Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Uoči korone

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora. Ovom pričom danas je započeo 55. nagradni natječaj “Ranko Marinković” za kratku priču Večernjeg lista
02. svibnja 2020. u 10:10 4 komentara 963 prikaza

Svako jutro se probudiš, pogledaš kroz prozor, ustaneš, tražiš one najstarije papuče jer nove imaš samo kad dođu gosti. Uđeš u kupaonicu, užasneš se kad se ugledaš u ogledalu, pa se brže-bolje baciš na pranje zuba i umivanje toplom vodom, a na papirićima zalijepljenim po pločicama dočekuju te uzvišene misli: “Danas je novi dan”, “Nikada ne odustaj!”, “Ja sam bogata i pametna”, “Ja sam lijepa i sposobna”.

kratka priča Danovnik iz Dalj planine

Naravno, jedva baciš pogled na papiriće jer oni te samo rastužuju. Prije toga pogledaš Instagram i Fejs premda si rekla da ćeš odustati od te navike, ali rekla si ti mnogo toga... U stanu je prohladno jer preko noći smanjiš plinsko grijanje, a hladnoću ne podnosiš pa onda pomalo cvokoćeš, tražiš crne gaće i grudnjak: otkrila si da je to zahvalna boja kad god se nekamo žuriš, na grudnjaku se ne vidi koliko je dana nošen, a bogme ni na gaćama otkako stavljaš one bijele, tanke uloške, sve sterilno. I nisi se stigla ni obući, a već si nešto prigovaraš, na primjer što nisi na vrijeme kupila nove čarape pa sad oblačiš stare. Ili puno gore: kako nisi položila vozački ispit i cijeli tvoj život krenuo je u krivom smjeru.

Dok navučeš haljinu već su zaboravljene pozitivne misli s keramičkih pločica (koje su, usput rečeno, loše postavljene) i fuge su požutjele i već si u bedu, a ne možeš i ne znaš se izvući iz njega. I tko ti je kriv što si slobodna profesija, književnica osrednjeg talenta i još manje volje za radom, što se nisi bogato udala jer uvijek su te privlačili boemi i muškarci kojima je trebala pomoć, pa sad tu u tim srednjim i kasnim srednjim godinama cviliš i tuliš i osjećaš se jadno. Što je najgore, ti bi sve drukčije. A slobode koju želiš nigdje, jer i misli koje su se probudile zakopavaju te u okolnosti, a okolnosti su uvijek prepune zamki, paučinaste i omotavajuće oko tvog krhkog uma koji zna, ah zna, da postoji i neka druga dimenzija u kojoj imaš krila.

KRATKA PRIČA Žena bez krila

Ali zasad, s obzirom na to da je nedjelja i da se ništa nisi dogovorila, pišeš poruke svom dalekom ljubavniku kojega nikada nisi srela, vjerojatno i nećeš, ali nema veze, on se javlja iz dubine zamračene sobe, a vani blješti sunce pa razgrćeš zastore i izlaziš na kavu. Nema novina u prvom kafiću već u drugom i ti odlaziš u taj drugi, sjediš uz prozor jer prozori su ti najdraži ukrasi na kućama, izlozi i prozori uokvireni drvom, i sjediš tako: oduzeli su ti sve pomalo, ljepotu koja je krasila ovaj mali grad. Prošla si pored starog zaključanog kina u kojem se sada skupljaju štakori i piješ kavu s mlijekom po jutarnjoj cijeni. Sve je mirno, u kafić ulaze samo starci, možda i tvoje godište iako izgledaju iscrpljeno pa ti se čine stariji, iza njih su prošli životi, a ti čitaš o koronavirusu i sablasno praznim gradovima u Italiji i drago ti je jer si putovala, putovala i muvala se po različitim zemljama na vrijeme, dok virusi nisu progutali kontinente i strah nije zavladao svijetom. Onda ustaješ, nedjelja je onakva bez plana, hodaš zapuštenim ulicama za koje nitko ili rijetki misle da su zapuštene jer su glavne...

Proljeće još nije počelo, sve je osunčano suncem koje otkriva skrivene i zapišane veže naseljene automobilima i izloge sa sjajnim donjim rubljem, smog zalijepljen na pročelja davno sagrađenih kuća i više te ne raduju male oaze ljepote, cjelina je odavno načeta crtežima i grafitima, paradentozom ulaznih vrata i zadahom siromaštva iako je ovo centar grada – zaobilaziš četiri plastične kante za smeće u bojama od crne do smeđe, zatim protrčiš kroz prolaz Tuškanac i udahneš duboko, ali sve je to prekasno jer danas ti si tužna i gotovo. Prođeš pored Krležina kipa koji ti je zapravo ružan, taj čovječuljak okrugao poput zvrka, pa onda preko šetališta do Gornjeg grada. Tap, tap, na Ilički trg, tamo je svjetlo sjajnije jer je već deset sati, a i sunce grije. Odlučiš se spustiti niz Radićevu, a prije toga sjesti na klupu i pogledati Fejs i Instagram, već dugo nisi. Zamijetila si da je drveće pojedeno od bršljana i lomne grane nisu se još rascvjetale, još su kljaste i neuredne, sve će to samo nestati, jednom davno napisala si priču o šumi koja je oćelavila.

KRATKE PRIČE Senkin Kokot

Imaš opet poruke na Messengeru od jednog nesuđenog ljubavnika koji je jak na riječima, ali stanuje u Španskom ili tamo negdje, igrate se samo, ne mislite ozbiljno, tebe umara ta igra jer iako si, ah ajmo reći, spisateljica, mrziš dopisivanje, radije govoriš uživo. Sjediš na klupi, prolazi čovjek sa psom, pas te onjuši, razmišljaš o tome treba li uznemiriti snahu i unuke danas, danas kad si loše volje, ne treba, prolaziš pored zaključanih velikih vrata, dućani su već otvoreni, ovo je turistička ulica iako više nema Kineza ni vodiča s otvorenim kišobranima, sjećaš se kako si nekoć, ustvari cijeli svoj život, prolazila tom ulicom, uvijek je u njoj postojao netko koga si voljela, kao i što sada postoji.

Ali bježiš na Dolac, nisi raspoložena za druženje, razgovore, kupuješ kobasicu kod svog mesara, jogurte kod svog prodavača, sir kod svoje kumice, uopće nemaš apetit, dosadna si takva bez želja. Mandarine, ajde može. Spuštaš se po stepenicama pokraj mršave prosjakinje u tajicama, onda prolaziš Trgom pa upadaš u Gajevu, Gajeva je anonimna, prolaziš pokraj Lota, ali unutra su neki ljudi, ne nećeš uplatiti Eurojackpot. A samo bi te takav jedan dobitak mogao izvući iz posvemašnje mrzovolje i apatije. Razdijelila bi te novce, točno znaš kome i koliko, onako pijano, i javila se dalekom ljubavniku, a onda kupila mali bijeli stan i uselila se u njega, daleko od svih artefakata prošlosti, dosadno bijel, bez slika, s velikim televizorom. Nedostaje ti bjelina, ali isto tako i kričave boje, ima li to ikakve veze, pitaš se. Prolaziš pored taksista koji pričaju stare viceve i natpisa “Najbolji kolači u gradu”, hodaš brzo, a na mobitelu se broje koraci. Izgleda, sve se broji.

Onda dolaziš do ulaza, guraš ključ u bravu, jednu pa drugu i evo te na u svom prostoru, spuštaš vrećice na pod, opuštaš se. Skidaš sve sa sebe, jer sloboda se nalazi u prevelikoj spavaćici i soknama, u ogrtaču koji prebacuješ preko tijela. Slobodna si, ali i sama, to te ubija, a opet, divno je. Stavljaš hranu u poluprazan frižider totalno nezabrinuta u vezi s panikom oko koronavirusa, jedva da na dnu boce imaš nešto ulja. O, da, ti se bojiš koječega, ali eto tog virusa ne, veliki pauk te straši, miš, neimaština i starenje, kojekakve izdaje i nemoć, to te straši. Ali smrt ne, samo bi voljela da se nekako najavi prije pa da spališ, pobacaš, pojedeš sve dnevnike, pisma, pinove, zaporke, mobitele i laptope, sve u čemu ima pohranjenih dijelova tebe – koje počesto i ne prepoznaješ nakon izvjesnog vremena. Pereš ruke u kupaonici koju mrziš jer je sve ukrivo u njoj, papirići te gledaju, gledaš i ti njih, raspoloženje ti se malo popravilo jer šetnja čini čuda.

KRATKA PRIČA Osveta

Sjedaš za laptop, ustvari ležiš s laptopom u krilu, trebala bi pisati i pokušavaš biti kreativna, ali zbilja taj bijeli ekran s ikonicama je poput nijemog svjedoka tvojih nemogućnosti kreacije, jer o čemu bi zaboga mogla pisati? Ništa te posebno ne zaokuplja, ni o čemu nemaš posebna znanja, nisi ni posebno ljuta na nekoga ili nešto da bi adrenalin potekao u prstne jagodice i zavladao tipkovnicom. Guglaš, pa stavljaš sliku na Instagram. Onda ti fali cigareta, iako kao ne pušiš, bolje rečeno ne kupuješ cigarete nego žicaš uokolo kao klinka, a ne gospođa u godinama s reputacijom. Nekakvom.

Zoveš dijete, odraslu ženu, kćer koja stanuje kat niže i raspituješ se za cigarete, one tanke, na kojima piše LD. Kći ima cigarete, upravo sastavlja policu iz Ikee, ali rupe joj ne odgovaraju. Veliš, ah, nisu više ni Šveđani tako hladno precizni, možda piju kavu između programiranja ili pričaju viceve, pa se sve pomiješa, tko bi ga znao kako sada izgledaju tvornice, uvijek se lako nešto pokvari. Popušiš tu jednu tanku, a dvije strpaš u džep, pa se opet vratiš u svoje gnijezdo pod krovom.

Razmišljaš o životu, summa summarum, sve je to ništa. Istina, trebaš biti zahvalna na svakom danu, ajde jesi, ali sve je to ništa, što god učinila nevažno je i gotovo, nastoj ne razmišljati i sve će puno bolje krenuti, takav je zakon. Upališ mirišljavu svijeću koja pucketa, opet se ozračiš bijelim ekranom i ništa. Onda počneš bilo kako i bilo što pisati pa neka te odvede kamo mora, u priču, u skicu, u monolog, briga te, neka bude samo tvoje ma kakvo da je, nemoj posustati, piši. Netko želi ozdraviti od raka, netko dobiti Oscar, netko postati slavan, a ti bi samo, a nije to samo, taj dobitak na eurojacku pa da više ni riječ ne moraš napisati i da se uputiš u toplije krajeve, s koronom ili bez, odletiš do dalekog ljubavnika i ležiš na obali mora u najboljem slučaju zaštićena faktorom dvadeset. Sunce. Sunce. More. Ali ništa od toga već otvaraš novu vrećicu s voćnim napolitankama koje su ti bile moguća zaliha za karantenu ili izolaciju.

KRATKA PRIČA E, moj Erneste

Pomišljaš kako bi umrla, ubila se, poludjela da moraš biti zatvorena u tom svom prenatrpanom kavezu dva tjedna uz sve blagodati tehnologije i s dostavom profinjene hrane. Osjećaj da ne možeš izići, otputovati, već i samo zamišljanje te umara, ponižava, kao što te ponižava i starenje i farbanje izrasta svaka četiri tjedna ili pedikura. Zar nije ponižavajuće da se moraš stalno održavati kao oldtajmer, s time da oldtajmeri izgledaju bolje na fotografijama od tebe. Imaju šarm minulog doba. Ti imaš samo ocvali miris prošlog stoljeća, a smiješ se glasno i zarazno, ma tko bi to očekivao. Kad si i najtužnija u tebi vreba neki smješko, a i dobro odgojen buntovnik.

Dan je završio, sutra će mjere biti još strože, nećeš moći popiti kavu obgrljena nepoznatim ili poznatim ljudima, ali to još ne znaš. Sutra će biti sutra. Sutra će biti sutra. To treba zapamtiti. Uzimaš preostalu tanku cigaretu i pušiš. To si ti. I sutra ćeš biti ti. Kakva? I ista i drukčija, i baš te briga. Pogledaš papirić zalijepljen na ogledalu. Sutra je novi dan, piše na njemu. 

O autorici

Sanja Pilić ubraja se među naše najznačajnije spisateljice za djecu i mlade. Ujedno je i jedna od prepoznatljivih kratkopričašica, nagrađivana više puta i u natječaju Večernjeg lista za kratku priču.

Sa šest naslova zastupljena je i u lektiri za osnovne škole

Zaprati kanal Večernjeg | Autor :

vjenčanje
DAVOR IVANKOVIĆ
Svadba u Zadru mogla bi biti najskuplja u povijesti RH, a bijesne mladenke mogle bi uništiti hrvatski turizam
A1 Leadership Talks
DONOSI A1
Oni stoje iza proizvoda i tvrtki zbog kojih naši ljudi ostaju u Hrvatskoj: Poslovi budućnosti već danas su tu, viličaristi postaju menadžeri robotskih flota
  • VeLeBeeT:

    Lijepa priča... Nigdje ne mogu pronaći tekst 55. natječaja RM, a piše da je započeo?!

  • marija.hg:

    Već dok sam čitala tu priču, slutila sam da bi autor mogla biti Sanja Pilić, poznam ju po "rukopisu" (na kraju ODLIČNE priče vidim da je ona autor/ica:)! ........................................................................... Nema propozicija za priču tjedna!?

  • Avatar MichelleOU98
    MichelleOU98:

    w︆︅︆­­w︆︅︆­w︆︅︆­.︆︅︆­­l­­o︆︅︆v︆︅︆e︆︅︆x︆︅︆­x︅︆︆­.︆︅︆­­c︆︅︆­l︆︅︆u︅︆­b