiti i sada izvoditi u Zagrebu – kaže Mottadelli koji u svakom razgovoru, pa tako i ovom, ističe da uvijek nastupa i na svako mjesto dolazi kao ponizni sluga glazbe, koja je zajednički cilj i svrha čitave ekipe kojoj se sada našao na čelu.
Osim intendantici i svom prethodniku, veliku zahvalnost iskazuje i svojim kolegama, ravnateljima Drame i Baleta, što su ga prihvatili i učinili da se od prvog trenutka osjeća kao dio obitelji.
Premda je bilo zakulisnih gunđanja zbog dovođenja stranca na čelo tako važne hrvatske kulturne institucije kao što je Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ona su, izgleda, rijetka, a oni koji to i pomisle ipak su, izgleda, dovoljno pristojni i svjesni pogrešnosti takvog razmišljanja da bi to i javno izrekli.
Stopama Janigra i Dinda
Uostalom, Mottadelli nije prvi stranac na takvoj funkciji u Zagrebu. Bilo mu je drago čuti da ima i jednog velikog prethodnika, Talijana koji je ostavio dubok i neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbenoj kulturi, violončelista i dirigenta Antonija Janigra. Stranci na čelu Zagrebačke filharmonije već su redovita pojava, a drugi Talijan, također sjajni violončelist i dirigent Enrico Dindo, već je treću sezonu vrlo uspješan šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a.
Uostalom, za vjerojatno najslavnije doba zagrebačke Opere bio je zaslužan također jedan stranac, češki Židov Milan Sachs koji je preko Beograda i Novog Sada došao do Zagreba gdje je odigrao ključnu ulogu prije i nakon Drugog svjetskog rata, udomaćivši se toliko da ga danas smatramo hrvatskim dirigentom i umjetnikom.
– Posve vam iskreno mogu reći da se ja ovdje ne osjećam strancem niti je itko išta učinio da bih se tako osjećao. Uostalom, glazba je u tome posebna. Ona nema putovnice. Da, Verdi je Talijan, ali njegova se glazba izvodi posvuda i ona ne pripada Italiji, nego svijetu, svim ljudima, bez razlike. Naravno, postoji jezična barijera. Ja govorim sedam jezika od kojih, nažalost, nijedan nema ništa zajedničko s hrvatskim, ali dat ću sve od sebe da i njega koliko-toliko naučim – vrlo uvjerljivo obećava Mottadelli iznoseći i neke od svojih glavnih ciljeva u Zagrebu. Jedan je što više ukloniti barijeru između opere i publike, osobito one mlade, a drugi je što prije otvoriti operni studio u HNK za mlade pjevače, kako studente, tako i one koji su završili studij, a još nisu dobili priliku iskušati se u kazalištu.
O univerzalnosti jezika glazbe uvjerio se radeći, primjerice, istodobno u Danskoj i u Egiptu, gdje je četiri godine bio na čelu opere u Kairu, a ono što ga rastužuje stanje je glazbene kulture u Italiji.
– Vrlo sam nesretan zbog zanemarivanja glazbenog odgoja u školama. Imamo veliku tradiciju i povijest, dali smo svijetu toliko velikana, a sada se sve to samo reže, reže. Političari na vlasti i u opoziciji govore da ima važnijih stvari, a najviše su zauzeti osvajanjem vlasti ili čuvanjem fotelja. Svi oni tvrde da su im na srcu nacionalni interesi, a izbjegavati, zaobilaziti i zanemarivati kulturu najsigurniji je i najefikasniji način slabljenja svakog naroda – govori o svojoj domovini maestro Mottadelli. A pri tom, dodajemo mi, govori i o našoj.
U ono što stoji iza svih riječi maestra Mottadellija, njegov talent, strast i umjetničku energiju, možete se uvjeriti na nekoliko preostalih predstava Puccinijeve “Turandot”, a osjetivši njegovo vlastito uzbuđenje dok o tome govore, mene već unaprijed podilaze trnci od Mottadellijeve izvedbe Verdijeva Requiema 31. listopada.
Nažalost, hrvatska kultura je svedena na uratke Frljića, Buljana, Dolenčića, Matanovića, Grlića, jugoslavenske pisce, partizanske filmove i uratke lijevo-liberalnih autora, anarhista i prikrivenih komunista. Sve je to strano hrvatskom kulturnom i nacionalnom biću. Hrvatska je svoju kulturu izgubila 1945. a kad će je povratiti, to nitko ne zna.