Pita me stariji kolega: „Hoćeš li sa mnom u Libiju?“
– Zašto?
– Po međunarodnom ugovoru Jugoslavija pruža medicinsku pomoć Libiji.
– I?
– I ja sam delegiran jer su me doktori iz Libije, koji kod nas specijaliziraju, predložili.
– Ali mene nisu.
– Čuj, tamo, osim arapskog i nešto talijanskog, govore engleski, a ja ne znam nijedan. Znam njemački, ali to ne pali.
– Pa zašto si onda pristao?
– Računao sam na tebe.
– Ja ne znam bih li uopće išao, a nisam službeno ni od koga pozvan.
– To ću ja srediti ako se odlučiš.
Znao sam da su liječnici koji su tamo boravili 15 dana dobivali četiri tisuće američkih dolara pa sam pristao.
Dakle, kolega Boris, internist iz Kliničkog centra Ivan i ja krenusmo.
Najprije u libijsku ambasadu u Beogradu. Dva-tri tamnoputa čovjeka ponudiše nam tamni čaj u maloj šalici umjesto kave.
Mislim si „kud sam zašo, mili Bože“, ali ubrzo stiže njihov auto Peugeot i odvezoše nas na aerodrom. Prošli smo sve formalnosti kao diplomati i ušli u Boeing 727 libijske kompanije. Dok se nisu zatvorila avionska vrata, svi su govorili engleski, a kad su se zatvorila, samo arapski. Komunikacija prestaje. Nama postaje sve jasnije gdje smo i kamo idemo.
No poletjeli smo. Let miran, vidimo napokon nisku libijsku obalu s puno zelenila (kasnije smo saznali da su to sve plantaže naranača). Spustili smo se na moderni aerodrom u Tripoliju. Idemo za putnicima do službe za kontrolu putovnica. Svi prolaze glatko, a naše tri putovnice stavljaju u posebnu ladicu. Upitam zbog čega. Nema odgovora, da bi mi nakon drugog ili trećeg pitanja rekli da je to zato što nismo promijenili svaki po 500 dolara u libijske dinare. Poslije smo vidjeli da je to bila farsa jer mi to nismo imali gdje promijeniti niti nam je to itko napomenuo.
I ništa, aerodrom se potpuno ispraznio, u daljini samo čistačica, odoše i službenici i nikome ništa. Dvojica mojih kolega doista su se uplašila više od mene, jer ja sam vjerovao da tako ne može ostati. Ali ne, stojimo kao tri blijeda stupa sami samcati, otišla je i čistačica.
U daljini na jednim vratima piše policija. „Odi ti“, kažu mi kolege. Odoh. Pozdravim šefa ekipe na engleskom i kažem mu u čemu je stvar i da smo mi gosti njihove vlade. „Go out“, marš van, glasio je odgovor. Izađoh, moji još prestrašeniji, postaje beznadno. Kažu mi: „Idi ponovno“. I doista, nakon 15 minuta uđem ja, pozdrav isti, lice nepromijenjeno i opet: „Go out.“
E, sad je vrag uzeo šalu. Stojimo bez nade, a povratka nema. Kadli odjednom prolazi jedan mladić s fesom na glavi i nosi pregršt raznih putovnica. Kažem mu neka stane, on posluša, a ja ugledam tri crvene putovnice, izvadim ih, a ono baš naše. Mladić krene dalje ne trepnuvši okom.
Otvorivši putovnice vidimo žig preko cijele jedne stranice, ali na arapskom jeziku. Nova još veća dilema, što piše. Pustite ih, strijeljajte ih, zatvorite ih, sve je moguće. No odosmo do izlaza, pokažemo pasoše i oni nas pustiše. Znači da je to bila dozvola za ulazak u Libiju. Vani nas je čekao dr. M., naš libijski specijalizant, također zbunjen, jer kaže da njega nisu pustili k nama u zgradu aerodroma. Dr. M. nas odvede u hotel Grand, stari ali dobar. Prolazimo hodnikom do svojih soba i gledamo kroz poneka poluotvorena vrata soba kako Arapi leže bosi, ali odjeveni te među prstima melju blato. Dobar tek.
U svakoj sobi televizor, a na svakom isti program. Gadafi na devi, ispod deve, u šatoru, za govornicom, itd. Na svim dostupnim programima isto i tako cijeli dan. Jedan kolega, a zatim i drugi, žale se na žeđ. „Daj ti”, rekoše meni, „nazovi recepciju ili bar, neka nam donesu tri Coca-Cole.” Nazovem ja i za živo čudo za par minuta donosi jedan poslužitelj tri hladne Cole. Pitam ga za cijenu. On kaže koliko libijskih dinara, a ja mu nudim dolare. Ne, ne smijem to uzeti, doći ću ponovno za desetak minuta. Dođe on, opet isto. Kaže opet će doći za deset minuta. I opet mu nudim dolare i opet on odgovara što i prije. Nemajući kud, kažem mu: „Slušaj – ti si tamnije puti od Libijaca, odakle si?” „Marokanac.” „Ma što ne kažeš, evo ti dolari pa ti promijeni u dinare.” I on ode zadovoljan.
Dolazi nam naš dr. M. s porukom da nas lider (tako su zvali Gadafija) moli da odemo do njegove rodice, inače ministrice kulture. Auto, odlazak, dolazak. Cura, svojih 25-28 godina, pristojna izgleda, ministrica. Stan velik kao moja nekadašnja ulica. Razlog dolaska: bi li netko od nas dvojice ginekologa pregledao njezinu majku. Stariji kolega kaže: „Odi ti.” Dobro, stiže okrugla starija žena, mekog sala kakvo je u žena koje se hrane maslinovim uljem i odvede me po toj „ulici“ od stana u zadnju sobu, legne na pod i raširi noge. Gaćice je skinula prije. Ja sam je klečeći pregledao i konstatirao da je sve u redu, a ona se i nije ni na što žalila. Vratili smo se u dnevni boravak, a ministrica zapita jesam li što našao, kažem srećom sve je dobro. Ona inzistira da joj ipak prepišem neki lijek, pa sam joj udovoljio – B vitaminom.
Opet u hotel. I konačno krećemo večerati. Lijepa velika blagovaonica, livrirani konobari, sve prva klasa. Ali ne puštaju nas unutra. Zašto? Dolare ne primamo. Dobro, gdje da ih promijenimo. Na recepciji se to ne može, samo u banci. Gdje je banka? Evo, tu preko puta. U redu, idemo u banku. Da, ali ona vam više ne radi.
Da skratim, s dolarima u džepu, ostali smo gladni kraj pune trpeze svačega. Sutra ujutro stiže dr. M. i kaže da mu je žao i tako to, ali da nam mora priopćiti naš raspored. Nas dvojica ginekologa u bolnicu “Mother and child“ blizu granice s Tunisom, a internist u Benghazi. Auto jedan, auto drugi, pozdravimo se. Nas dvojica stižemo na našu destinaciju. Čista pustinja, pijesak, poneko drvce koje jedan crnac zalijeva cijeli dan da ne usahne. Bolnica kao iz snova. Opremljena suvremeno. U njoj je 12 ginekologa, 11 iz Poljske i jedan iz Beograda. I sad još nas dvojica, 14. Pitamo koliko imaju pacijenata? Nemaju nijednu pacijenticu, osim ako ne prođe neka karavana pa nekomu zatreba. A bolnica ogromna. Unutra još jedan rendgenolog iz Vojvodine. A rendgen-kabinet kao naša tri. Šest zapakiranih umjetnih bubrega stoji tamo već dvije godine jer nikomu ne trebaju niti tko znade s njima raditi. Pred bolnicom parkirana četiri ogromna Mercedesa u kojima su operacijske sale. Stoje na vrućem pijesku, nepomaknuti već godinama. Pitam zašto. Kažu: Gadafi je naredio samo u slučaju rata.
Ravnatelj bolnice bio je Libijac, koji je studirao u Dublinu u Irskoj i oženio se Irkinjom.
S njom ima dvoje djece. Pored bolnice je sagrađeno pet vila i malo dalje dvije stambene zgrade. Nas dvojica dobili smo vilu s 13 soba i isto toliko toaletnih prostorija. U ostalim vilama bili su ravnatelj s obitelji, zatim dvojica naoružanih časnika, u četvrtoj Gadafijev stric i ne sjećam se tko u petoj. U stambenim zgradama bili su stanovi za ostale doktore, medicinske sestre i ostale službe.
Moj kolega tek je sada ravnatelju pokazao neko pismo što su mu dali arapski liječnici u Zagrebu. U tom pismu, što nismo znali, ali smo sada spoznali, bila je preporuka kako nam treba ugoditi: ujutro pun stol svega i svačega za doručak, a za ručak bifteci. Za to vrijeme drugi su dobivali odreske od deve i neke čudne dodatke tako da nas je bilo sram. Predložili smo da to dijelimo, ali nam je kuhar, neki Stanko iz Zaječara, rekao da on ne smije prekršiti naredbu.
Uglavnom, za 15 dana dobili smo po pet kilograma svaki. Posla nije bilo nikakvog, osim kad su nas jednog dana hitno pozvali u oazu Zuara, da jedna žena ne može roditi. Pomislili smo da će biti potreban hitan carski rez pa smo zatražili odobrenje da povezemo jednu operacijsku salu u Mercedesu. I zbilja, u njoj smo napravili uspješan zahvat. Bilo je to krštenje samo jedne sale. Bar nešto.
Šetali smo pustinjom. Bila je veljača, u Zagrebu te godine minus 20, a kod nas plus 15, zrak suh, prekrasni zalasci sunca.
Zavrzlama je nastala ponovno s putovnicama kad smo ih trebali za povratak. Uzeli su nam ih, da će nam ih sutradan vratiti. Nisu nam ih uopće vraćali. Šetajući bolnicom, kroz otvorena ravnateljeva vrata vidjeli smo ih na stolu i uzeli.
U Libiji se na svakom koraku osjećala opasnost od režima. Tu se znao svaki pomak bilo čiji, a poglavito stranaca. Uz to šerijatski zakoni nisu dopuštali ni slučajni susret s alkoholom, svinjom čak ni na slici, flert s nekom ženom i slično. Kolega koji je tamo došao na dvije godine poljubio je na plaži vlastitu ženu. Privela ga je „moralna policija“ i, dok mu od kuće nije stigao vjenčani list, odležao je u zatvoru. Većina poljskih liječnika s kursa bile su liječnice koje, naravno, nismo smjeli posjećivati, ili one nas, a usputni susret nije smio trajati duže od nekoliko minuta.
Libijske djevojke morale su bez izuzetka nevine ulaziti u brak. Ako koja nije bila, očeva dužnost bila je da je odvede oko 200 km u pustinju i tamo učini da se više ne vraća nikada. Neki bi se smilovali i čekali prolazak neke karavane, predali je tamo pod izmišljenim imenom i tako je nestala zauvijek.
Relativno blizu nas bilo je područje Sabratha magna iz rimskog doba, na obali Sredozemnog mora, a Hadrijanov grad nalazi se u Leptis magna i jedan je od najsačuvanijih rimskih gradova zahvaljujući pijesku kojim je bio zatrpan. Pješčane oluje (gibli) nisu rijetkost i donose ogromne količine pijeska. Zbog njih arapska plemena nose burnuse na glavi kako bi mogli disati.
Povratak kući, iako smo došli na 15 dana, bio je svakim danom sve neizvjesniji. Bili smo kao internirani bez doticaja sa svijetom bilo kojom vezom, telefonom, pismom itd. Konačno aerodrom. Prtljaga ne ide po traci, već je naslagana na hrpi i svatko treba pronaći i uzeti svoj kofer. Ljudi se penju po hrpi, koferi klize. Pronađem svoj. Moram ga otvoriti kao i svi. Unutra kutija čaja s natpisom Droga-Portorož (naziv tvornice). Međutim, oko mene odjednom policajci. Pitam što je, a oni pokazuju na riječ droga. Moj kolega već je bio u avionu u koji sam dospio zadnji čas jedva objasnivši da nitko ne nosi drogu s natpisom droga.
Napokon Zagreb. S plus 15 stupnjeva Celzijusa na minus 20, kako je to te godine bilo. Prilična razlika i teška prilagodba.
Ali, baj, baj, „brate pukovniče“. Je socijalizam, je minus 20, ali ipak.
Liječnik Duško Miličić profesor je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Suradnik je mnogih dnevnih novina i časopisa. Objavio je zbirku pjesama, objavljuje pjesme, aforizme, priče, a poznat je po svojoj knjizi “O domovini s ljubavlju” objavljenoj 2018. godine
Još jedna osobna anegdota, vjerojatno zanimljiva kad je čuješ uživo (nadam se), no kao kratka priča ne zadovoljava. Potencijalno zanimljiv dio (operacija u pustinji u pokretnoj operacijskoj sali) tek usputno spomenuto, dok smo s protagonistima inače prošli svaki i najmanji beznačajni korak njihovog kratkog putovanja.