Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa u idućim danima planira službeno objaviti uspostavu međunarodnih stabilizacijskih snaga za Pojas Gaze, koje bi trebale postati ključni sigurnosni stup njegove mirovne inicijative nakon dvogodišnjeg razornog rata između Izraela i Hamasa. Riječ je o ambicioznom i politički osjetljivom planu koji bi, barem na papiru, trebao omogućiti demilitarizaciju Gaze, zaštitu civila, osiguravanje humanitarne pomoći i početak obnove, istodobno s formiranjem novih palestinskih sigurnosnih struktura.
Prema informacijama koje su objavili izraelski mediji, uključujući javni servis Kan, stabilizacijske snage predvodio bi brigadni general američke vojske Jasper Jeffers, a u misiji bi u prvoj fazi sudjelovale Italija, Kosovo, Albanija i Kazahstan. Uz te zemlje, u diplomatskim se krugovima spominju i potencijalni doprinosi Rumunjske, Bugarske, Azerbajdžana te pojedinih azijskih država bliskih Washingtonu, iako njihovo sudjelovanje zasad nije službeno potvrđeno. Konačna lista sudionika, prema američkim izvorima, trebala bi biti objavljena nakon završetka posljednjih bilateralnih konzultacija. Trening i obuka međunarodnih kontingenata planirani su u Jordanu, što dodatno naglašava regionalnu osjetljivost operacije. Prema projekcijama Pentagona, proces demilitarizacije Hamasa trebao bi započeti u sljedećih stotinu dana, uz istodobno ubrzavanje humanitarnih i infrastrukturnih projekata. Upravo taj segment, prisilno ili nadzirano razoružavanje Hamasa, smatra se najrizičnijim dijelom cijele misije.
Misija ima formalni međunarodno-pravni okvir u Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 2803 od 17. studenoga 2025., kojom se pozdravlja Trumpov plan za Gazu i uspostava privremenog međunarodnog upravljačkog mehanizma, takozvanog Board of Peace. Rezolucija daje mandat za raspoređivanje međunarodnih stabilizacijskih snaga pod jedinstvenim zapovjedništvom, s ciljem stabilizacije sigurnosnog okruženja, nadzora demilitarizacije, razdvajanja sukobljenih strana i omogućavanja sigurne dostave humanitarne pomoći, u suradnji s Izraelom, Egiptom i budućim palestinskim sigurnosnim tijelima. No iza formalnog mandata krije se niz političkih i sigurnosnih prijepora. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu jasno je dao do znanja da ne želi sudjelovanje Turske i Katara u tim snagama. Izraelska strana te dvije zemlje percipira kao politički i ideološki bliske Hamasu, a njihova prisutnost na terenu smatrala bi se sigurnosnim rizikom i potencijalnim izvorom obavještajnih curenja.
Time se dodatno sužava krug država koje bi mogle poslati vojnike, osobito iz muslimanskog svijeta. Upravo je izostanak arapskih i većine muslimanskih zemalja jedan od ključnih problema misije. Iako neke države Bliskog istoka pokazuju interes za financiranje obnove, humanitarnu pomoć ili političku podršku, zasad nema spremnosti za slanje postrojbi. Razlog je jasan: strah da bi njihovi vojnici mogli biti doživljeni kao produžena ruka izraelske sigurnosne strategije, što bi ih učinilo metama Hamasa i drugih naoružanih skupina. Sigurnosni analitičari upozoravaju da bi misija mogla biti iznimno opasna. Pokušaj razoružavanja Hamasa silom ili pod međunarodnim nadzorom lako može dovesti do izravnih sukoba između međunarodnih snaga i militantnih skupina. Za razliku od klasičnih mirovnih misija, ovdje se nije riječ o nadzoru primirja između dviju regularnih vojski, već o operaciji u izrazito urbanom prostoru, među civilnim stanovništvom, gdje Hamas i dalje ima infrastrukturu, oružje i lokalnu podršku.
Eksperti upozoravaju da je pokušaj razoružavanja Hamasa bez jasne političke strategije gotovo siguran put prema direktnim sukobima u idućih nekoliko dana, što bi moglo dovesti do novih žrtava među civilima i destabilizacije cijele regije. Takvi scenariji dodatno otežavaju logistiku misije, povećavaju rizik od međunarodnih incidenta i prijete da misiju pretvore u dugotrajni vojni angažman bez jasnog kraja. U tom kontekstu postoji realna opasnost da se međunarodne stabilizacijske snage nađu u dugotrajnom gerilskom sukobu, bez jasnog političkog izlaza. To je i glavni razlog zašto brojne zemlje oklijevaju s donošenjem konačne odluke o slanju trupa, unatoč snažnom pritisku Washingtona.
Trumpov plan predviđa i paralelnu izgradnju novih palestinskih policijskih snaga, uz snažnu asistenciju EU. Bruxelles bi trebao imati ključnu ulogu u obuci nekoliko tisuća palestinskih policajaca, jačanju pravosudnih institucija i uspostavi minimalne razine vladavine prava u Gazi. Ideja je da međunarodne snage djeluju privremeno, dok se ne stvore uvjeti za prijenos sigurnosnih ovlasti na domaće palestinske strukture. U konačnici, međunarodne stabilizacijske snage u Pojasu Gaze zamišljene su kao prijelazni mehanizam koji bi trebao otvoriti prostor za politički i društveni oporavak nakon rata. Bez političkog rješenja i jasnog odgovora na pitanje budućeg statusa Gaze postoji ozbiljan rizik da se misija pretvori u još jednu dugotrajnu i opasnu međunarodnu intervenciju bez definiranog kraja. Istodobno, izraelske snage i dalje bombardiraju Pojas Gaze, čime krše sporazum o prekidu vatre.
Sporazum je stupio na snagu 10. listopada, no Izrael je nastavio kršiti dogovor: u posljednja 48 sata poginulo je najmanje 50 Palestinaca, a stotine su ranjene. Osam arapskih i islamskih zemalja u nedjelju je pozvalo na punu predanost uspjehu druge faze mirovnog plana koji je predložio Trump. U zajedničkoj izjavi ministara vanjskih poslova Turske, Egipta, Saudijske Arabije, Katara, Pakistana, Jordana, Indonezije i Ujedinjenih Arapskih Emirata osuđuju se ponovljena kršenja primirja od Izraela. Zbog složene situacije osam arapskih i islamskih zemalja, Katar, Saudijska Arabija, UAE, Jordan, Egipat, Turska, Indonezija i Pakistan,u svojim izjavama nije obvezalo slanje vojske u međunarodne stabilizacijske snage. Time ostaje jasna granica njihove uloge: podrška političkom i humanitarnom procesu postoji, ali vojno uključivanje zasad nije prihvatljivo.•
Otvori KEKS Pay
