Godina je 2019. i Europska unija jaše na valu klimatskih politika, i ne sluteći koliko će se svijet promijeniti u svega nekoliko mjeseci jer stiže kriza kakvu nitko nije mogao predvidjeti. Čak i da se koronavirus nije dogodio, Europa je trebala znati da će za samo pet godina prosječnom građaninu dilema natopljena papirnata slamka ili mala plastična vrećica zauzeti ponosno začelje na listi prioriteta. Prema nedavno objavljenoj analizi The Economista, europski birači još se uvijek brinu o klimatskim promjenama, no ni približno kao u predepidemijsko doba. Povećanje troškova života, uzrokovano postcovid inflacijom, postalo je najvažnije pitanje. Prioriteti su, nepobitno, promijenjeni zbog nepredvidivih okolnosti, ali problem pristupa od početka stavljanja takvih politika u fokus potpuno je promašen. Europa je vrhunac u tom smislu doživjela 2019., a već je onomad gotovo sve svedeno na dvije ili tri magične krilatice, od čega je jedna od najčešćih – "na električni pogon". O utjecajima tih alternativa na okoliš, naravno, još se ne govori, ali to sada, ionako nije od velike važnosti.
Rebranding Europskog zelenog plana u Čisti industrijski dogovor
Kao i dosad, jasno je što trebamo i zašto – čak i ako ne marite pretjerano za okoliš, zelene politike dovode do uštede, konkurentnosti i alternative na kontinentu koji u doba velikih sukoba i maćehinske ruke s one strane Atlantika nema dovoljno sirovina za svoje potrebe.
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.