Hrvatska s Francuskom i Njemačkom nema problematičnih točki – odnosi su više nego dobri, razgovara se na istoj formalnoj razini, a ne kao prije iz pozicije zemlje koja nešto očajnički treba ili traži, ali, naravno, svjesni da politička težina tih država nadmašuje ne samo Hrvatsku, već i ostale države EU.
Zato je i turneja Andreja Plenkovića i sastanak s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom te njemački kancelarom Friedrichom Merzom važna. Te su države, povijesno i sada, os EU, što je posebno naglašeno u ovom trenutku kad je SAD, puno jače nego za prvog mandata Donalda Trumpa, promijenio smjer prema EU i prešao granicu iz neutralnog stava u – u nekim pitanjima – čak aktivno remetilački faktor koji "buši" EU. Iako se čelnici zemalja EU redovito viđaju na europskim summitima, bilateralni razgovori daju mogućnost dubljeg ulaženja u teme i priliku za pojašnjavanje hrvatskih stavova i interesa. Sada se taj dio fokusirao na energetiku i posebno gospodarstvo, te konstantu hrvatske politike: BiH i jednakopravnost konstitutivnih naroda.
Kako Francuska i Njemačka, uz Ujedinjeno Kraljevstvo, čine tzv. skupinu E3 – koordinaciju između tri najveće europske sile, izvorno nastalu kako bi Europa imala jedinstven, dovoljno jak glas u situacijama u kojima kao cjelina ne može brzo reagirati, a sada su kanal za "tešku diplomaciju" oko Ukrajine i izravni sugovornici SAD-a – Hrvatska je htjela iz prve ruke, prije Nove godine, doznati što se zaista događa u pregovorima. Ta je skupina vrlo zatvorena i nerado dijeli detalje razgovora sa SAD-om i Ukrajinom. Da bi stvar bila zanimljivija, Ukrajina također ne dijeli informacije i tekstove prijedloga mirovnih planova, tako da ostale europske države nemaju potpuni uvid u to što se događa. No najvažnije jest to da je vanjska politika hrvatske Vlade u skladu s njihovom vanjskom politikom prema Ukrajini. Što je posebno zanimljivo, tu je dijalog zaista bio dvostran: oba strana čelnika aktivno su željeli čuti i pitali za mišljenje i stav Plenkovića, kao sada najdugovječnijeg europskog šefa države te kao šefa države koja je imala iskustvo kao Ukrajina, što je, na žalost Hrvatske, ali realno, jedinstven primjer u Europi.
Hrvatska, kao država kojoj je preostala jedan jedini cilj da se potpuno uklopi u najelitnije svjetske krugove, organizacije i zajednice, dobila je u izravnim razgovorima s čelnicima ovih stranih zemalja potvrdu da podržavaju njezin ulazak u OECD. Tako bi Hrvatska – ako sve i dalje bude išlo ovim smjerom – sljedeće godine, 35 godina od proglašavanja neovisnosti, prošla put kao ni jedna druga. Schengen i eurozonu je "odradila" u mahu i brže nego one koje su počele pregovore o tome ranije, i to nakon dugog zastoja – od kada je Plenković preuzeo vođenje Vlade.
No ovoga puta se u razgovorima apostrofirala jedna "mirnodopska" tema – ekonomija, koja prirodno dolazi nakon što su političke odrađene. Gospodarski forumi održani u obje zemlje daju priliku hrvatskim firmama da naprave iskorak i pojave se jače na europskom zajedničkom tržištu.
Ovakvi bilateralni razgovori jedinstvena su prilika da se izravno čelnicima stranih, ali jakih zemalja kažu i pojasne neki problemi, koji u kakofoniji poruka možda i prođu bez jasnog objašnjenja. Jedna od tih je i energetika, konkretno JANAF i odnosi s Mađarskom. Ta je država u zadnje vrijeme Hrvatsku etiketirala svakako: od toga da je nepouzdana partnerica za transfer nafte, preko tvrdnji da nema kapaciteta pa do optužbi da je ratni profiter, a sve s ciljem da nastavi kupovati rusku naftu. Sada su i Macron i Merz jasno čuli i razumjeli i hrvatsku stranu: da država ima kapacitete i opskrbu, da želi da se to jasno zna i da se ta pozicija uvaži.
Jednako važno bilo je izravno, na najvišoj razini, objasniti problem Bosne i Hercegovine. Neke države ostaju ukopane u stara stajališta, druge – kao Njemačka – imaju posebnu situaciju: u njoj djeluje jaka muslimanska scena, k tome i utjecajna, brojne nevladine organizacije, ali i ima unutarnju strukturi koja često bude prepreka prenošenju informacija na najvišu razinu – osobe zadužene za BiH ili regiju često ne razumiju nijanse ili, ako ih razumiju, ostaju u starom modusu razmišljanja. Hrvatska je tu šefu države, a da poruka ne bude filtrirana kroz sustav, poslala signal i argumentirala da "problem Komšić" i distorzija Daytona nije samo hrvatski problem – jer Hrvatska ima ustavnu obvezu brinuti za Hrvate u BiH – nego da efekt Komšić izaziva jako negativnu praksu gubitka povjerenja i djeluje kao otrovna pilula u odnosima između Bošnjaka i Hrvata i da neće pomoći nikome – ni BiH, ni Hrvatima, a ni međunarodnoj zajednici da se stabilizira stanje u toj zemlji.
Naposljetku, ali ne i najmanje važno, predavanja koja je premijer Plenković održao u tim zemljama u uglednim institucijama daju priliku i diplomatima, političarima i novinarima da čuju stavove o ključnim pitanjima: o posebnom uvidu koji ima kao netko tko dolazi iz države s iskustvom rata i kako se to preslikava na današnju novu i brzomijenjajuću geopolitičku arhitekturu, o tome kako je vrijeme komfora prošlo i kako strateška autonomija nije poput američkog izolacionizma, koji je Europu naglo gurnuo u novu paradigmu, nego je spoj energetske, sigurnosne, ekonomske i političke komponente i što po tom pitanju radi Hrvatska te kako je aktivna, a ne pasivna sudionica novih procesa.
Otvori KEKS Pay
Mini Vučić.