Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Lipari

Stjepo Martinović (Duba Konavoska, 1945.), po obrazovanju filolog i politolog, a po vokaciji novinar, komentator i urednik u izdanjima nekadašnje Vjesnikove kuće, o čijem je raspadu kasnije napisao roman “Gabrijela ne smije umrijeti”. Beletristike se latio tek u svojim šezdesetima, i to vrlo plodno i uspješno. U više navrata objavljivao je i na Večernjakovu natječaju za kratku priču.
01. prosinca 2018. u 12:39 1 komentara 163 prikaza

Kako si uopće mogao pomisliti da bi ti polubrat, polusestra, koji ili koja pojma nema o tvom postojanju, kao što ni ti nisi imao o njegovu ni njezinu do otvaranja te vražje škrinje, bio usrećen vašim susretom… spoznajom tko je bio zatajen im otac?“ Sara me prostrijelila pogledom, što je učinio suvišnim njene opore riječi. „Samo Bog zna kakva je poniženja proživjela mati tog djeteta, a i ono s njom… nakon što ti je ćaća pobjegao s robije i uspomene na zatočeništvo utopio već u Tirenskome moru.“

Edi Matić Kratka priča Horor priča

Zašutjeli smo oboje: ona vjerujući da mi je sve rekla, ja ne znajući što bih odgovorio… sve kad bi ikakav uzvrat imao smisla. Je li ga bilo u mom otvaranju te vražje škrinje – očeve vojničke, što ju mu je marangun Andro Madeško izradio pred odlazak u Kraljevsku mornaricu 1938. godine, u kojoj je do smrti pohranjivao isprave, dragocjenosti iz obiteljske baštine, novac? Nisam se sjetio tog kovčega od jelovine, premazanog sivomodrom uljenom piturom nakon njegove smrti, nije mi ništa o njemu rekla ni mati… za mučnih razgovora dok je umirala u mukloj tišini bolnice na Medarevu – otkrio sam ga, premda od djetinjstva znajući za njegovo postojanje, tek pri raščišćavanju kuće kad se pojavio prvi kupac. Nigdje nije bilo ključa starinskog lokota, povadio sam čavle kojima su bili pričvršćeni dijelovi okova… u prvi mah se iznenadio što je škrinja umalo prazna: na dnu je ležala bilježnica s desetak umetnutih listova ispisanih strojem, a u zasebnom pretincu oficirski luger položen na kapu s izvezenom zvijezdom, njegove uspomene na Prvu dalmatinsku.

Latio sam se ovlaš pregleda dokumenata, mahom sudskih rješenja s pečatima iščezlih država… da bih, među zadnjim listom i tvrdom koricom, našao zapečaćenu omotnicu boje duhana, bez ikakve oznake. Pažljivo sam je otvorio – ljepilo se bješe pretvorilo u srebrnkast prah – i posegnuo za sadržajem: dvjema uščuvanim fotografijama i potvrdama na požutjelu papiru s grbom Kraljevine Italije da su se Janko Vlahović, cittadino dello Stato Indipendente Croato, i Filomena Moretti, kći Girolama i Irene iz mjesta Acquacalda, Isola di Lipari, vjenčali 23. travnja 1943. godine, temeljem čega je Janku Vlahoviću prihvaćena molba za prihvat u talijansko državljanstvo. Oba dokumenta bila su ovjerena kaligrafskim potpisima zelenom tintom i pečatom ispostave Općinskog matičnog ureda u Messini; na jednoj fotografiji bio je moj jedva prepoznatljiv otac – ispijena lika, sama kost i koža, u crnim hlačama i bijeloj košulji – uza stasitu mladu ženu u pučkoj nošnji urešenoj izvezenim cvijećem, smrknuta pogleda i s trbuščićem koji je svjedočio o petomjesečnoj trudnoći – a na drugoj sama Filomena Moretti, snimljena u ateljeu, s usiljenim osmijehom djevojke kojoj je svijest o nesreći što ju je snašla poništila svaku želju za radošću. Svejedno, zračila je ponosom otočanke, osebujnom divljom elegancijom baštinjenom od grčko-arapsko-normanskih predaka. Lijepa! Što li je našla u ratnom zarobljeniku, robijašu na prisilnom radu u rudniku opsidijana, a što je njega potaklo da se oženi i zatraži državljanstvo fašističke kraljevine na umoru? Kako iz ponora odbačene prošlosti iskopati ijednu činjenicu o kojoj se više ne može čuti glas živa svjedoka… osim možda polubrata mi, polusestre?

Blues za moju bivšu kratka priča Blues za moju bivšu

Jesam li bio zbunjen otkrićem, ili sapet dvojbama smijem li uopće čeprkati po povijesti što ju je Janko Vlahović prešutio mojoj majci i meni… mjesecima nisam domislio ni pokrenuo ništa, kao da sam vjerovao da bi se enigma iz mornarske škrinje mogla rasplesti sama po sebi, slijedom iste zagonetne logike koja ju je nakon 48 godina iznijela iz tmine zatajenosti. Ali spoznaja da negdje imam nekoga koga mi roditelji, ostavivši me jedincem, nisu darovali, tražila je put kao voda u kršu – i našla ga: oko pola godine nakon otvaranja kuverte, bljesnulo mi je da bih mogao nešto saznati u matičnom uredu u Messini. Potražio sam internetsku stranicu Comune di Messina, lako otvorio „pretinac“ Matičnog ureda (anagrafe), koji se bavi „pitanjima građana u vezi s prebivalištem, prati podatke o njihovu pravnom položaju u smislu rođenja, smrti, sklapanja braka i ostvarivanja državljanstva“… i stao skamenjen pred nedoumicom: što učiniti ako mi potvrde da Filomena Moretti, udana Vlahović, jest rodila sina, ili kćer, nekog dana u kolovozu 1943. godine, da ta žena ili muškarac postoje u spisima, da mogu doći i do njezine, odnosno njegove adrese?

Nekoliko sam se dana borio s iskušenjem, za koje nije bilo teško pretpostaviti da će me povući u rušenje domina nepredvidljiva ishoda, a onda napisao poruku tajništvu za „korespondenciju sa stranim subjektima u potrazi za povijesnim podacima iz matičnih knjiga i obiteljskih stabala“. Naveo sam koga tražim i zašto, zamolio da me obavijeste o adresi te osobe, općim podacima koji ne podliježu embargu radi zaštite privatnosti… dodao da su mi motivi isključivo emocionalno-psihološki, bez ikakve veze s imovinskopravnom problematikom. Tri tjedna kasnije dobio sam nešto nalik odgovoru: s obzirom na delikatnu prirodu zahtjeva, voditelj Ureda zahtijeva da se nedvosmisleno izjasnim – želim li da mi anagrafe pribavi osobne podatke, uključujući adresu, potomka Filomene Moretti-Vlahovich, pristajući da to jest moguće samo ako dotična osoba odobrava; dakle, okolišno mi se daje do znanja da polubrat/polusestra možda neće htjeti znati za mene pa da mi je unaprijed se pomiriti s njegovim/njenim odbijanjem postojanja kasnijeg potomka Janka Vlahovića.

kratka priča Kratka priča Život kao film

Itekako me pokolebala naoko banalna proceduralna začkoljica: nije mi išlo u glavu da moj polubrat (iz ambisa intuicije polusestra se nekako izmjestila u daleku nevjerojatnost) ne osjeća žudnju za nekim čijim žilama kola krv istog oca. Petnaestak dana lomio sam se između nedvosmislenog izjašnjenja i odluke da odustanem… zatomim čežnju za onim od Vlahovićeve loze koji nikada nije maknuo malim prstom da istraži što li mu je bilo s ocem, je li taj po povratku iz zarobljeništva posijao potomstva u rodnoj Dalmaciji, bilo gdje. Lomio se, pa se slomio – o blagdanu svete Lucije, rasplakavši se kao ljuta godina nad uspomenom na okupljanja, darivanja i svečana blagovanja o davnim prosinačkim svetkovinama, za kojih je i siromašne obitelji na jadranskom jugu znala dodirnuti čarolija vjere u sretniju sutrašnjicu. A je li moj prešućeni polubrat, plod nabubrene utrobe Filomene Moretti s fotografije u kuverti na dnu ćaćine škrinje, ikada osjetio i najmanji dašak blagdanskog ozračja što ga samo prožimanje s voljenima može uznijeti do plemenita čuvstva i razgaljenosti?

kratka priča Kratka priča Kako sam dospio ovamo

Pažljivo sam sročio molbu voditelju anagrafe da provjeri bi li moj polubrat pristao (sa)znati za mene… dodao na kraju, premda dobrano iskačući iz okvira službene prepiske, da „s dobrim razlogom pretpostavljam kako ponor u duši osobe koju tražim – izduben tugom za nestalim roditeljem – ne može biti manji od moga stvorenog usamljenošću jedinca koji se nikada nije pomirio s najstrašnijim od ljudskih osjećaja: samotnjaštvom jedinog stanovnika pučinskog škoja onkraj oluja i bespomoćnosti. Odgovor je stigao za desetak dana… zapanjujuće porazan: „Poštovani gospodine Vlahoviću, posve mi je razumljiva Vaša želja da doznate živi li sin Vašega oca i moje majke Filomene Moretti; molim da Vam jednako bude razumljiva i moja želja da nikada ne vidim čovjeka koji je bio blagoslovljen blizinom prokleto samoživa i nečasna zajedničkog nam oca, ozaren onom očinskom ljubavlju koju mi je Janko Vlahovich uskratio kukavičkim nestankom.“

 

Vodič za kupovinu gadgeta
BLAGDANI
Vodič za kupovinu gadgeta: Što kupiti vašim omiljenim tehnoljupcima?

A1 izdvaja za Vas

  • Kolumpar:

    Čemu brale otkačeni patos da je „zračila ponosom otočanke, osebujnom elegancijom divlje mačke baštinjenom od raznih seljobera i handrmolja ča su svojevremeno vuda landarali”? Ili “blagdansko ozračje, najmanji dašak, plemenita čuvstva”? Tekst zrcali jednu jedinu stvar da su ovog počeli ... prikaži još! nalijevati bevandom čim se rodio, pola ona bljutava ustajala voda iz ponistre i pola onaj odurni vinski kiseliš ž-kategorije za svaki dan (ili prodaju). Eto, to je stvarna priča.