Slovenski skladatelj Marij Kogoj (1892. - 1956.) čitavu je zadnju trećinu života proveo u bolnici zbog shizofrenije. U duševnom rastrojstvu 1919. u Finskoj je skončao i Leonid Andrejev, jedan od od onih čudesnih simbolističkih kometa na ruskom literarnom nebu.
Preosjetljive duše
Obojica su bila od onih umjetničkih duša preosjetljivih za život usred ljudske prijetvornosti i prostote bilo kog doba, naroda ili države. U svjetlu tih biografskih činjenica čovjeka još dublje dirne njihovo suosjećanje i duboko razumijevanje života, bolesti i smrti kojom skonča vojvoda Lorenzo di Spadaro. Andrejev ga je izmislio u svojoj drami “Crne maske” koja će Kogoju, u prijevodu Josipa Vidmara, postati operni libreto.
Već za praizvedbu 1929. godine u Ljubljani dirigent Mirko Polič barem je za petinu skratio partituru “Črnih maski”. Daljnje revizije rukopisa poduzimale su se prije svakog sljedećeg uprizorenja: 1957. ponovo u ljubljanskoj Operi, 1990. u Cankarjevu domu te naposljetku prekjučer u Mariboru. Velikog posla (nakon Poliča, Hubada i Nanuta) prihvatio se maestro Uroš Lajovic. Godinama je proučavao i uspoređivao sve verzije ogromne partiture i mudro učinjenim zahvatima dobro udesio dramaturgiju opere kojom se Kogoj, jednostavno uglazbljujući čitavu dramu, nije ni bavio. Nažalost, Lajovicu se onda dogodio apsurd dobro poznat i u hrvatskoj opernoj praksi i u odnosu prema uglavnom nesređenoj nacionaloj opernoj baštini.
Uskraćeno mu je taman još onoliko pokusa koliko je nedostajalo da “Črne maske” budu do kraja svladane i uvjerljivije prikazane na pozornici. To mi je kao slušatelju bilo jasno i prije nego mi se maestro Lajovic kasnije sam požalio na to. Ipak, učinjen je veliki pothvat i posezanje za osebujnom Kogojevom ekspresionističkom glazbenom dramom pokazalo se opravdanim. Glazba velikog orkestra, scenskog ansambla, pjevačkog zbora i silnog broja solista rastrgana je i naporna, gotovo slobodne forme. Ali najbolja postaje u svom trećem satu krećući se prema potresnom finalu i dostižući napokon simfonijsku snagu.
Dugotrajni aplauz
Redatelj Janez Berger propustio je više se posvetiti zboru sastavljenom od vizualno atraktivnih maski i kostima koje je kreirao Alan Hranitelj. Scenografija je bila minimalistička, s osobito dojmljivim stupovima dima. No apsolutno najveći junak premijere i čitavog projekta sjajni je Jože Vidic. Ogromnu baritonsku ulogu, u kojoj nema arija ni predaha, iznio je pjevački i glumački suvereno. Nitko u velikom ansamblu od više od dvadeset solista nije kvario dojam, a istaknuti valja i tenora Martina Sušnika. Veliki trud nagrađen je primjereno dugim aplauzom.
Otvori KEKS Pay
Kao jedan od clanova orkestra samo bih dodao par stvari. Istina je da je bilo premalo proba, ali za maestra. Orkestar je imao i previse proba, i to proba na kojima se gubilo vrijeme, toliko tipicno za Lajoviceve probe. Znala je proci tri satna proba na kojoj smo, od 90-tak stranica, prosli kroz samo 5-6 stranica. Pretjerano pricanje i teoretiziranje o tockama i crtama na notama, ovakvim i onakvim frazama, ...a da ne kazem koliko prica o dinamici, koja je na kraju svedena na ppp-mp u gudacima. Maestro je mozda dobar teoreticar, ne znam kakav kompozitor, ali kao dirigent je jako slab. U partituri je puno promjena mjera, ritma i tempa, i gotovo na svakoj toj promjeni maestro uspije rastepsti orkestar, a sve zbog svoje nejasne ruke, i nesnalazenja s orkestrom. Nevjerojatno je da je takav dirigent uopce dosao do Beca.