Zahvaljujući desetljećima stroge regulative, ponajviše putem Direktive o vodi za piće, više od 98,5 posto uzoraka vode diljem Europske unije zadovoljava visoke standarde kvalitete. Nedavno istraživanje tvrtke QS Supplies, temeljeno na podacima Indeksa ekološke učinkovitosti (EPI) Sveučilišta Yale, potvrdilo je dominaciju stare dame na globalnoj ljestvici. Čak deset europskih zemalja, uključujući Finsku, Norvešku, Švicarsku, Irsku i Austriju, dobilo je savršenu ocjenu 100 za sigurnost vode. Ipak, unutar samih europskih granica postoje drastične razlike. Dok Skandinavija i alpske zemlje uživaju u gotovo savršenoj vodi, Mađarska se, primjerice, suočila s formalnim postupcima Europske komisije zbog povišenih razina arsena i bora u vodi u 13 opskrbnih zona.
Stručnjaci upozoravaju da čak ni visoke ocjene u popularnim rang-listama ne govore cijelu priču. Mnogi kritiziraju metodologiju EPI indeksa, tvrdeći da se previše oslanja na podatke o bolestima koje se prenose vodom, poput dijareje, a zanemaruje suvremene kemijske prijetnje. Mark VM Wong iz singapurske Nacionalne agencije za vode ističe da takav pristup potpuno ignorira onečišćenje nemikrobiološkim kontaminantima kao što su pesticidi, farmaceutski ostaci i sveprisutne PFAS kemikalije. Paul O'Callaghan iz tvrtke BlueTech Research citira profesora Shanea Snydera: "Ako ste zabrinuti zbog toga što je u vašoj vodi, pretpostavite da je sve unutra i krenite od toga." Izjava je to koja mijenja paradigmu sa "sigurne" vode, koja tek zadovoljava zakonske minimume, na "zdravu" vodu, koja ne sadrži tvari koje bi dugoročno mogle naštetiti organizmu. Drugim riječima, voda može biti zakonski ispravna, ali ne nužno i optimalna za zdravlje.
U kompleksnom europskom kontekstu, Hrvatska se ističe kao zemlja iznimnog vodenog bogatstva. Prema istraživanju UNESCO-a, nalazimo se na petom mjestu u Europi i na 42. u svijetu po dostupnosti i bogatstvu vodenih resursa. Voda iz slavine je, u velikoj većini zemlje, visoke kvalitete i sigurna za piće, što redovito potvrđuju analize Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Ipak, Hrvatska se suočava s vlastitim paradoksom: najveća prijetnja kvaliteti vode ne leži u njezinim izvorima, već u zastarjeloj infrastrukturi koja je dovodi do naših domova. Grad Zagreb najbolji je primjer ovog problema – zbog dotrajale mreže cijevi, od kojih su neke stare i više od 60 godina, gubi se gotovo 50 posto pitke vode. To ne samo da stvara goleme financijske gubitke od oko 34 milijuna eura godišnje, već otvara i vrata potencijalnoj kontaminaciji jer stare i porozne cijevi postaju rizik za zdravstvenu ispravnost.
Iako je nacionalni prosjek kvalitete vode u Hrvatskoj visok, detaljnija analiza otkriva znatne regionalne razlike. Dok županije poput Međimurske i Varaždinske bilježe gotovo besprijekorne rezultate, istočna Slavonija povijesno se borila s povišenim koncentracijama arsena, mangana i željeza u podzemnim vodama zbog geološkog sastava tla. S druge strane, jug Hrvatske, posebice područje oko rijeka Cetine i Jadra, ima neke od najčišćih izvora u Europi. Ipak, ni Dalmacija nije imuna na probleme. Dubrovnik se tijekom sušnih ljetnih mjeseci povremeno suočava s prodorom morske vode u izvore, što povećava razinu klorida, dok se Split i okolica nakon jakih kiša bore sa zamućenjem vode. Kvaliteta vode, dakle, nije ujednačena diljem zemlje, a lokalni uvjeti, od poljoprivrednog onečišćenja do stanja infrastrukture, igraju presudnu ulogu.
Suočena s novim izazovima, Europska unija revidirala je svoju Direktivu o vodi za piće, postavljajući još strože standarde za budućnost. Novi propisi uvode pristup temeljen na procjeni rizika, koji obuhvaća cijeli vodoopskrbni lanac – od izvorišta do slavine. Poseban naglasak stavljen je na praćenje novih onečišćujućih tvari putem takozvane "liste za praćenje", koja uključuje endokrine disruptore, farmaceutske proizvode i mikroplastiku. Cilj je ne samo osigurati sigurnost vode, već i povećati povjerenje građana u vodu iz slavine, čime bi se smanjila potrošnja vode u bocama, a time i plastični otpad te nepotrebni troškovi za kućanstva. Direktiva također obvezuje države članice da poboljšaju pristup vodi za sve, osobito za ranjive skupine, postavljanjem javnih fontana i poticanjem ugostitelja da nude vodu iz slavine.
Jedna od najnovijih poteza na razini EU tiče se predstavljanja dugo očekivane Europske strategije vodne otpornosti koje se odvilo početkom lipnja. Ovaj sveobuhvatni dokument, koji je iznjedrila Europska komisija, nije samo popis preporuka, već nacrt za temeljitu promjenu regulatornog, gospodarskog i društvenog odnosa prema najvrjednijem resursu. Strategija postavlja ambiciozan program za osiguranje i upravljanje vodnim zalihama usred rastućih ekoloških pritisaka do 2030., signalizirajući novu eru u kojoj će otpornost na vodu postati jednako važna kao energetska neovisnost ili ugljična neutralnost.
Otvori KEKS Pay
da imam tu istine imam bunar u brijegu do vode je 20 metara kroz cijelu godinu varira oko 1 m i oni meni sad sole pamet da ja uvedem gradsku vodu pa nećuuu koliko god mi bilo teško dok mogugu pit ću prirodnu a ne ovu koriranu