Voda je jedan od rijetkih resursa u Hrvatskoj na koji još nisu stavljene nečije šape. Da bi tako i ostalo, pučka je pravobraniteljica Lora Vidović pokrenula svojevrsnu kampanju za osiguranje prava na vodu na temelju Ustava, odnosno njezino konstitucionaliziranje.
– Ovdje smo da pružimo otpor onima koji bi privatizirali vodu – otvoreno je poručila pravobraniteljica s jučerašnjeg okruglog stola “Ljudsko pravo na vodu – je li vrijeme za zaštitu Ustavom”.
Potrebe premašuju prava
Hrvatska je iza Norveške i Islanda po dostupnosti vode treća u Europi, a po dostupnosti po stanovniku čak i prva. No, unatoč tome – nije dostupna svima.
– Što zbog siromaštva, što zbog nedostatka infrastrukture, trenutačno 250 tisuća građana, oko 6% populacije, nema pristup javnoj vodoopskrbi – upozorava L. Vidović, a njezina zamjenica Tena Šimonović Einwalter apostrofira diskriminacijski aspekt jer je nedostupnost izraženija u ruralnim sredinama, siromašnim i socijalno isključenim skupinama.
– Takav je slučaj u selima s većinskim srpskim, bosanskim ili romskim stanovništvom, što je neprihvatljivo. Čak 70,3% romskih naselja nema priključak na vodovod – otkriva. Pravobraniteljica upozorava i na to da je često korištenje vode koja protječe kroz dokazano kancerogene azbestne cijevi, a dostupnost diktira i cijena koja u istoj državi – nije ista. Kreće se od devet do 27 kuna po kubiku, a s obzirom na to da je 20% građana u riziku od siromaštva, varijacije u cijeni izravno su povezane i s rizicima za njihovo zdravlje. Ravnopravni nisu ni otoci, na kojima će se tek najavljenim izmjenama Zakona o otocima cijena vode izjednačiti s onom na kopnu.
– Pravo na vodu, kako ga je prepoznao UN, ovlašćuje svakoga na dovoljnu količinu dostupne, čiste, zdravstveno ispravne vode za potrebe kućanstva i sanitarne potrebe, a tek onda i za industriju. Ne podrazumijeva pravo na neograničene količine, nego samo za osnovne potrebe – precizira pravobraniteljica. A te su osnovne potrebe, koje bi trebale biti dostupne svima, definirane: minimalni je opseg prava 70 litara vode dnevno po članu kućanstva, dok je prosječna potrošnja u Hrvatskoj 138 litara, dvostruko veća od prava.
– Svako ljudsko pravo treba osigurati na ustavnoj razini, a to jest temeljno ljudsko pravo. Ustav neće riješiti probleme, ali neće se moći donositi bilo kakvi zakoni – ističe Sanja Barić s Pravnog fakulteta u Rijeci i na pitanje je li sad došlo vrijeme za konstitucionaliziranje vode, što je u Europi zasad učinila samo Slovenija, odvraća da je to vrijeme – prošlo, malo čak i kasnimo. A osim samog ustavnog reguliranja načela, zakonima je jednako važno obuhvatiti i sve ostalo: vlasništvo nad izvorima, koncesije, kome se daju i pod kojim uvjetima, tko održava vodoopskrbu i odvodnju i u kojoj mjeri, zaštitu od privatizacije “potiho”, što ako se ne plati račun za vodu...
Pritisci na privatizaciju
– Obustava vode nezakonita je, potraživanja se moraju rješavati pred sudovima – podsjeća Desanka Sarvan, viša savjetnica u Istarskoj županiji i autorica knjige “Ljudsko pravo na vodu”. Upozorava na posljedice masovnog prepuštanja vodoopskrbe privatnim koncesionarima u proteklim desetljećima, što je redovito dovodilo do enormnih poskupljenja i nikakvih ulaganja u infrastrukturu. Iz tih je neugodnih iskustava i proizašla potreba za zaštitu prava na vodu Ustavom. Proteklih se godina u cijeloj Europi događa suprotan trend – upravljanje opskrbom vraća se pod javnu upravu, gradovi i države isplaćuju odštete koncesionarima i rekomunaliziraju ovu uslugu. No, pritisci na privatizaciju ne jenjavaju.
– Postoji veliki pritisak prema privatizaciji: ako se to ne riješi na razini sustava, doći će na red. Ključno je da se zato što prije u Ustavu definira pravo na vodu i nemogućnost privatizacije: voda jest proizvod, ali nije roba i mora ostati u javnom vlasništvu – zaključio je Enes Ćerimagić iz Zelene akcije.
Ajmo, gospodo, manite se gluposti. Kakva voda, kakvi bakrači - dajte nam referendum za preferencijalno glasovanje i ograničenje broja saborskih proračunskih crpitelja. Narod nije toliko blesav, idemo, gdje je referendum?