Karmela Vukov Colić ime je koje već desetljećima povezujemo s toplinom radijskoga glasa, prisutnošću na malim ekranima i neizbrisivim tragom u hrvatskom novinarstvu. Rođena iznad Kvatrića, odrasla među neboderima novozagrebačkog Sigeta, sjećanja na djetinjstvo boji igrom, prijateljstvima i dozivima majki s prozora. Prvi mikrofon dotaknula je još u osnovnoj školi, a televiziju upijala kroz rad svoga oca. Danas je iza nje bogata karijera na Radiju 101, HTV-u, Z3 i tijekom Domovinskog rata – na terenu, rame uz rame s vojnicima. U ovom životnom intervjuu otkriva kako je tijekom života pratila – i stvarala – najvažnije trenutke naše medijske povijesti.
Po čemu pamtite djetinjstvo? Rođena sam u Zagrebu, iznad Kvatrića, odrasla u novozagrebačkom Sigetu, u jednom od onih nebodera punih djece koja su trčala po livadama, na kojima tada još nije bilo sagrađenih crkava i vrtića, igrala se skrivača, lanca-probijanca, kauboja i Indijanaca, gumi-gumi i sličnih igara na otvorenom i koje su mame kući pozivale s visokih neboderskih katova vičući kroz prozor: "Ručaaak!" Bilo je to lijepo odrastanje, neka gradska inačica družine iz "Vlaka u snijegu", koja se okupljala pred ulazima u nebodere na putu do škole, zajedno smišljala nepodopštine, zajedno se veselila i dan danas ostala povezana u WhatsApp grupi koju smo simbolično nazvali "Gerijatrija iz Holjevca". A koja, bez obzira na činjenicu da smo svi ozbiljni ljudi, još uvijek čuva to djetinje veselje i ne da ozbiljnim problemima da joj priđu.
Kako je izgledalo vaše odrastanje i jeste li oduvijek željeli raditi u medijima? Prošla sam faze koje je imala većina djevojčica u to doba: od tete u vrtiću, pjevačice, učiteljice do stjuardese. Ipak, zahvaljujući mojoj razrednici, profesorici hrvatskog jezika, Ivanki Vranković, u 5. sam razredu ušla u novinarsku grupu, i to je bilo to. Ta ista Ivanka me u 7. razredu gurnula pred mikrofon na nekoj školskoj prigodi i volim reći da je upravo ona udarila kamen temeljac cijeloj mojoj budućoj karijeri. Sjećam se dobro svog prvog intervjua za taj školski list – o novinarskom sam pozivu razgovarala s tada mladom novinarkom Božicom Brkan.
Kako je izgledao vaš početak na Radiju 101? Sad će ispasti da su za moj put zaslužni drugi… možda tako i jest… Prijateljica Minka, s kojom sam dijelila klupu sve četiri srednjoškolske godine, predložila je da odemo na audiciju na Omladinski radio. Došle smo i prošle. Minka se zadržala kraće, ja dulje. Voljela sam taj radio, netom nakon njegova piratstva, SKUC, u čijim je prostorima bio smješten, ekipu koja je u njemu stvarala radijsku povijest. Rajko Minković učio nas je dikciji inzistirajući da tekstove čitamo s plutenim čepom među zubima, Sead Alić nas je gurao do krajnjih granica snimajući tada još nepoznate reklame… Dijeliti hodnike sa Željkom Ogrestom, Ljudevitom Grgurićem, Zločestom djecom, Švecom, Olujom, Zrinkom, Natašom, Tamarom i ostalima bilo je nezaboravno. S mnogima od njih se i danas čujem i uvijek nas vesele prerijetki susreti.
A kakav je bio vaš prvi susret s televizijom? Uz televiziju sam rasla. Moj je tata radio u reportažnim kolima Televizije Zagreb pa me često vukao sa sobom. Kao djevojčurak sam u reportažnim kolima, dok sam čekala nakon nekog prijenosa da se slože kabeli, spreme kamere i ostala tehnika, s mikrofonom u ruci glumila velike pjevačice i igrala se trikovima na montažnom stolu. Televizija kao sistem nije mi strana, poznajem je cijeli život premda ću joj se pridružiti tek na prvoj godini fakulteta, i to zahvaljujući Renatu Kuniću, koji će me dovesti Lazi Rakijašu u Zagrebačku panoramu. Tati ništa nisam rekla. Saznao je kad je jednog dana, nakon posla, ručajući, čuo moj glas s televizora.
Što vam je donio rad u Zagrebačkoj panorami? Nova iskustva, nova znanja, nove ljude. Smatram da bi svatko tko želi govoriti i raditi profesionalno na televiziji morao proći prvo radijsku školu, a potom i školu Laze Rakijaša u Zagrebačkoj panorami. Počinjalo se od najosnovnijega: podigni slušalicu telefona i zapisuj prijedloge. Kad pomisliš da je tema dobra, predloži je nekom od novinara. Prikupi cijene na tržnicama, dežuraj popodnevima…. I baš me to popodnevno dežurstvo i odgovaranje na telefonski poziv na najčudniji mogući način bacilo u televizijsku vatru.
Javili su nam, naime, da je u centru grada pao balkon i da ima smrtno stradalih. Kako novinara popodne nije bilo, ja sam bila ta koja je sjela u kombi s dežurnom ekipom i krenula na mjesto događaja. Marin Trošelj, tada snimatelj, kasnije dragi kolega režiser, znao mi je godinama poslije govoriti da je mislio, gledajući me onako mladu i zelenu, da ću se onesvijestiti. Ali kad se kamera uključila, ja sam javljanje uživo u Panoramu odradila besprijekorno. Bez obzira na užasnu činjenicu da je metar-dva od mene ležalo pokriveno tijelo. Tada nam je nekako svima postalo jasno u kom smjeru moja karijera ide. Ipak, još ću se neko vrijeme javljati na telefone, prepravljati iskrižane tekstove svojih prijedloga, ići na snimanja s mentorima…
Kako ste se snašli na televiziji Z3? Z3 je bio eksperimentalni projekt: simbioza između državne televizije i privatne inicijative. Nešto dotad neviđeno. Na Z3 me pozvao Velimir Đuretić, stariji i iznimno cijenjen kolega s kojim sam dijelila dane u Panorami, ali kojeg sam srela godinama prije, kad me na Štrosu zaustavio u nekoj anketi o Zagrebu. Laskalo mi je kad me se, nakon nekoliko godina, kad sam ušla u redakciju Panorame, sjetio. Dakle, Đuretić me zove i ja otvaram taj nevjerojatno dobar, entuzijastičan, moderan, nov koncept televizije koji je imao istu onu energiju s početaka Radija 101: mladi ljudi s puno svježih ideja kojima nije teško dane i noći provoditi u Kineskom paviljonu Zagrebačkog velesajma, stvarajući dotad neviđen program.
Tu se skupila i rasla moćna gomilica: Dalibor Sokolić, Dario Vince, Zoran Pezo, Komarac, Mirko Fodor, Blaža Leib, Siniša Cmrk, Antun Ponoš, Malavizija (Bucka, Ivica i Darko), Danijela Trbović samo su neka od imena koja su televiziji tih godina davala novo lice. Prvi put u povijesti televizije jedna je kuća na izravan način komunicirala sa svojom publikom (stariji se, vjerujem, sjećaju Komarčevih ispisanih komentara tijekom programa) i otvorila svoja vrata gledateljima pa je taj paviljon postao mjesto u koje su svakodnevno hodočastili i mali i veliki, aktivno sudjelujući u programu.
Mnogi se sjećaju male Azre koja nam je svima zarobila srca, a Antun Ponoš je prvi put u studio pustio kućne ljubimce i tako udomljavao mnoge životinje koje nisu imale dom. Imali smo lude ideje i sve ih provodili u stvarnost: Fodor je, primjerice, imao svoju totalno zabavnu emisiju, Fodor show, zbog koje smo pred jedan Božić svi navukli tešku prehladu jer smo snimali prilog u bazenu u Daničićevoj, kompletno odjeveni, pod vodom kiteći bor i otvarajući šampanjac, pa onda, onako mokrih glava, nakon snimanja, jurili natrag na Velesajam. Bilo je to dobro vrijeme, vrijeme dobrih ljudi, prekinuto kao nožem, početkom Domovinskog rata. Tih smo se godina vratili u okrilje HRT-a, na 3. kat zgrade na Prisavlju, i počeli raditi drukčije velike i važne stvari. Gardijada je bila jedna od njih.
Kako je bilo izvještavati s bojišta tijekom Domovinskog rata? Gardijada je imala za cilj dizati moral našim borcima na ratištu, a njihovim obiteljima pokazati da su im sinovi, očevi, kćeri i sestre dobro i živi. Emisiju je vodilo četvero voditelja: Blaženka Leib, Damir Tabaković, Dražen Dajić i ja, ali su Fodor i Bernard Cvek i mnogi drugi često uskakali. Dražen i ja smo uglavnom tijekom tjedna obilazili naše vojnike na ratištima, snimajući priloge i intervjue, a onda bismo se jednom tjedno svi našli navečer u studiju i Gardijada je krenula u emitiranje. Taj jednostavni koncept nezamislivo je puno značio ljudima na bojištima i njihovim obiteljima. Bilo je to mjesto razmjene poruka i pozdrava, zbog kojeg su do nekih rovova bili vučeni metri i metri kabela. Posjetili smo sve dijelove zahvaćene ratom, osim Vukovara. Još čuvam puno albuma s fotografijama iz tog vremena. Neke od tih fotografija objavljujem jednom godišnje, nadajući se da će ih netko prepoznati, da će mi netko javiti da su ljudi na njima, čija imena ne znam, ali znam najvažnije, koliko im je veliko srce, još uvijek živi.
Koja vam je priča ili prilog iz tog vremena ostao najdublje urezan u sjećanje? To su vremena u kojima ne razmišljaš glavom, nego srcem. Kad svi trče u sklonište osječkog hotela jer svira uzbuna, ti trčiš na krov da snimiš grad; noću kroz neke dijelove zemlje voziš bez svjetala, napamet, srljaš ne brinući se zbog opasnosti. Stvarno ne znam koliko nam je puta glava bila u torbi, ali znam da to tada uopće nismo doživljavali tako. Ni onda kad smo se našli između dvije vatre na kutinskom području, ni onda kad su mi, na kontrolnoj točki kod Pakraca, u auto ubacili ogromnog crnog unproforca da ga prevezem do druge točke, a on mi je na pola puta, usred šume, stavio ruku na koljeno. I sad se pitam odakle mi snaga, premda sam premrla od straha, da stanem i viknem na njega da ću ga izbaciti iz auta ako ne prestane. I prestao je. Imala sam više sreće nego pameti… A onda, kada dođeš do tih rovova, i vidiš sve te ljude, podijeliš s njima neki čudan obrok, stari kruh, salatu začinjenu užeglim uljem, kad poslušaš njihove priče, onda sve nekako dobije smisao. Gardijada je bila svjedok jednog doba, ispružena televizijska veza među ljudima, svjetlo u mračnim vremenima.
Koju emisiju biste izdvojili kao najdražu i zašto? Puno sam emisija radila i sve su mi drage. Prema ideji Obrada Kosovca, Mario Sedmak kao urednik i ja kao voditeljica neko smo vrijeme radili emisiju Gost-urednik. Meni je to bila prilika pokazati svima dobro poznate ljude iz nekog manje poznatog ugla. S Mariom sam dugo radila i Bingo, uskakala sam u Zvijezde plešu kad je Barbara bila odsutna. Iza mene su brojni festivali, nedjeljna popodneva, magazin TOM i prilozi za rubriku "Uradi sam" koju sam svojih zadnjih prisavskih godina radila u emisiji Kod nas doma.
Draga mi je i Seoska gozba, koju sam vodila 6 sezona, a uz koju sam upoznala predivne žene i prekrasne krajeve Lijepe Naše. Ipak, najdraža od svih mi je Dobro jutro, Hrvatska, emisija koju sam radila punih 30 godina, a u kojoj danas, iz meni sasvim nepoznatih razloga, kažu, ne smijem gostovati. Ta emisija i ti ljudi bili su moj televizijski dom, u kojem smo desetljećima stvarali krasne stvari. Uz svakodnevne jutarnje emisije, za neke smo obljetnice znali gledateljima ponuditi neočekivano pa televizijski anali pamte natjecanje Zlatno grlo, mjuzikl "Ostavljena" ili adventski kalendar u kojem smo svakog dana adventa ispunjavali jednu gledateljsku želju. Bili smo velika i vesela obitelj, bili smo emisija koja je rasla i mijenjala se prema željama gledatelja i zahtjevima vremena. Bili smo to desetljećima. Do trenutka kada to više nismo bili.
Kako ste se snalazili u izvlačenjima lota i TV Bingo Showu? Suradnja s Hrvatskom lutrijom ostala mi je u lijepom sjećanju. Doris Vučković, prva u tom našem loto nizu, Suzana Pardačer i ja godinama smo ljudima donosile sreću, a kad je osmišljen Bingo, otvorili smo ga Saša Kopljar i ja. Bingo je bio zamišljen kao naša verzija talijanskog večernjeg showa, s glazbenicima, publikom, nagradama za posjetitelje i gledatelje. I odmah je postao jako gledan. S nama su tu emisiju gradili i Renata Sopek i Iva Jerković i Tina i Antea, mikrofon je od Saše preuzeo Mario Sedmak. S Bingom sam se još jednom vratila na Zagrebački velesajam: prvi Bingo studio bio je smješten u paviljonu 1, na potpuno suprotnoj strani od Kineskog paviljona koji je bio dom programa Z3 puno godina prije.
Emisija Gost-urednik bila je inovativan format – kakve uspomene nosite iz nje? Kao što rekoh, ta je emisija nastala na temelju ideje Obrada Kosovca kao večernji filmski format u kojem ćemo ugostiti neko poznato lice iz svijeta glazbe, sporta, politike, predstaviti ga u nekom sasvim novom svjetlu u 30-minutnom razgovoru, a potom ga zamoliti da od tri ponuđena izabere film koji ćemo tu večer gledati.
Zbog tih razgovora provela sam sate i sate u arhivi HRT-a, u knjižnicama, listajući razne leksikone i razgovarajući s ljudima. Bilo je to doba prije sveprisutnog interneta i klikom dostupnih informacija. Za svaku si se trebao dobrano potruditi, ali su zato te informacije bile bitno pouzdanije i točnije nego danas. Sjećam se nekih od gostiju: trudne Ene Begović kako u zadnjem kadru emisije lista knjigu o majčinstvu koju smo joj poklonili, Husa iz Parnog valjka kojeg smo podsjetili na sve njegove mladenačke bendove, Vlade Štefančića uz kojega smo zapjevali neke od popularnih songova iz mjuzikla… Bila je to lijepa, nepretenciozna emisija, ugodna i gostima i gledateljima i nama koji smo je radili.
Kako je bilo raditi Jadranske igre? Jadranske su igre, baš kao i Seoska gozba, rađene u vanjskim produkcijama i obje su mi te emisije jako prirasle srcu. Valjda to tako mora i biti: istinski sam voljela svaki svoj posao. Svaki me ispunjavao i radošću i entuzijazmom. To se onda i vidjelo. Jadranske igre u neku su ruku naslijedile legendarne Jadranske susrete: bilo je to natjecanje uz bazen ili more u kojem su sudjelovala četiri grada, katkad i četiri različite države. Bilo je maštovito. Ekipe su bile sjajne, Rene Bitorajac, Fodor i ja nerijetko smo bili kostimirani i totalno blesavi, organizatori sve neki dragi ljudi… Čak smo jednom prilikom, kao hommage onim negdašnjim Igrama, ekran podijelili s Helgom i Oliverom. Bilo je to tek nešto malo prije nego što smo doznali za Helginu bolest.
Helga Vlahović i Oliver Mlakar, Jasmina Nikić, Ksenija Urličić, Vesna Spinčić i Žeža Fattorini bili su stupovi nacionalne televizije od kojih smo neprestance učili. Helga nam je zaista bila televizijska mama – koliko bi nas puta znala nazvati telefonom nakon emisije ukazujući na greške, savjetujući ili hvaleći. Svojevremeno su, dok je Jasmina genijalno vodila Službu za govor i jezik HRT-a, Oliver i Helga predlagali upravi HRT-a da osnuje školu za voditelje. Nažalost, ta ideja nije pala na plodno tlo, a generacije budućih televizijskih lica ostale su zakinute za nenadmašne mentore i cijelu riznicu znanja.
Što vam je donio Glazbeni megahertz na radiju? Radio je moja prva ljubav i to ne od srednjoškolskog pohoda na audiciju Omladinskog radija 101, već od trenutka kad su dvije djevojčice, tamo negdje na početku osnovne škole, u svom neboderu i uz pomoć jednog ili dva kasetofona osnovale radio i nazvale ga početnim slovima svojih imena. Radio IRKA žario je i palio sigetskim neboderom broj 9 i u njegovu su programu gostovali brojni susjedi i prijatelji. Kasnije će doći Radio 101, pa Radio Zaprešić, radio Velika Gorica, s kojeg ćemo krenuti u otvaranje novog radijskog pravca ustoličenjem Obiteljskog radija. Bio je to topli radio, koji je okupio slušatelje na isti način na koji će Z3 okupiti gledatelje. Danas ga više nema. Utopio se u moru formatiranih radijskih stanica. Natruhe tog našeg dobrog starog Obiteljskog radija čujem još jedino u jutarnjem programu Bravo radija uz izvrsne Kečkeša, Bratoša i Doru.
Nakon Obiteljskog, došla sam na 2. program Hrvatskog radija i tamo radila mnoge lijepe emisije, od kojih mi je, sasvim sigurno najdraža Glazbeni megahertz. Godinama smo je nedjeljama radili Robert Krupa i ja. Baš smo bili dobar tim koji se i pogledom razumio i koji je na sasvim svoj način ugošćivao poznate glazbenike. Sviralo se i pjevalo uživo, proizvodilo dobar, domaćinski radijski nedjeljni program. To je bila jedina emisija zbog koje sam upravi televizije ponudila da ću je, nakon prekida radnog odnosa, ostati raditi volonterski, bez ikakve naknade. Pogledali su me kao da sam pala s Marsa. Nažalost, danas, sedam godina poslije, i Krupa se oprostio sa slušateljima Hrvatskog radija, a Glazbeni se megahertz pridružio onim sjajnim, rado slušanim emisijama za koje vodstvo HRT-a nije imalo sluha, poput, primjerice, Globotomije.
Kako ste doživjeli natjecanje u showu Zvijezde pjevaju? Zvijezde pjevaju jedno je od mojih najveselijih i najstresnijih televizijskih sjećanja jer me to natjecanje izbacilo iz moje zone komfora i natjeralo me da sudjelujem u nečemu o čemu nemam pojma. To je ujedno bio i jedini trenutak mog televizijskog života u kojem me uhvatila trema. I neugoda, jer sam radila nešto čemu nisam dorasla, pred ljudima koje znam i cijenim. Pa sam se nakon prve probe jasno i glasno ispričala orkestru, kamermanima, tehnici i uredništvu na svim mogućim budućim falševima, duboko udahnula i bacila se u nepoznato. Na koncu smo dobro prošli – Đani Stipaničev i ja izgurali smo sve favorite i završili u finalu. Bilo je to ludo, a naše izvedbe stvarno za pamćenje…
Je li bilo trenutaka u karijeri kad ste pomišljali na odustajanje? Veliki sam borac, ustrajna, odvažna i hrabra i spremna se boriti za ono što mi je drago i za što mislim da se vrijedi boriti. Nažalost, što se HRT-a tiče, u jednom trenutku se više nije imalo za što boriti, devastacija je počela dovođenjem potkapacitiranih ljudi na urednička mjesta i promocijom ideja kojima nije mjesto na državnoj televiziji… Tada sam prvi put pomislila da treba odustati, da je vrijeme.
Imate li neostvarenih profesionalnih želja? Televizija mi ne nedostaje jer već godinama radim dvije emisije na Laudato televiziji, emisiju Svi za stol, svojevrsno nedjeljno popodne u kojem gostuju poznati glazbenici, a kuhaju naši ponajbolji chefovi, i Kuhinju sv. Hildegarde, u kojoj promoviramo hranu koja nam čini dobro. Laudato televizija uistinu je melem na ranu… Nakon loše prisavske atmosfere došla sam u kolektiv u kojem nema lošeg čovjeka. Istinski sam zahvalna na toj prilici. Ono što mi se ovih dana vrzma po glavi jest obnoviti suradnju s Robijem Krupom. Sad kad smo oboje slobodni ljudi, lijepo bi bilo podignuti neki novi "glazbeni megahertz"…
Kako ste se snašli u ulozi majke dok ste paralelno gradili karijeru? Majčinstvo je moja najveća zadaća i moj najvažniji posao. Netko će možda reći – samohrano je roditeljstvo teško. Znate, i jest i nije. Stvarno mislim da smo Rea, Noa i ja izgradili neki svoj svijet, u kojem je bilo dana i oskudice i obilja, ali u kojem ljubavi nikad nije nedostajalo. Neki samo naš mikrokozmos u kojem djeca rastu bezbrižno, u kojem ih se sluša, razumije i potiče. Danas sam silno ponosna na svoju djecu! S radošću i ljubavlju gledam kakvi su dobri, savjesni, topli i radišni ljudi postali. Velika zahvala ovdje ide mojim roditeljima, koji su nam stvarno bili i oslonac i pomoć. Bez njih sve bi bilo neusporedivo teže. Reu sam rodila usred rata, bila sam vanjski suradnik na televiziji, završavala fakultet. Da nije bilo bake i djeda, ne znam kako bismo se organizirali.
U jednom su nam trenutku, nama vanjskima, zatvorili i vrata televizije i bili smo prisiljeni tražiti druge poslove. Tada sam počela voditi turističke ture. Nije dugo trajalo to izbivanje s televizije, ali ja sam se – zahvalna jer nas je to hranilo nekoliko mjeseci – zarekla da nikad neću prestati s turističkim vođenjima pa sam godinama na njih trošila dane svoga godišnjeg odmora. Što se pokazalo mudro i vizionarski u trenutku kada sam zadnji put izašla s Prisavlja. Kad je došao Noa, Rea i ja već smo imale svoj mali, dobro organizirani svijet. Noa nam je došao kao nagrada. I danas ne prestajem zahvaljivati Bogu kad ih gledam kako se, sad kao već odrasli ljudi, vole i podržavaju. Volim reći – moja djeca su moja sabrana djela.
Sa sinom Noom objavili ste zbirku priča – kako je došlo do toga? Puno smo priča ispričali dok smo putovali, vozili se… tako smo kratili vrijeme. I Noa je jednom prilikom ispričao jednu super priču, onako iz glave. Rekla sam: "Noa, ajmo je zapisati." Onda je došla druga, treća… Meni je preslatko bilo to što su likovi u pričama bili uvijek Noini prijatelji pa sam zamolila odgojiteljice u Noinu vrtiću da djeci pročitaju priče, a djeca ih ilustriraju. Tako smo dobili genijalne ilustracije za knjigu. Tiskali smo je i darovali djeci pred polazak u školu, a ostatak prihoda od knjige donirali.
Hoće li uskoro biti novih književnih projekata? Moja prva knjiga recepata "Kuhinja života" rasprodana je u dva izdanja u rekordnom roku. Svaki me dan netko pita za nju, a ja se jednostavno nemam vremena time pozabaviti. Ali obećavam, bacam se na treće izdanje uskoro! Odavno sam završila i novu kuharicu, "Dolce vita", koja čeka u istoj ladici kao i novo izdanje "Kuhinje života". Uz njih, napisala sam knjigu recepata "Kuhinja svete Hildegarde za svaki dan" s Laudato televizijom i u sklopu Turističke zajednice grada Dugog Sela pokrenula biblioteku Dugoselski spomenar – lani uz njen prvi naslov, "Slastice", a ove godine nastavljamo niz jušnim receptima.
Kako gledate na današnje stanje u medijima, posebno na televiziji? Znala sam, napola u šali, napola u zbilji, reći da je zlatno doba hrvatskog novinarstva umrlo s Tenžerom i Krležom… Naravno da to nije tako, ali činjenica je da je sve "pojeftinilo". Da više nema neke nove Minjon Mihaljević, Ksenije Urličić ili Laze Rakijaša, onih koji bi čvrstom rukom brusili buduće dobre televizijske ljude. Danas se svatko zove novinarom – i onaj koji prepisuje tuđe objave s društvenih mreža, i onaj koji informacije traži na Wikipediji i onaj koji u javljanju uživo pitanja čita s mobitela… Manjak obrazovanja i parcijalna, površna rješenja novinarstvo su sveli na niske grane… Čini mi se da je važan opstanak pisanih medija. Oni ljude tjeraju da čitaju i novinare da budu pismeni. Odreknemo li se novina, bojim se, nema nam spasa.
Nakon odlaska s televizije zakoračili ste i u svijet kazališta? Još se nisu ni zatvorila prisavska vrata za mnom, a prišla mi je Nina Kleflin, naša genijalna režiserka, s ponudom da zaigram u jednom broadwayskom mjuziklu. Nekada davno, kao djevojci, Zrinko Tutić ponudio mi je da napravimo ploču. Odbila sam, jednostavno nisam imala hrabrosti za to. Ali na Ninin sam prijedlog pristala iz prve. Imala sam 50 godina i više se ničeg nisam bojala. Ni pjevanja i plesanja u javnosti, ni glume, za koju nisam ni znala jesam li stvorena za nju.
I dogodila se "Menopauza", koja je mjesecima punila dvorane i u kojoj su uživale tisuće i tisuće gledatelja, a koja je još jednom dokazala kakva je genijalka i mudrica ta naša Nina Kleflin. Andrijana Čulina, Sanja Doležal, Salome i ja, pod Nininom redateljskom palicom, napravile smo izvrsnu predstavu koja je nas tri, amaterke na kazališnim daskama, nepovratno zarazila kazalištem. Potom smo napravile još jednu predstavu, okušavši se ovaj put ne više u mjuziklu, nego u pripovjednom teatru, predstavu "Ljubav, gubici i moda", na tekst Nore Ephron. I tu je Nina mudro odabrala glumice: Zdenka Kovačiček, Mirna Medaković, Matija Prskalo, Sanja Doležal i ja dirnule smo s te pozornice brojne žene i muškarce pričama iz života.
Kako ste se odlučili na prelazak u turistički sektor i što vas je privuklo radu u Turističkoj zajednici Dugog Sela? Dogodilo se slučajno, ali ima li uopće slučajnosti u životu? Javila sam se na natječaj i za direktoricu Turističke zajednice Dugog Sela izabrana sam prije tri godine. Dugo Selo nije moj grad, no s vremenom se to pokazalo ne kao teret, već kao prednost jer, znate, katkad netko sa strane bolje vidi ono što ljudi unutra uzimaju zdravo za gotovo. Tako sam i ja, zahvaljujući gradonačelniku Nenadu Panianu, koji mi je ukazao potpuno povjerenje, i stvarno dragim građanima Dugog Sela, počela raditi na boljoj vidljivosti grada i razvijanju dugoselske turističke ponude.
Puno smo toga napravili u ove tri godine. Otvorili smo odlično posjećenu samovođenu šetačku rutu Long Village Fitness Walk, osmislili projekt očuvanja nematerijalne baštine Dugog Sela, koji je u suradnji s fenomenalnim KUD-om Preporod rezultirao i nagrađenim dugoselskim kišobranom i dugoselskim maramama, kao i novom bibliotekom Dugoselski spomenar u kojoj prikupljamo stare recepte toga kraja. Osmislili smo nove manifestacije, poput Adventa u Perivoju, Uskrsa kod Draškovića ili Festivala slikovnica, a naša najvažnija manifestacija, Stara jela z Dugog Sela, zadnjih se godina prometnula u kulturni i gastronomski događaj sezone koji trećeg vikenda u rujnu iz godine u godinu okupi sve više posjetitelja i gostiju iz zemlje i inozemstva.
Koji su vam glavni ciljevi i planovi kao direktorice Turističke zajednice? Nastavljamo raditi na obogaćivanju turističke ponude grada Dugog Sela. Razvijamo nove outdoor projekte, jedan u suradnji s Vrbovcem i Zelinom, dodajemo novu rutu našem Long Village Fitness Walku, postojeće manifestacije želimo učiniti još boljima. Dugo Selo je jedan od rijetkih gradova koji u svom vlasništvu ima gradski vinograd i gradsku klet, u kojima naši vinari proizvode gradsko vino. Upravo ovih dana radimo na osmišljavanju idejnog projekta Interpretacijskog centra vinarstva i vinogradarstva na Martin bregu. Lijepo bi bilo sačuvati taj dio naše tradicije i za buduće generacije. Uskoro otvaramo i kamp odmorište uz naš pumptrack poligon, trenutačno najveći u zemlji, a veselilo bi me i povećanje smještajnih kapaciteta i otvaranje hotela u gradu. Prostora i ideja svakako ne manjka, a blizina Zagreba, važnog emitivnog tržišta, ide nam na ruku. Baš kao i dobra prometna povezanost – od centra Zagreba do centra Dugog Sela treba vam 20-ak minuta vlakom.
Kao turistički vodič i strastvena putnica, koje biste destinacije preporučili kao skrivene dragulje? Najveći sam zaljubljenik u Italiju i Portugal, prošla sam gotovo sve dijelove tih divnih zemalja. Drag mi je i cijeli pojas oko ekvatora – tople zemlje toplih ljudi. Ali svake godine volim otputovati nekamo gdje još nisam bila pa sam zadnjih godina s radošću otkrila Indoneziju, Vijetnam, Libanon, Ekvador… Danas se stvarno može putovati za malo novca. Jeftini letovi, kratkoročni najam stanova, coach surfing, home exchange… toliko mogućnosti ima da ih je šteta ne iskoristiti. A svijet je predivno mjesto, puno različitih kultura i običaja, puno predivnih vidika i gostoljubivih ljudi i – ne manje važno – puno fenomenalne hrane. Samo treba krenuti…
Na kraju, koje uspomene imate na 1997. godinu i susret s Enom Begović na dodjeli Večernjakove ruže, osobito s obzirom na to da ste obje nosile sličnu odjeću i zabavljale se zbog toga? Kao što rekoh, radio je moja prva ljubav. Možda je upravo ovo dobra prilika da zahvalim čitateljima Večernjeg lista. Zahvaljujući njihovim glasovima, ponosna sam dobitnica Večernjakove ruže za najbolju radijsku voditeljicu 1997. godine! Nominirana sam još jednom, 2014. godine, i ta me nominacija jednako veselila. Kad se sjetim dodjele te davne 1997. godine, uvijek se sjetim i Ene Begović. Te je godine osvojila Ružu kao najbolja glumica. Na probi dodjele, u kazalištu Kerempuh, razgovaralo se o toaletama koje ćemo odjenuti navečer. "Ja neću doći u večernjoj haljini," rekla sam. "Ni ja", kazala je Ena. Kad smo se navečer srele, obje smo prasnule u smijeh! Obje smo, naime, bile odjevene gotovo jednako: u smeđim odijelima sa svjetlucavim šalom oko vrata. To nas je toliko zabavljalo da smo na svim fotografijama stajale zajedno, kao blizanke. Eto, i ova sličica govori koliko su drukčija vremena bila. I koliko smo drukčiji bili mi.
Otvori KEKS Pay
