Imaju na raspolaganju 5000 četvornih metara, a uvijek su jedni uz druge. Dijele ljubav i dobrotu, onako kako životinje znaju, za malo sijena, koju jabuku ili mrkvu, a neki i za žir. Njihovo je utočište Tina Duk iz udruge Bračke šape, koja se i brine da imaju što jesti i da su sretni i zdravi, nazvala 'Naše malo misto'. Stigli su iz svih krajeva Hrvatske, ali do otoka ipak nisu plivali.
Pronađu ih često turisti koji dolaze na Brač, dočekaju ih ovi četveronožni domaćini oduševljeni svakom rukom koja ih počeška i svakom poslasticom koju dobiju za vrat ili trbuh koji ponude za nježnosti. A svi koji dođu ističu – toliko različitih životinja, sve žive zajedno, bez prepreka i odvajanja, a među njima vlada sloga. Kad pitaju Tinu kako je to postigla, ona samo kaže: – Nisam ja tu ništa napravila, nisam ni prstom maknula.
U Nerežišću su svoj dom pronašli konji Atila, Šarko i Nirvana, oni su starosjedioci s Brača. Mabruk je došao iz Žrnovnice, a Bračani su oduvijek i poniji Bela, Nevera i Archie. Ponica Roza k njima je stigla iz obitelji u kojoj je bila sedam godina.
– Roza je živjela na ispaši, što je san svakog konja, ali s vremenom je razvila laminitis i svako proljeće problemi su se povećavali. Preuzeli smo je s jako lošim kopitima zbog koji je imala i probleme u hodanju. Ovo proljeće bilo je kišno s puno trave koja njoj škodi pa je njezina bolest dosegla vrhunac. Konji s laminitisom ne smiju jesti ni zelenu travu ni žitarice pa joj je kod nas idealno jer trave uopće nema i sve životinje se hrane sijenom. Nakon što smo joj obrezali kopita i promijenili način ishrane, ne primjećujem da ima bolova, normalno se kreće i dobro se uklopila u ekipu. Kopita sada redovno obrezujemo, dajemo joj dodatke prehrani protiv laminitisa i nadamo se da više s tim neće imati problema – govori nam Tina i dodaje da nekim konjima boravak na zelenoj travi može biti i pitanje od životne važnosti jer je laminitis kronična bolest. Ako konjar ne može osigurati uvjete bez ispaše, konji se često moraju eutanazirati jer trpe jake bolove, a prehrana isključivo sijenom je vrlo skupa. Naravno, sve ovisi o tome tko ima konja i koji su mu razlozi za to.
Spas u utočištu pronašla jer i zečica Zekoslava.
– Stigla nam je prošle godine kad je umro njezin vlasnik koji je kuniće uzgajao za meso. Došla je iz malenog kaveza za uzgoj, dali smo joj na raspolaganje kućicu u kojoj su prije bile ovce, odmah do svinja. One su uspjele otvoriti vrata na kućici i Zekoslavu smo našli vani. Nije nam prilazila, ali nije ni pobjegla izvan utočišta pa smo je tako i ostavili. Snalazi se i među velikim životinjama, svima njima prilazi bez straha i s njima jede kad ih hranimo. A sama si je napravila i kućicu za ovu zimu, daleko od znatiželjnih pogleda. Vidimo je na kameri da prošeće i izvan utočišta, nađe malo zelene trave, osunča se i vrati se – opisuje Tina.
Svinje Bepina i Luigi stigle su iz Karlovca. Vesele se svakom posjetitelju, posebno Luigi koji očekuje da ga po trbuhu pomazi baš svatko. A kad posjetitelji odlaze, Luigi im bez pardona pokaže što misli o rukama koje su ga češkale – obavezno se opere od njih, blato je najbolje za to.
Caruju ovdje koza Kika, a i ovce - Blum je stigao s Brača, a Čičo i Janko iz Zadra. Magarac Ziggy je s Brača, a Irokeza s Lokruma. Rudi je gliserom stigao s Hvara, ostao je bez mame. Nedavno su se oprostili s Uberom, nakon 30 godina staža kao radni magarac mir je pronašao u utočištu.
– Stigao je u lošem stanju, ali smo mislili da će se malo oporaviti do zime. Dobro je funkcionirao s cijelom ekipom, iako se nije ni s kim previše vezao. Zubi su mu bili problem, ali mislim da su na kraju ipak godine učinile svoje – objašnjava nam Tina i dodaje da je njegov boravak u utočištu odobrila i guska Lady Gaga. Iako jedna od manjih životinja, njezina je uglavnom zadnja. Ove godine oprostili su se i od koze Suzy. Od prvih dana s Tinom je pila kave, a brojila joj je i svaku cigaretu koju bi zapalila. Utočište je ostalo i bez nekoliko mačaka, presudili su im ljudi.
– Napokon smo završili prilazni put, najveću investiciju u utočištu. Vrijeme kad smo nosili balu po balu 50-ak metara do štale je za nama i teško nam je uopće povjerovati da smo godinama tako funkcionirali. Promijenili smo dio ograde, dotrajalu žicu i stupove električnog pastira, nakon trovanja mačaka postavili smo kamere, preuredili nekoliko kućica i donekle spremni dočekujemo još jednu zimu – nabraja što su napravili. Ističe da preostaje još jedna važna investicija – betoniranje staza.
– Zimi, kad ima blata, volonterima je jako teško dijeliti hranu. Nemamo više novca za velike radove, ostavljamo ih za neka bolja vremena, a fokusiramo se na hranu jer nam je najvažnija. Teško je na otoku imati redovnu isporuku sijena i žitarica, ali i to smo doveli u red nakon godina rada i truda. Trošimo dosta sijena, i žitarice su nam važne te, pogotovo za starije životinje, vitaminski dodaci prehrani. Počastimo ih i suhim kruhom, to obožavaju, a i voćem. Ljudi nas zovu ako imaju rogača pa i to uzmemo – ističe volonterka. I dok se u utočištu spremaju za zimu, Luigi i Bepina u potrazi su za žirevima kojih ima u izobilju.
Zanima li vas kako se živi u Našem malom mistu, ali i kako im možete pomoći, potražite na Facebook stranici Udruge za zaštitu životinja Bračke šape na kojoj ćete pronaći i kako ih možete posjetiti ako vas pute odvede na Brač.
Otvori KEKS Pay
