Naslovnica Kultura

Romeo i Julija: Nadvremenska čistoća izvedbe počiva na glumi

Na premijeri "Romea i Julije" Anamarija Knego i Aljaž Farasin, dvoje prvaka Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, bili su te večeri prvaci hrvatskog glumišta uopće
14. siječnja 2019. u 12:41 0 komentara 583 prikaza
Opera "Romeo i Julija", HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka
Foto: Dražen Šokčević/HNK IVAN pl. ZAJC
Pogledajte galeriju 1/3

Što je ovo? Uvijek krv! Ništa neće smiriti kriminalni bijes u vašim srcima! Ništa vas neće natjerati da ispustite oružje iz vaših ruku, a ja bih trebao biti dirnut vašim svađama! Mržnja vam je samo izgovor za neslogu i strah koji širite gradom.

Tako veronski knez, gromkim glasom basa Luke Ortara, prekorava posvađane klanove Capuleti i Montecchi i opisuje stanje usred kojeg je niknula i od kojeg će stradati ljubav Romea i Julije. Operi Charlesa Gounoda, prvi put postavljenoj i u subotu premijerno izvedenoj u Rijeci, ne treba snažnije poveznice s današnjicom. Redatelj Marin Blažević to razumije, pa ne poseže ni za kakvim, a pogotovo ne za već izlizanim “aktualizacijama” poput suvremenih uniformi, oružja, terorista i specijalaca.

Izvornik u ulozi scenografije

Libreto prema Shakespeareu bio je Blaževiću i njegovoj ekipi dovoljno snažan i nadahnjujuć, a u dva prizora sam tekst, ispisan svjetlom na crnoj pozadini, preuzima čak i ulogu scenografije. Simbiozu scenografije i svjetla Alana Vukelića i inače krasi briljantna i svevremenska jednostavnost. U praznom crnilu pozornice stoje nepomična rešetka s reflektorima i dva malo izdignuta podija: jedan veliki za sve masovne scene, a u prvom planu drugi manji koji je dostatan da dočara i čuveni balkon, i Julijinu ložnicu, i oltar, i grobnicu. Svjetlom se stvara i jedan od najdirljivijih vrhunaca kada refletkori pulsiraju u sve slabijem ritmu zamirućeg Julijina srca.

Potpuno u dosluhu s očito pomno promišljenim autorskim konceptom su i sjajni kostimi Sandre Dekanić. Stilizacija znači više posvetu nego pokušaj sugeriranja vremena radnje. Svi su u crnom, osim Romea i Julije koji jedini za života nose bijelo, uzdignuti iznad crnila, sve do apoteoze u smrti koja ih oslobađa uklete krletke ispletene od mržnje. U bijelom se pojavljuju još samo Mercuzio, Tebaldo i paž Stefano, ali okrvavljeni, tek nakon svojih nasilnih smrti, kao duhovi. Cijela predstava puna je takvih promišljenih, inteligentnih i suptilnih rješenja i poruka. Lada Čale Feldman kao dramaturginja i prevoditeljica također je pokazala duboku zadubljenost i zaljubljenost predstave u tekst, i to upravo jednim malim odstupanjem od njega. Kad Tebaldo potegne mač na Romeova paža Stefana, Mercuzio ga prekorava što napada ženu, a ne, kako piše u libretu, dijete. Jednostavnom zamjenom riječi “un enfant” s “une femme” tekst je samo usklađen s činjenicom da ulogu paža pjeva mezzosopran, pogotovo kada je to Ivana Srbljan. I u ovako maloj ulozi, redatelj je, uz pomoć kostimografkinje, znao iskoristiti njezinu pjevački i glumački markantnu pojavu.

Nije u ovoj predstavi bilo lošega pjevača, a emocije gledatelja osvajali su zadivljujućom glumom i kad ne pjevaju, poput izvrsne Sofije Cingule dok kao dadilja Gertruda namješta Julijino tijelo na odru. Ovo je predstava koja se izdigla i iznad romantične i pomalo sladunjave ljepote Gounodove glazbe, a u svemu tome prednjače sami tumači naslovnih uloga.

Anamarija Knego i Aljaž Farasin, dvoje prvaka Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, bili su te večeri prvaci hrvatskog glumišta uopće. Umjetnička veličina riječke sopranistice utoliko je veća što Julija nipošto nije tipična uloga u koju bi se njezin glas, scenska pojava i senzibilitet prirodno i lagodno smjestili.

Maestru manjka senzibilnosti

I Knego i Farasin potpuno su ispunili najviše kriterije i nimalo lake zahtjeve vokalne izvedbe svojih rola. Međutim, ono na čemu je počivala nadvremenska i svevremenska čistoća i snaga ove predstave, njihova je suptilna i minuciozna gluma, osobito u najdelikatnijim trenucima poput velikog dueta prve bračne noći Romea i Julije. Riječki i zbor i orkestar bili su savršeno uvježbani i pokazali se još jednom sposobnima za najviše domete u najkompleksnijim partiturama. No, premda nije smetao, čini nam se da talijanski maestro Paolo Olmi nema u svojim dirigentskim rukama i pristupu dovoljno tankoćutnosti za duboko muzikalno razumijevanje ovako postavljenog koncepta, s kakvim bi nas ova predstava uzdigla u još više sfere.

Broj 7
"Magičan broj“
7 razloga zašto smo opčinjeni brojem 7

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.