Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Mate Matišić ima talent, ali i divnu slobodu da vlastiti život prekroji u veliku fikciju

Kada sam razmišljao o tome kako glumcima najjednostavnije opisati atmosferu tih triju djela, spontano sam se odlučio za usporedbu iz područja filmske estetike.Usudio sam se reći da me prvo djelo podsjeća na Woodyja Allena, drugo na Tarantina, a treće na Almodovora. Nadam se da će mi Mateć oprostiti te usporedbe. Računam na njegov humor
14. prosinca 2016. u 12:19 0 komentara 616 prikaza
Poljski redatelj, svojim je velikim djelima na hrvatskoj kazališnoj sceni prisutan od 1990. godine
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Janusz Kica poljski je redatelj koji veliku kazališnu karijeru (od 1990. godine) gradi i u Hrvatskoj. Na kazališnim pozornicama žive mu mnoge uspješnice, među kojima svakako treba izdvojiti Kafkinu “Ameriku”, nastalu u koprodukciji Gavelle i HNK Rijeka, za koju je dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju režiju, ali i Mannov “Čarobni brijeg”, veliki hit ZKM-a. Ovih dana u HNK Zagreb završava rad na praizvedbi djela Mate Matišića “Ljudi od voska”, a premijera je zakazana za 30. prosinca.

Kolika je odgovornost redatelja kada radi na praizvedbi dramskog teksta?

Mislite na odgovornost prema autoru? Neka je odgovornost uvijek prisutna, htjeli to ili ne. Posebno ako je autor suvremenik,  živi u istome gradu,  hoda istim ulicama kao i ja. Odgovornost je još veća ako ga osobno poznajem, posebno onda ako ga cijenim i ako mu se divim. To je u određenoj mjeri vrlo ljudski mehanizam. Ne želite razočarati. A inače? Kada bih bio paranoičan, strahovao bih od autora, zamišljao ga kako uvijek vreba u lođi i da mi pri mom radu stalno viri preko ramena. No nisam paranoičan, a i mislim da je strah najveći neprijatelj kazališnog rada. U kazalištu morate biti potpuno slobodni. Pokušavam koliko mogu razumjeti autorove namjere i pretočiti ih u djelo, naravno, sve to činim iz svoje pozicije. To je neizbježno i takva je priroda rada u kazalištu. Tekstu mogu biti vjeran samo ako sam i sebi. Preostaje mi samo nadati se da se moja interpretacija donekle preklapa s autorovim očekivanjima. Inače mislim da je odgovornost prema tekstu dio mog posla, ali ja ju rado preuzimam na sebe i ne doživljavam ju kao breme. Prije svega zato što volim tekstove. I zato što volim autore, poštujem ih, divim im se. Nije li divno i neobično da je netko u stanju pisati kazališne tekstove, stvoriti svijet, ponuditi tekstualnu površinu koja raspiruje maštu. Također, mislim da se kazalište samo kroz tekstove uvijek iznova nanovo osmislilo i da će samo zahvaljujući njima i preživjeti. Ne znam što bih s akcionističkim kazalištem koje tekstove shvaća tek kao povod ili možda samo kao predložak za određene svrhe. Naravno, i tako se može raditi, možda je to i zanimljivo, ali meni je strano. Kada bi mi netko povjerio ključeve svoga stana i zamolio me da za vrijeme njegovog odsustva zalijevam cvijeće, strahovao bih i brinuo se hoće li mu cvijeće uvenuti. Tako je i s tekstovima koje mi se povjere: pokušavam ih tretirati kao biljke. I mislim da je zadatak da ih održim na životu, da u njih udahnem život, prava čast.

Kolika je pri tome sloboda, a pitam Vas to zbog toga jer mi je lani Ivica Buljan, uoči premijere “Tri zime” rekao da nije izbacio ni jedan zarez, zbog toga što je svjestan da upravo praizvedba djela za povijest znači postulat njegova scenskog života?

Sloboda umjetnosti je prije svega naravno sveta, i kao takva je neosporna. Redatelj mora imati pravo na to da tekst čita i interpretira na svoj način. Također, on ima pravo da ga krati ako je to u službi projekta. Redatelja se ne bi smjelo ni na što siliti. To bi bilo kontraproduktivno. Ali te stvari se ionako odvijaju prije početka rada na projektu, pri dodjeli režijskih zadataka. Naime, postoje vrlo različiti redatelji. Mislim da je zadatak kazališnih ravnatelja spojiti određene autore s određenim redateljima. Naravno da shvaćam brigu Ivice Buljana da djelo Tene Stivičić, koje je već u Londonu zabilježilo veliki uspjeh, neskraćeno predstavi zagrebačkoj publici. I ja bih na njegovom mjestu vjerojatno tako postupio. Ali Ivica zna da se zapravo ne radi o zarezima i točkama, već prije svega o tome da valja ostati vjeran duhu nekoga djela, da treba misliti i stvarati “iz njega”. Ako ste zaista odani nekom autoru, jedno križanje u tekstu to neće ugroziti. Inače se ovdje može samo teško poopćivati. Svako djelo je drugačije. Postoje autori koji njeguju zatvorene forme, čija djela imaju strogu strukturu. Onda postoje oni koji pišu intuitivno, nude pregršt tekstualnog materijala i time računaju da će se pri scenskoj realizaciji dogoditi neka selekcija. Postoje autori koji daju jasne upute u vezi prostora ili čak kostima. Postoje i oni koji pišu samo “suhe” tekstove i redatelju prepuštaju da odredi estetske okvire. Osobno nerado križam tekstove, iza svake rečenice naslućujem neko dublje značenje i neku nužnost. Definitivno sam slab na književnost u kazalištu. Kada se pak pokaže da neko mjesto u tekstu narušava ritam ili da nepotrebno ponavlja nešto što je već više puta izrečeno, onda bih naravno križao to mjesto, dakako, u službi autora. Jer ovdje govorimo o novim, “djevičanskim” tekstovima, koji još nisu preispitani i koji tek izgovoreni na pozornici, u nekoj scenskoj situaciji, otkrivaju svoju pravu snagu.

Što ste prvo pomislili kada ste pročitali “Ljude od voska”?

Moja je prva pomisao bila ta da je Mate Matišić beskompromisan, originalan, maštovit i pametan autor. To sam znao i prije, ali ipak sam bio pri prvom čitanju “Ljudi od voska” iznova zadivljen. Radi se o čitavom nizu stvari koje su me pri tome fascinirale. Prvo Matišićeva fantastična moć zapažanja, njegova sposobnost da stvori sasvim ekstremne, ali time ništa manje razumljive situacije i likove, koji osciliraju između mogućeg i nemogućeg. Matin svijet gotovo da nalikuje Kafkinom: toliko je točno promatran i opisan, da se opet doima nestvarnim. Matina dosjetljivost, njegov mračan humor, njegova radikalnost i hrabrost da sve do kraja izgovori, da ne zastane na pola puta, da se ne suspreže od neugodnosti – to mi jako imponira. Njegovo nemilosrdno istraživanje ljudskih ponora i, naravno, njegovo spretno poigravanje različitim dramaturškim formama, sijaset tema i motiva koje koristi – sve me to kao redatelja provocira i inspirira. Također sam brzo shvatio da se radi o vrlo osobnom i neobičnom suočavanju i obračunavanju živućeg autora sa svojim svijetom. Druga misao koja mi se odmah javila bilo je pitanje jesam li ja pravi redatelj za taj komad i jesam li dorastao zadatku.

Kada se čita kratki sadržaj drame jedno se pitanje samo nameće: je li ona osobna povijest zanimljivog čovjeka ili melodrama, triler...?

Zapravo djelo posjeduje sva ta svojstva koja ste upravo nabrojali. Radi se o autobiografiji, melodrami i trileru u jednom. Ali i mnogo toga više. Komad se, na sreču, opire književnim kategorijama. Riječ je o fiktivnoj i kompleksnoj orgiji tema i motiva. Mate Matišić sasvim svjesno crpi iz svog života, a pri tome posjeduje talent i divnu slobodu da vlastiti život prekroji u veliku fikciju. On nije dokumentarist, on je umjetnik. U tekstu “Ljudi od voska” riječ je o triptihu, tri samostalna komada, u čijem središtu stoji jedan spisatelj, Matin alter ego ironično-simboličnog imena Viktor. Taj intrigantan lik igra Goran Grgić. U prvom dijelu pod naslovom “Obožavateljica” Viktora sustigne prošlost. Neočekivano pojavljivanje žene s kojom ga je prije mnogo godina, u zemlji koja više ne postoji, povezivalo kratko poznanstvo. Njezina pojava pokrene piramidu ekscesivnih situacija i prisiljava ga na elementarna i itekako moralna preispitivanja. U drugom dijelu, “Prvi Musiliman u selu”, preispituje svoje biografske korijene i suočava sa samosvojnim svijetom Dalmatinske Zagore, koja ga kao njegov rodni kraj pomalo plaši, ali ga svojom autentičnošću i nepatvorenošću istovremeno fascinira i inspirira. U trećem se dijelu, naslova “Ispod perike”, još jednom radikalno preispituje kao čovjek koji odlučuje preuzeti poprilično vijeliku odgovornost. Viktor donosi odluku posvojiti dijete svog pokojnog prijatelja. Ujedno odlučuje tu životnu odluku učiniti temom svoje nove drame. Preispitujući odnos stvarnosti i fikcije, o sebi doznaje mnogo više nego što bi mu bilo drago. Sve u svemu čini se da Mate Matišić, posredstvom svog dvojnika Viktora, želi istražiti istinu o sebi samome i jednom za svagda odbaciti sve nagomilane klišeje o sebi. Kao čovjek kojega je obilježio katolički odgoj, on točno zna da su grijeh i ljudske slabosti sastavni dio života. Nemilosrdan je prema svom alter egu kojega, a time i samoga sebe, uvijek iznova gura s pijedestala “dobre osobe”. On svog Viktora prikazuje također i u lošem svjetlu, kao da želi reći: i to je ljudsko, zapravo, upravo je to ljudsko. U katoličkom kontekstu takav stav podsjeća na iskupljenje ili preispitivanje savjesti. Nema potrebe detaljno prepričavati sadržaj. Mogu još samo otkriti da se sva tri djela stilski međusobno jako razlikuju i da su samostalna. Kada sam razmišljao o tome kako svojim glumcima najjednostavnije opisati atmosferu tih triju djela, spontano sam se odlučio za usporedbu iz područja filmske estetike. Ionako svi gledamo filmove, stoga sam se usudio reći da me prvo djelo Matinog triptiha podsjeća na Woodyja Allena, drugo na Tarantina, a treće na Almodovora. Nadam se da će mi Mate Matišić oprostiti te usporedbe. Ovdje računam na njegov humor, kojeg u njegovom radu uvijek ima u izobilju.

Mate Matišić u ovom dramskog triptihu zapravo piše o svom životu? Je li imao neke posebne upute za Vas?

Mislim da većina dramatičara piše o svom životu. Barem oni dobri. Pa tako i Mate Matišić. Njegov slučaj je ipak malo ekstremniji, s obzirom na to da on u djelu tematizira svoju profesiju pisca i vješto se poigrava činjenicama iz svoga života, koje bi široj javnosti djelomično mogle biti poznate. A posebni savjeti? Mate je vrlo diskretan čovjek. On je samosvjestan autor, koji kao da ne poznaje taštinu. Stoga se razumije samo po sebi da mi nije dao nikakve upute. Dao mi je samo svoj blagoslov. Bio sam brod o koji je razbio bocu šampanjca, a zatim ga odgurnuo u more.

Ovo je velika ansambl predstava, a upravo to je vaša specijalnost koju ste mnogo puta dokazali u hrvatskom teatru. Koje je ključno pravilo u redateljskom radu na takvom zadatku?

Zaista je riječ o velikom komadu. Radim s 25 glumaca. Svi su se oni dali u službu komada. Svi su oni redom odlični glumci koji ostvaruju odlične uloge. I svi oni znaju da je velika cjelina moguća samo ako se pojedinačne uloge uzdignu i postanu nešto posebno, bez obzira na to koliko one bile velike ili male. Svaki dio triptiha ima svoju postavu i glumci iz pojedinih dijelova na pozornici se niti ne susreću. Dio ste jedne cjeline, bez da zajedno stojite na pozornici. Glumite za sebe, ali i za sve one koji slijede ili su prethodili. Već i sama ta misao može paradoksalno stvoriti određeni duh ansambla, barem u teoriji. Moj je jedini zadatak u svemu tome svakome liku posvetiti dovoljno pažnje. Također se moram pobrinuti da razvijemo zajednički glumački jezik i da pri tome uvijek zadržimo cjelinu u vidu. Usputno rečeno, imam osjećaj da se mojim glumcima dopada djelo Mate Matišića. To mi olakšava posao, ne moram nikoga uvjeravati ili nagovarati. Imam dojam da su glumci shvatili o kakvim je likovima ovdje riječ. Ti likovi stoje čvrsto na tlu i istovremeno lebde iznad zemlje. Čini se da su proizašli iz Viktorove spisateljske glave, kao da su tvorevine njegove mašte. Jer komad koji publika gleda zapravo je komad koji glavni lik Viktor piše dok u njemu glumi. Znam da to zvuči pomalo kriptično, ali toliko je ovo djelo Mate Matišića paradoksalno.

Po kojem ste “receptu” odabrali ostatak autorske ekipe predstave, jer upravo je u intervju Večernjem listu Tamara Obrovac rekla kako je vrlo uzbuđena zbog rada na ovoj predstavi?

Nemam recept za izbor svojih suradnika, slušam svoj osjećaj, svoj unutarnji glas. Svi moji suradnici na “Ljudi od voska” izvrsni su umjetnici. Već sam sa svima njima ranije surađivao. Imam povjerenja u njihovo vrlo samostalno shvaćanje komada. Rado se inspiriram njima i sretan sam kada me iznenade. Gledam njihova imena i veselim se: komad Mate Matišića, scenografski oblikovan rukama Svena Jonkea, u kostimima Doris Krstić, uz glazbu Tamare Obrovac. A svjestan sam da imam uz sebe i vrlo savjesnu ekipu svakodnevnih pomoćnika. Svi oni, inspicijent, asistentica, suflerka, predano se bore za uspjeh našog projekta. Vani je hladno, ali na našim probama prevladava toplina.

INA
HUMANITARNO
INA brine o zdravstvenim ustanovama, institucijama i udrugama
Sberbank
#OSTAJEM DOMA
Sberbank pokreće Pričaroliju: Poznati hrvatski glumci djeci čitaju priče na Sberbank YouTube kanalu
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.