Naslovnica Kultura Knjige

Da je Vijeće ukinuto, doznao sam od drugih članova

Protivnik Bologne - Ove su reforme zajednički zločinački pothvat ubojstva velike tradicije europskog sveučilišta uz zloupotrebu imena Bologne
01. srpnja 2012. u 10:21 6 komentara 66 prikaza
katicic01
Foto: arhiva

Redovni član nekoliko europskih akademija, pa i hrvatske, filolog, jezikoslovac, povjesničar Radoslav Katičić 3. će srpnja proslaviti osamdeset i drugi rođendan. Živi između Zagreba i Beča, gdje je professor emeritus na sveučilištu. Nedavno je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović bez puno priče ukinuo Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika kojem je na čelu bio Katičić.

:: Jeste li službeno obaviješteni da je ministar Jovanović ukinuo Vijeće?

Da, dobio sam pakrački dekret s priličnim zakašnjenjem. Na omotnici je moja zagrebačka adresa ispisana rukom, očito je Ministarstvo s tim imalo teškoća. To me iznenađuje jer sam odande na tu adresu dobivao poštu u vezi s Vijećem. Čini se da te poslove tamo sada odrađuju neki drugi ljudi.

:: Je li itko iz Ministarstva kontaktirao s vama zbog ukidanja Vijeća?

Ne, nije. Od drugih članova Vijeća koji su bili službeno obaviješteni prije mene saznao sam da je Vijeće ukinuto. A onda sam i sam dobio službenu obavijest.

:: Znate li ministra Jovanovića?

Nije bilo prilike susresti ga. 

:: Što je u šest godina Vijeće učinilo dobro, a što je propustilo učiniti?

Vijeće je učinilo što je moglo. Najvažnije i, po mojem mišljenju, najbolje jest to što je poradilo na smirenom, dobro utemeljenom i savjesno obrazloženom raščišćivanju pitanja koja se u kulturnoj javnosti postavljaju oko hrvatskoga standardnog jezika. Tu je trebalo zahvatiti duboko. Za to nije bilo uvijek razumijevanja. Novinarka Mirjana Jurišić zamjerila je u Večernjem listu Vijeću na početku njegova rada što polazi od temeljnih konstatacija kao što je ona o tri hrvatska narječja: čakavskom, kajkavskom i štokavskom, što, veli ona, i svi đaci znaju. Kao, treba se baviti “gorućim” pitanjima, aktualnim, a kao takva se u javnosti doživljavaju većinom pravopisna. I to je Vijeće poslije učinilo. Ali nikoja pitanja, koliko god “goruća” bila, pa niti pravopisna, ne mogu se valjano raščišćivati ako se ne razumiju ona temeljna. A takvo je temeljno pitanje odnos hrvatskoga standardnog jezika prema narječjima. Odatle je trebalo poći, pa u polaznoj poziciji i utvrditi da su to ona poznata tri. Potrebno je to osobito zato što je pri mjerodavnoj jezičnoj standardizaciji taj odnos uspostavljen skrajnje jednostrano u smislu novoštokavskoga čistunstva i potpunoga isključivanja ostalih dijalekata i narječja. To je, razumljivo, poremetilo odnos Hrvata prema svojem standardnom jeziku, koliko god je on uspješno kodificiran i besprijekorno funkcionira. Posljedice se živo osjećaju i danas. Ali kad je Vijeće to utvrdilo, u novinama se moglo pročitati kako ono proglašuje da su “Hrvati poremećeni”. Vijeće je provelo temeljitu raspravu i o svim aktualnim pravopisnim prijeporima i donijelo obrazložene zaključke.

:: Kako je Vijeće izabrano?

Ono se sastojalo od članova demokratski izabranih u svim za jezikoslovlje relevantnim ustanovama Republike Hrvatske. U povodu glasova koji su se javljali oko raspuštanja Vijeća Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta izdalo je priopćenje u kojem se tvrdi da to nije tako, da je Vijeće političkom odlukom postavio ministar Dragan Primorac. To nije istina. Naravno, ministar je osnovao Vijeće i postavio njegove članove, drukčije i nije moglo biti, ali sam ja jedina osoba koju je on odabrao i postavio za člana i predsjednika. Svi su ostali članovi izabrani demokratskim glasovanjem u svojim ustanovama i postavljeni na temelju toga izbora. Kao legitimirano stručno tijelo Ministarstva Vijeće je poslije temeljite rasprave donosilo odluke o pitanjima koja su se postavljala, ne preporuke, kako su neki rado govorili. Druga je stvar koliko je tko poštivao te odluke. Na to Vijeće nije imalo utjecaja. 

:: Jeste li bili istomišljenici?

Ono se nije sastojalo od istomišljenika. Rasprave na sjednicama nisu bile samo temeljite nego su se u njima oko nekih pitanja i sukobljavala mišljenja, katkada i žestoko. No rasprava je bila uvijek smirena i razložita. Jako se nastojalo oko toga da se odluke donose konsenzusom. I kad se sada gleda na rad bivšega Vijeća, začudno je oko kolikih pitanja je to i uspijevalo. Naravno, neke su se odluke mogle donositi samo većinom glasova. Stalno se pazilo da odluke koje se donose što manje traže od ljudi da pišu kako baš nikako ne će. I to je u znatnoj mjeri uspijevalo. Vijeću je bilo jako stalo da mu rad bude javan. O svakoj sjednici pisan je zapisnik u kojem se podrobno opisuje rasprava i navode argumenti koji su se u njoj iznosili. Kad su suprotnosti bile osobito zaoštrene, sami su članovi Vijeća bivali zamoljeni da formuliraju svoje prinose raspravi. Zapisnici sa svih sjednica objavljeni su na mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i tamo su svima pristupačni. Posebno su se o svakoj sjednici izdavala sažeta priopćenja za javnost i dostavljala su se medijima. Rezultat su onakvi biseri kakvi su upravo spomenuti. A i kako smo god u novoj eri elektronike, kojoj sam se i ja pod starost uspio nešto priučiti, nisam dobio dojam da su naša priopćenja i zapisnici doista prisutni u javnosti. Nekako je neiskorjenjiva bila predodžba mnogih da Vijeće radi tajno. Čak je, kad se je u nekim medijima razgorjelo negodovanje zbog odluke koju je Vijeće donijelo solidnom većinom glasova da “ne ću” treba pisati rastavljeno, novinarka Ivana Kalogjera napisala je u Jutarnjem listu da ja takvo mišljenje obrazlažem tradicijom. Za njom su se u tome poveli i svi drugi mediji koji su izražavali to negodovanje. A imala je zapisnik objavljen na mrežnim stranicama iz kojega jasno proizlazi da ja svoj stav o tome argumentiram jezikoslovno. Imala je pravo reći da ti moji jezikoslovni argumenti ne vrijede ništa, reći – i ponijeti odgovornost za to. Ali nije smjela objavljivati neistinu da argumentiram tradicijom. No to je bilo vrlo zgodno jer što će akademik biti nego okoštali tradicionalist. Tako ga je najlakše diskreditirati pred neobaviještenom javnosti dijelom zadojenom predrasudama.    

Koliko znam, Ivana Kalogjera pripada danas najužem timu ministra Jovanovića za pitanja jezika. Mediji su je dovodili u vezu s onim priopćenjem Ministarstva u kojem se kaže da članovi Vijeća nisu izabirani demokratski i to tako da se razumije kao da ga je ona sastavljala. Ako je to tako, onda je to već drugi put da o Vijeću izvješćuje neistinito. 

Metodom svojega rada, razinom na kojoj je vodilo rasprave, svojim priopćenjima sa sjednica i zapisnicima te podupiranjem projekta kodifikacije hrvatskoga stručnog nazivlja STRUNA Vijeće je stvorilo trajne vrijednosti. One stoje na raspolaganju svima kojima je stalo do hrvatskoga jezika. To je dobro koje je Vijeće učinilo u šest godina svojega postojanja. Kraj toga, međutim, nije uspjelo učiniti dosta na poticanju stvaranja zakonske regulative o pitanjima hrvatskoga jezika tamo gdje je ona potrebna i na praćenju javne uporabe hrvatskog jezika i nije uspjelo biti dosta prisutno u javnosti, koja ignorira elektroniku.  

:: Slavko Goldstein je savjetnik premijera Milanovića za kulturu. Je li on utjecao na Jovanovićevu odluku?

Slavka Goldsteina poznam već dugo i vrlo ga cijenim. Osobito ne mogu zaboraviti zasluge koje je stekao svojim Liberom za hrvatsku kulturu u doista teškim vremenima. Zato sam mu se rado odazvao kad me je pozvao na suradnju sa svojim Novim Liberom oko pretiska Lodereckerova drugog izdanja Vrančićeva rječnika i na njegovu predstavljanju u Pragu. Istina, ne mogu razumjeti zašto se je, pošto je prevladalo višestranačje, u čem je upravo on prednjačio, tako čvrsto odlučio za lingvistiku Milke Planinc. Tako je naime svoje usmjerenje i usmjerenje pokojnoga Vladimira Anića predstavio sam Josip Silić u velikom intervjuu Vjesniku u kojem je istaknuo koliko je razumijevanje za jezikoslovlje ona pokazivala u vrijeme kad je na čelu Centralnog komiteta davala svoj prinos pacifikaciji proljećarske Hrvatske. Rezultat je bio Anić-Silićev pravopis, kojemu doista nema bitnoga prigovora, pa sam ga i ja pozitivno recenzirao. Recenzirao sam prije toga, čak još i pozitivnije, pravopis koji je 1971. inicirala Matica hrvatska, a napisali su ga iste godine Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš. Onda je taj pravopis oklevetan da je tobože ustaški, zabranjen je, uništena mu je naklada i godinama je za javnost postojao samo ilegalno kao emigrantski Londonac. U tom kontekstu ne razumijem čvrsto Goldsteinovo usmjerenje. O tome pak je li to što je on sada savjetnik za kulturu premijera Milanovića ima neke veze s odlukom ministra Jovanovića, ne znam ništa. Mogao bih o tome samo spekulirati. A to ne ću. Nikako ne želim podmetati išta Slavku Goldsteinu. Zato na vaše pitanje radije ne ću odgovarati. 

:: Sanda Ham ističe da je i Račanova vlada ukinula Vijeće za normu. Jeste li bili članom tog Vijeća?

Kolegica Sanda Ham govori istinu. Bio sam član toga vijeća. Predsjedao mu je akademik Milan Moguš. Ono je radilo u istom smislu kao ovo što je sada raspušteno. Moji najvažniji prinosi njegovu radu jesu formulacije načela standardnosti hrvatskoga jezika i obrazloženja odluke kojom se otklanja pisanje kao “vrieme” i “mlieko”. 

:: I Društvo hrvatskih književnika traži Zakon o uporabi hrvatskog jezika. Podržavate li ih?

Takav sam zakon podupirao, i kao predsjednik Vijeća, još kad ga je Dragutin Lesar u ime hrvatskih laburista davao u saborsku  proceduru. Podupirao sam ga osobito zato jer je Lesar pri tome u svojoj argumentaciji polazio od interesa radnika, a ne nacije. Slažem se s DHK da je vrlo potreban zakon koji propisuje i nalaže uporabu hrvatskoga jezika tamo gdje je to na mjestu, gdje ne valja dopustiti da ga istiskuje drugi jezik. U našim prilikama ne bi se moglo očekivati koristi od zakona, kakav neki također smatraju potrebnim, koji bi propisivao kakav se hrvatski jezik mora rabiti. To samo budi uspomene na vrlo ružna vremena i otežava razumno raščišćivanje spornih pitanja. 

:: Hoće li ulazak u EU pomoći ili odmoći hrvatskom jeziku?

To, kao i drugo u vezi s time, bitno zavisi od toga kako se budemo znali postaviti. Vlada koja postavlja i drži ministra Jovanovića i njegovu odluku da ukine Vijeće tu baš ne obećava dobro. No, sve zavisi o nama.

:: Koji pravopis od dva koji postoje u Hrvatskoj vi preporučujete?

Preporučujem dosljednu primjenu zaključaka Vijeća. Oni se ne poklapaju ni s kojim od njih.

Situacija na slavističkim katedrama u zapadnoj Europi nije dobra. Tko je za to odgovoran?

To je kako kažete i vrlo je izrazito. Glavni je i pravi uzrok tomu kraj hladnoga rata i pomicanje težišta pozornosti moćnih na Zapadu, koji raspolažu financijskim i političkim sredstvima, sa zemalja slavenskoga jezika na prostore Crnoga mora i njegova zaleđa u vezi s energetikom. Sada misle da ne trebaju slaviste i htjeli bi stručnjake za kavkaske i druge jezike onoga prostora. Ali u doba hladnoga rata postojala je u europskim zemljama izvrsna slavistika i ona je doživjela nevjerojatan procvat. Škola i stručnjaka kakvi se danas traže nema, razina akademske sredine u humanističkim strukama drastično je pala i tako je slika koja nam se pokazuje depresivna i tužna. :: Koliko se hrvatski jezik u slavističkim krugovima uspio izmaknuti od srpsko-hrvatskog klobuka?

Ni približno onoliko koliko bi trebalo. Nikako da se shvati što hrvatski jezik jest i po čem je zaseban pa je i srpsko-hrvatski klobuk krivo skrojen. To se teško shvaća i često ne želi shvatiti. Taj klobuk je njima komotan i u skladu je s interesima nekih. No ima i vrlo izrazitih primjera drukčijega stava. Uglavnom se može reći da je tu zapadna Europa tvrdokornija od istočne. Nedavno je Školska knjiga izdala prijevod opsežne knjige “Hrvati i njihov jezik” koju je napisala poljska slavistkinja Barbara Oczkowa i u njoj u svem bitnom pokazala potpuno razumijevanje. Polako, vrlo polako, takvi se primjeri umnožavaju. Ne preostaje nam drugo nego neumorno i nenametljivo govoriti svoje, tako da to postaje nezaobilazno. Možemo se pouzdati da uspjeh ne će izostati. Uostalom, Hrvati na međunarodnom planu mnogo toga postižu teže nego prosjek drugih.   

:: Protivnik ste Bolonjske reforme?

Zato što taj takozvani proces dosljedno uništava sve vrijednosti sveučilišta. Već sam govorio da je to zajednički zločinački pothvat ubojstva velike tradicije europskog sveučilišta uz zloupotrebu časnog imena Bologne. Tako “reformirano” sveučilište to više nije.

:: Uskoro slavite osamdeset i drugi rođendan. Jeste li još aktivni na Bečkom sveučilištu? 

Od navršene osamdesete više ne. No dosta sam aktivan u Hrvatskoj. I u nastavi, ali mnogo više na skupovima i izdavanjem knjiga. Sada mi je u Školskoj knjizi u tisku knjiga “Hrvatski jezik”. Moj odgovor na pitanje što je to.

strašno
Šok za obitelj Beckham!
  • patria:

    Svatko onaj tko malo pozornije zadnjih nekoliko prati zbivanja u nekim inozemnim znanstvenim, publicističkim i političkim krugovima, posebno u nekim zapadnim zemljama, a isto jednim dijelom vrijedi i za nas same, pogotovo za neke krugove sa lijevoga političkoga spektra ili ... prikaži još! za određene intelektualce bliske takvim političkim pozicijama, mogao je primjetiti da se malo pomalo opet pokušava negirati postojanje, posebnost i različitost hrvatskoga jezika i opet pokušava aktualizirati tvz. srpsko-hrvatski jezik, odnosno po nekim novijim varijantama koje nešto manje asociraju na bivšu jugoslavensku zajedničku državu srpsko-hrvatsko-bošnjačko-crnogorski jezik. Svi ovi nacionalni jezici se nastoje prikazati kao umjetne političke tvorevine nastale svjesnim nastojanjima da se razbije prijašnji zajednički jezik. Zato je pitanje hrvatskoga jezika iznimno bitno i u samoj Hrvatskoj, ali isto tako i u smislu njegove promocije i afirmacije u znanstvenom smislu prema van.

  • ponosni_Hrvat:

    I? Gdje je oporba, šta čeka HDZ? Zar će se dozvoliti ovakvo ponašanje prema hrvatskoj kulturi? Priče i negodovanja se mogu voditi do sutra, a sutra će možda biti kasno, treba djelovati!

  • manoxxl:

    Slažem se , ali očigledno je kako je prof. vrijeme pregazilo vezano uz neke stvari primjerice bolonju.