Velimir Visković vodi novu, dosad možda i najtežu bitku. Ozbiljno je,
do daske zaratio s čelnicima Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže u
kojem radi trideset i jednu godinu. I premda se dosta napolemizirao i
naratovao, među ostalim, bio je i jedan od okidača raspada Društva
hrvatskih književnika, a i prvi je čelnik Hrvatskog društva pisaca,
rezultat sadašnje borbe teško je predvidjeti.
Zvali su ga pogrdno i srpskim zetom, jugonostalgičarom, običnim
jugoslavistom. No, Visković je preinteligentan čovjek da bi u
biografiji napisao da je sedamdesetih godina u Zagrebu diplomirao
kroatistiku, kao što to čine neki svježi čelnici središnjih nacionalnih
institucija.
Esdepeovac Antun Vujić bio mu je velik oslonac u raskolu u DHK. Pa
pomogao mu je i u dobivanju prostora za novo društvo u građanskoj kući
Arko na Gornjem gradu, iz koje nije i nikad neće otići tajnoviti
Mimarin duh. Sada mu je taj isti Vujić smrtni neprijatelj jer je u Leks
ustoličio Tomislava Ladana i Vlaha Bogišića premda je pri ustoličenju
Visković šutio kao zaliven.
Što se Viskovićeva polemika s Ladanom i Bogišićem više zahuktava, to u
prvi plan izbijaju osobne nesnošljivosti i tajne. Pa postaje važno tko
je s kime išao zubaru, tko je o kome pisao hvalospjeve u
enciklopedijama i tko je kome iz zavičaja donosio domaće vino.
A poanta je ipak drugdje. U Hrvatskoj književnoj enciklopediji, koja bi
trebala imati četiri tisuće novonapisanih biografija! Velik je to posao
interesantan stručnjacima, ali i običnim čitateljima, o čemu svjedoči i
tekst o Ivi Andriću napisan bez strasti, dostupan novinarima.
I zašto sada kapitalni i svježi projekt pretvarati u copy paste verziju
nekog starijeg zavodskog izdanja?
Odgovor nije teško dokučiti. Nova će enciklopedija sigurno uvesti i
nove kriterije na hrvatsku književnu scenu. A tih se kriterija očito
boje neki moćni kulturnjački krugovi.
Tu je i profesionalna zavist. Treba onemogućiti Viskovića u ostvarenju
njegova životnog djela, a za cijenu takvog zaplotnjačkog posla se ne
pita.
Istina, Viskovićevi kritičari su u pravu kada tvrde da ima previše
dužnosti i funkcija, da je u stalnom sukobu interesa jer (u Vijeću
Ministarstva kulture) dijeli novac koji troši kao predsjednik HDP-a ili
urednik u Profilu, da voli kalkulirati jer na velike anomalije reagira
s velikim zakašnjenjem, ne iz principa, nego iz interesa koji, doduše,
mogu biti principijelni.
Ali, Visković nije kriv što živi u ispolitiziranoj zemlji koja je
Krležu smatrala tek titoistom i Jugoslavenčinom, a Slavenku Drakulić
ili Dubravku Ugrešić izdajicama. I što u takvoj kulturi vitez Visković
mora braniti čast svojih velikih uzora i suvremeni(k)ca.
I premda je svjestan svojeg ekshibicionizma i eksplozivnosti (pa on se
na plenumu u DHK zamalo potukao), predstavlja se velikim liberalom i
humanistom, a nikako ne voli kritike na svoj račun. A i drugi bi htjeli
biti kalifi umjesto kalifa.
Velimir Visković: Kalif umjesto kalifa