Oduvijek su se družili sa psima i mačkama, cijeli svoj život, i prije ovog zajedničkog u kojem dijele dom, životno veselje i sve probleme. Nisu dugo ona i njezin zaručnik Marko Naglić u zajedničkom domu, govori nam Petra Levar iz Bošnjaka, slavonskog sela u blizini Županje. No uspjeli su već u to kratko vrijeme 'sakupiti' tri mačke pa je nakon njih na red došao i pas. Nekako su, govori nam, bili otpočetka sigurni da će imati svatko svog psa. Jer, u dogovorima se nisu baš uspjeli do kraja složiti kakav bi to pas trebao biti, ali su se zato bez problema dogovorili da se više neće dogovarati – u kuću dolaze dva! Pa će svatko birati za sebe.
– Godinama već pratimo osječki azil i što rade, kako pomažu psima i brinu se za njih. Zato smo otišli k njima – ističe Petra. A njihov dolazak još dugo će pamtiti i u udruzi Pobjede, koja je zaslužna za sve što se u azilu događa. Ne sjećaju se da je netko k njima došao s popisom na kojem su odreda bili, kako oni to kažu – specoši. Ubrajaju tu pse koji ne prilaze svakome, pse koji zbog svega što im se u životu dogodilo ne mašu odmah repom od sreće i ne trče u zagrljaj, pa čak i crne pse koji zbog boje dlake rijetko kome zapnu za oko. Takvi su ljudi, najčešće biraju po izgledu. Oduljio se taj odlazak u sklonište, prisjeća se Petra, puno je tamo pasa i svi su predivni. Nikako se nisu mogli odlučiti. Pao je već mrak i više ništa nisu vidjeli pa su odlučili da se ipak sami vrate kući i dođu drugi dan. I požurili su se, već ujutro stigli su u Nemetin, više nisu mogli čekati. Prošetali su se još jednom cijelim skloništem, obišli sve pse i ovoga puta bez dvojbe donijeli odluku.
– Marko je ugledao Legolasa i odmah rekao da je on njegov, a mene je na prvi pogled osvojila Senida. I tako je njih dvoje krenulo s nama u Bošnjake – prisjeća se.
Kako prate rad skloništa, znali su već sve o njima. Legolas je bio jedan od onih koje udomitelji rijetko gledaju, običan crni pas. Pas koji ima samo dvije godine u azil je stigao s jednog gradilišta zajedno sa svojom sekom. Ona se ubrzo i udomila, a Legolasu je azil bio jedini pravi dom koji je do sada imao. Petra i Marko znali su da ga u azilu opisuju kao vedrog psa koji je uvijek spreman na akciju, a slaže se s ostalim psima. Uživa u šetnjama, ali i u trenucima nježnosti. Legolas nije imao problema ni s ljudima koje prvi put vidi, uvijek je pronalazio način da se približi i pokaže svu svoju dobrotu i životnu radost. Za razliku od njega, Senida je bila plaha i povučena. U azil je stigla iz jedne kuće u kojoj je ostalo puno leševa, a psi su ondje umirali od gladi i bolesti. Uspjela je tu preživjeti tri godine, a dolazak u azil za nju je bio spas. Kažu, brzo je to shvatila i počela se veseliti i uživati u šetnjama, jer bilo je to vrijeme kad je ona bila najvažnija.
Krenuli su tako Senida i Legolas u Bošnjake, u dom u kojem su ih čekale tri mačke – Dragutina su Petra i Marko pronašli u Županji, Oskar je stigao preko rodbinske veze, a Čedo se sam uselio.
– Nijedna životinja koja je došla kod nas nije otišla gladna. Tako je i Čedo jedno vrijeme poskrivećki jeo, a onda je i ostao. Malo šepa jer ga je očito netko udario. Nismo znali kako će to izgledati kad dva psa uđu u kuću, kako će se svi skupa slagati, što nas sve čeka. Ali nekako smo imali osjećaj da će sve biti u redu, ili će se slagati ili će se ignorirati. I tako je i bilo, Legolas ih potpuno ignorira, a Senida zna i spavati uz njih – ističe Petra. I dodaje – život s dva psa najbolja im je odluka u životu.
A Senida i Legolas dobro znaju da su stigli kući. I dok je on već prvu večer pokazao da je pametan i da zna sve što se od njega traži, Senida zbog plahosti još ne može sve pokazati, ali uči od Legolasa. Kad su u dvorištu, znaju da se iz njega ne izlazi. Osim kad se ide u šetnju, a onda je i povodac tu. Legolas je neustrašiv i kao takav velika potpora Senidi koja se od njega ne odvaja.
Otvori KEKS Pay
Bravo ljudi ! Svaka čast !