Naslovnica Vijesti Svijet

Vladimir Putin i Recep Erdogan žele obnoviti Rusko i Otomansko Carstvo

Od 1568. do 1878. dva su carstva vodila 11 ratova, a sreća je bila na ruskoj strani
30. studenoga 2015. u 07:00 3 komentara 12417 prikaza
putin
Foto: Reuters/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan, moćni politički lideri dviju velikih i važnih zemalja, koje su kroz povijest bile i ljuti neprijatelji i dobri prijatelji, zapravo žele biti neka vrsta nasljednika velikih i moćnih carstava – Otomanskog i Ruskog.

Dvojica predsjednika u posljednje četiri godine intenzivno su radila na poboljšanju odnosa dviju zemalja, kako onih političkih, tako i gospodarskih. Dvije su se zemlje upravo na tome gospodarskom planu dosta duboko povezale, no u istom tom razdoblju dvije su stvari u određenoj mjeri ipak poljuljale taj proces: rat u Siriji i ruska aneksija Krima, teritorij koji je carska Rusija krajem 18. stoljeća preotela Otomanskom Carstvu, i to nakon sedmogodišnjeg rata koji je u osnovi označio početak kraja velikog i moćnog Turskog Carstva. Turska nije dobro reagirala ni na ovu najnoviju aneksiju Krima na kojem žive krimski Tatari, potomci Turaka koji su stoljećima vladali Krimskim kanatom, koji je bio sastavni dio Otomanskog Carstva. I majka Sulejmana Veličanstvenog bila je krimska princeza. Iako su napetosti bile relativno velike, Putin i Erdogan uspjeli su ih prebroditi jer se ni jedna ni druga strana nisu željele odreći velikih zajedničkih poslova i investicija koje su bile izuzetno značajne za obje zemlje.

Zaštitnik demokracije

Mnogi ova dva državnika već nazivaju carem i sultanom, koji pod svaku cijenu žele vratiti stari sjaj i moć svojim zemljama. I jedan i drugi u tome su relativno uspješni, no njihov međusobni sukob mogao bi dovesti do velikih nevolja i za njihove dvije zemlje, i za regiju koja je ionako na rubu kolapsa, ali i za cijeli svijet.

Još na nedavno održanom summitu G20 činilo se da su Putin i Erdogan došli do kompromisa, do zametka rješenja njihovih toliko oprečnih stavova o načinu na koji treba riješiti sirijski problem. No nekoliko sekundi, koliko je ruski Suhoj proveo u turskom zračnom prostoru, bilo je dovoljno za urušavanje konstrukcije solidnih odnosa u koje je uložen velik trud. U danima koji su uslijedili nakon što je turski F-16 srušio ruski bombarder postalo je jasno da je upravo Sirija postala novo veliko ratište između Rusije i Turske, što se dodatno komplicira činjenicom da je Turska članica NATO-a i da je ovo u osnovi prvi značajniji vojni obračun između Sjevernoatlantskog saveza i Rusije. Značajno je i to da Rusija sebe vidi kao jedinog mogućeg predvodnika u ratu protiv Islamske države i terorizma, a tako je vidi i francuski predsjednik Hollande koji je vrlo otvoreno pokazao da Rusiju smatra partnerom u toj borbi. Kako Rusija vidi Tursku kao snagu koja želi pod svaku cijenu opstruirati veliku koaliciju protiv terorizma i ruski plan koji u nekoj mjeri predviđa da Bashar al-Assad privremeno ostane na vlasti i bude partner u borbi protiv ISIL-a, za očekivati je da će se odnosi dviju zemlja u idućim tjednima i mjesecima radikalno zaoštravati iako se turski partneri iz NATO-a itekako trude pogasiti ovu vatru. Oni su u tome imali dosta skroman uspjeh koji je rezultirao time što je Erdogan kazao da mu je žao zbog rušenja Suhoja.

No ni na pamet mu nije palo da se ispriča Putinu koji je reagirao dosta rezolutno – sankcijama. Sankcije koje je Putin nametnuo prema Turskoj i njegova jasna poruka da on zna da Erdogan u velikoj mjeri stoji iza raznih radikalnih grupacija u Siriji, pa i iza ISIL-a, odnose između ovih dviju zemalja stavlja u prvi plan. Rusija je pozicionirana kao snaga koja ima i želju i sposobnost da zapadni svijet povede u obračun s terorizmom, kao zaštitnik demokracije i svih temeljnih vrijednosti na kojima počiva zapadna civilizacija. Sve ovo ima zapanjujuću sličnost s trenutkom kada se komunistički SSSR pridružio zapadnim kapitalističkim silama u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Moskva je i tada zaključila da dva naoko nespojiva politička sustava imaju zajednički cilj – borbu protiv fašizma. Sada Moskva govori o terorizmu i ISIL-u kao o zajedničkom neprijatelju, a Turska, koja je u formalnim vezama sa zapadom (NATO), pojavljuje se kao neka vrsta zajedničkog neprijatelja ili barem snaga koja stoji iza zajedničkog neprijatelja Rusije i svih onih koji se žele boriti protiv terorizma.

Dva carstva u prošlosti prošla su kroz niz sukoba i ratova, a velik dio njih završen je u rusku korist. Dva titana, jedan na sjevernoj, a drugi na južnoj obali Crnoga mora, često su se borila za prevlast i kontrolu nad tim morem, ali i nad prolazima koji otvaraju put u Sredozemlje. Od 1568. do 1878. godine ova dva carstva vodila su čak 11 međusobnih ratova, a Prvi svjetski rat bio je posljednji veliki sukob u kojem su se ove dvije zemlje našle na različitim stranama. Rusija je u 19. i na početku 20. stoljeća davala podršku kršćanskim narodima koji su bili pod otomanskom vlašću, Bugarskoj, Rumunjskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Godine 1878. ruska vojska došla je nadomak Istanbula, a pad grada i cijeloga Otomanskog Carstva tada su spriječili Britanci, no Rusija je tada „isposlovala" nezavisnost za Rumunjsku, Srbiju, Crnu Goru i autonomiju za Bugarsku. Tijekom 19. stoljeća Rusija je od Otomanskog Carstva uzela i dio teritorija na Kavkazu, prvenstveno Gruziju i dijelove današnje Armenije. Sovjetska vlast, koju je nakon 1921. predvodio Vladimir Iljič Lenjin, sa simpatijama je počela gledati na revolucionarni pokret koji je u Turskoj vodio Mustafa Kemal, koji je kasnije postao i Ataturk – otac moderne turske nacije. Lenjin je Ataturku pomagao u zlatu, oružju, ali i odricanjem od nekih strateških komada teritorija, poput kontrole prolaza Bospor i Dardanele.

Nakupljeni problemi

SSSR je bio druga zemlja koja je formalno priznala novu Tursku pod vlašću Mustafe Kemala Ataturka. Iako je Turska za vrijeme Drugog svjetskog rata formalno ostala neutralna, Moskva je njezino prijateljstvo s Hitlerovom Njemačkom vidjela kao otvorenu prijetnju, što je u konačnici završilo štetom za Tursku. Za vrijeme Korejskog i Hladnog rata dvije zemlje bile su također na suprotstavljenim stranama. Nakon raspada SSSR-a tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel započeo je proces obnove odnosa dviju zemalja koji je uključivao rješavanje nekih nakupljenih problema, među kojima je bilo i onih teritorijalnih.

Sve je išlo u dobrom pravcu, no sada se čini da bi dvije zemlje ponovno mogle izaći na megdan. Jedino pitanje koje ostaje otvoreno jest ono o tome tko će uspjeti formirati koaliciju koja će biti dovoljno snažna da onu drugu stranu baci na koljena. Povijest govori da je ratna sreća uglavnom na – ruskoj strani.

>>Putin uveo sankcije Turskoj: Evo kako će ih kazniti za rušenje borbenog aviona!

>>Američki dužnosnici: Rusija nije dala SAD-u plan letenja srušenog zrakoplova

Povijest sukoba Rusije i Turske

Ako promatramo političke karijere Putina i Erdogana, onda postaje dosta vidljivo da oba lidera vlastite narode nastoje uvjeriti kako će upravo oni obnoviti stara carstva i od obiju zemalja opet stvoriti moćne sile koje će biti presudni faktori u globalnoj politici. Oni su u zajedničkoj svijesti nacije stvorili iluziju da su pripadnici nacija koje nitko ne može zaustaviti u namjeri da postanu velesile, barem u ovome dijelu svijeta. Povijest nas uči da je to psihologija koja vodi u sukob većih razmjera, osobito ako se radi o dvije zemlje koje i u prošlosti nisu jedna prema drugoj bile prijateljski raspoložene.

Rusko-turski rat (1568.–70.)

ruska vojna pobjeda

Rusko-turski rat (1676.–81.)

okončan ugovorom iz Bakhchysaraija

Rusko-turski rat (1686.–1700.)

Rusija osvaja Azov (tvrđavu Taganrog)

Rusko-turski rat (1710.–11.)

Osmanska pobjeda

Rusko-turski rat (1735.–39.)

mirovni sporazum u Nišu

Rusko-turski rat (1768.–74.)

ruska pobjeda

Rusko-turski rat (1787.–92.)

ruska pobjeda

Rusko-turski rat (1806.–12.)

ruska pobjeda

Rusko-turski rat (1828.–29.)

ruska pobjeda

Krimski rat (1853.–56.)

osmansko-saveznička pobjeda

Rusko-turski rat (1877.–78.)

ruska pobjeda

I. svj. rat: bojište Kavkaz (1914.–18.)

primirje u Erzincanu

Spin City car sharing
Pokretanje posla
Pet stvari koje morate znati prije pokretanja biznisa

A1 izdvaja za Vas

  • anticenzura:

    Pa nisu Rusi i Turci uveli zlocinacku ideologiju neoliberizma u svijetu, nego Englezi i Amerikanci. Ovi godinama pljackaju i koloniziraju covjecanstvo i svi se moraju prilagoditi njima, oni su pokupili svo svjetsko bogatstvo i predali sacici kriminalaca u sake, i ... prikaži još! sada ponovo imamo feudalizam u svijetu. Putin se upravo bori protiv te zlocinacke ideologije, zajedno s Kinom i zemljama BRIKS-a, a Europa ako se ne ostavi Amerikanaca, i ako se ne pridruzi njima, bit ce gladna kruha. Turska je nebitan faktor, oni su sitni igraci. To Ameri dizu frku radi Turkish Streama, to su sve oni zakuhali. I Amerikanci ce zapaliti citav Balkan bude li ih se pustilo na ove prostore. Njih treba isti cas istjerati iz citave Europe, oni su najvece zlo na planeti.

  • Avatar neurazumljiv
    neurazumljiv:

    Erdogan je vjerojatno navucen na rusenje ruskog aviona, slicno kao Sadam napadom na Kuwait. Iako ima problema s ruskim upletanjem u Siriju, morao je znati da to rusenje nista nece promjeniti, osim mozda pojacati rusko djelovanje. Ne treba biti genije ... prikaži još! kako bi se zakljucilo kome je u interesu sukob izmedju Rusije i Turske. Vrlo je moguce, da ce, kad se u potpunosti iskoristi, Erdogan zavrsiti kao Sadam.

  • coconut:

    naslov je polovičan, svi pozemljari žele svoje carstvo, i ameri i englezi, i rusi i kinezi a eto i turci i muslimani, svi žele vladanje, moć i novac a kad ga dobiju onda i kontrolu nad podanicima, a jedino što ... prikaži još! pokazuju je slabost ljudskog roda pred sotonom umjesto da se okrenu Onom koji je jači, želja za moći je dovela samo do onečišćenja zamlje ali ni mogući nestanak planeta ne odvlači ljude od pohlepe