U Namu je došla kao 18-godišnjakinja. Bio je to njezin prvi i, kako se pokazalo, jedini posao. Danas, četiri desetljeća kasnije, kada je od mirovine dijele tek dvije godine, Tatjana Katić još uvijek radi u istoj zgradi, u koju je ušetala 22. srpnja 1986. godine. – Zaljubljena sam u Namu. Ona je moj drugi dom, koliko god to zvučalo kao floskula. Ova zgrada je nešto posebno, znam svaki njezin kutak, od podruma pa do kupola – govori. I ne može se zamisliti igdje drugdje, dodaje, iako već 25 godina radi za minimalac.
– Mogla sam, naravno, otići i zaposliti se negdje gdje bi bili bolji uvjeti. Ali, kako da odem iz svoje kuće? – pita se Tatjana. A nekada ući u nju, prisjeća se, bilo je ravno dobitku na lutriji. – Netom nakon što sam završila trgovačku školu, otišla sam na razgovor za posao. Došlo nas je pedesetak, možda i više. Primljeno nas je 20, od čega je barem njih deset zaposleno jer su bili nečija djeca – govori.
Prvi radni dan, u bijeloj kuti koju su nosili svi koji su radili s hranom, bio je na delikatesama. A tijekom godina prošla je gotovo sve odjele ove robne kuće. Ubrzo je, kaže, završila na blagajni, zatim u papirnici pa u administraciji, na kreditnom odjelu, odjelu posuđa, zatim namještaja, rublja, na muškoj i ženskoj konfekciji, obući, a posljednjih šest godina ponovno radi u papirnici, u prizemlju robne kuće koja je generacijama simbol starog Zagreba.
Danas joj gužve kakve vladaju posljednjih dana, otkako traje rasprodaja, djeluju neobično. No u njezinim počecima to je bila svakodnevica. – Nije se moglo proći kroz dućan. Tolike su gužve bile da vas nije imao tko zamijeniti ni da do toaleta odete. Radilo je pet blagajni s gotovinom i jedna s karticama. Kartice su tada bile tek u počecima, a onaj tko ju je imao, imao je i novca, to se znalo. Nije to bilo kao danas, kada se provuče kartica pa se otplaćuje kasnije – objašnjava prodavačica dodajući kako je Nama bila vrhunski dućan s, isto tako, vrhunskim proizvodima.
Kvaliteta robe, kaže, uvijek je bila neupitna. U vrijeme Jugoslavije nije bilo uvoza, sve se proizvodilo unutar bivše države, a razmjena se odvijala između republika. Nama je tada bila gigant, s robnim kućama prisutnim diljem Hrvatske, a imala je i veleprodaju pa su male privatne trgovine od njih uzimale robu koja je dolazila u kontejnerima na Žitnjak, gdje je bio glavni skladišni prostor, objašnjava Tatjana. Sve to, dodaje, pratile su i plaće.
– Primanja su nam bila fantastična. Kao da sada imamo, recimo, 2000 eura. I pritom govorim samo o trgovcima. Možete misliti koliko su imali, primjerice, šefovi katova i poslovođe. Imali smo najjače plaće u odnosu na Unikonzum, Slaviju i slične male dućane. Dok, zadnjih 25 godina, otkako smo u stečaju, životarimo – ističe.
Nekada je u robnoj kući radilo oko 400 ljudi. Danas ih je oko stotinu, a od toga ih je devet ondje od prvoga dana. Ipak, govori Tatjana, oni koji su nekoć radili u Nami, često naiđu, mahnu, pozdrave i prisjete se starih dana. – Nerijetko padne i koja suza kada se vratimo u ta dobra stara vremena – priznaje. Ipak, napominje, nije ni tada bilo samo med i mlijeko. Tijekom godina prošli su i teška razdoblja. Primjerice, 90-ih, u vrijeme rata, u jednom trenutku plaće uopće nisu bile isplaćivane. Tatjana je tada bila na rodiljskom, ali pomagala je kolegicama koje su nastavile raditi, osobito onima koje su bile podstanarke.
– Uvijek smo podržavali jedni druge. Velika prijateljstva stvarala su se u Nami, a sklapali su se i brakovi i kumstva – kaže. Zato, zbog svega što je Nama bila i što joj je dala, ne skriva razočaranje što Grad nije iskoristio pravo prvokupa, već je dozvolio da, za nešto više od 17 milijuna eura, ode u privatne ruke.
– Nitko mi ne može reći da Grad nema taj novac i da nije mogao kupiti Namu. Ipak, drago mi je da je novi gazda Hrvat, privatnik koji dobro radi. Očekujem, stoga, ugovor na neodređeno i plaću veću od minimalca jer bi bilo smiješno da ostane kao u tvrtki koja je u stečaju. Veselim se tome da ne potpisujem ugovor svaka tri mjeseca kao posljednjih 25 godina – kaže Tatjana i dodaje da su kao Nama kupcima otvoreni do 13. veljače, do kada se i roba prodaje po akcijskim cijenama.
– Nakon toga, 14. i 15. veljače, radimo inventuru i zatvaramo vrata. Kako je rasprodaja krenula, čini mi se da za nekoliko dana više nećemo imati robe, a ono što eventualno ostane, morat ćemo zapakirati i vratiti dobavljačima. Novi bi vlasnik do 1. ožujka trebao nabaviti robu od svojih dobavljača, nakon čega će se prostor slagati i organizirati. Više od toga zasad ne znamo – kaže Tatjana.
FOTO Građani pohrlili u NAMA-u, velike gužve zbog rasprodaje
Otvori KEKS Pay
znači..u mračna vremena dobra plaća, siguran posao...i onda dolaze domoljubi, minimalac a ljudi kupuju na dug... zanimljivo, ali nije to bitno, bitno je šta je thupson otpjevao!!!