Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Povijest simbola hrvatskog zajedništva otkriva tragediju ratnog ludila

Taj vodoopskrbni objekt je i 1968., kada je nakon pet godina gradnje završen, bio znamenit po svojoj veličini, ali samo u okviru struke i sličnih objekata, od kojih se, razvojem tehnologije za potrebe vodoopskrbe, odustalo.
15. studenoga 2020. u 13:55 3 komentara 2234 prikaza
Vukovar: Novoobnovljeni vodotoranj
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Kad ste na bojištu, morate isključiti osjećaj jer biste u suprotnom umrli od užasa, umrli od straha. Kad sam se našao u toj situaciji, moj prvi instinkt je bio: “Zovite policiju, ti ljudi su ludi. Vide nas, i pucaju na nas.” Možda je to bila i moja posljednja zdravorazumska reakcija kad je bojište u pitanju. Citirane rečenice često mi dolaze u pamet kad se govori o ratu, pa tako i ovog studenoga. Ove godine u tom našem vukovarsko-ratnom narativu osobito strši na mnogo načina Vukovarski vodotoranj – simbol hrvatskog zajedništva.

Vukovar: Križni put - Kolona sjećanja na putu prema Memorijalnom groblju MILAN IVKOŠIĆ Ljevičari u Koloni sjećanja i na američkim izborima

Tko je bio taj čovjek kojem su prvi poriv i posljednja zdravorazumska reakcija po dolasku na bojište bili da pozove policiju? Siguran sam da bi u njegovim riječima ponešto od vlastitih misli i emocija mogli prepoznati i mnogi hrvatski branitelji, dragovoljci i mobilizirani, ljudi koji su se u jednom trenutku svog do jučer uobičajenog i normalnog života odjednom našli iskrcani na bojište, da bi se na njih pucalo i da bi oni na nekoga pucali. Da ubiju. Takav narativ nigdje na svijetu nije poželjan za institucije i države koje su u ratovima nastale i u kojima je glorificiranje rata i ratovanja pretvoreno u unosan posao za nekolicinu ratnih profitera.

Nije popularan ni u Hrvatskoj, kao ni u Izraelu. Ali, veliki izraelski židovski pisac Amos Oz imao je snažan glas i majstorsko pero pa su njegova razmišljanja i uspomene na ratove u kojima je sudjelovao doprli i do Hrvatske. Rečenice s početka teksta Amos Oz je svojedobno izrekao u razgovoru s Adrijanom Pitešom. No, te rečenice se ne smiju čitati izvan konteksta i odvojeno od riječi kojima je Oz nastavio govoriti o ratovima 1967. i 1973. u kojima se njegova domovina i država Izrael borila i izborila za goli opstanak. “Znao sam da, ukoliko se ne borim i ukoliko se drugi ne bore, onda će moja obitelj biti ubijena. Nije se radilo o grabljenju teritorija, o svetim mjestima. Bilo je to pitanje života i smrti...

Spomenik Vukovar mjesto posebnog domovinskog pijeteta na ulazu u grad EPIDEMIOLOŠKE MJERE Grad Vukovar: Nema organiziranih dolazaka, smještaja niti prehrane za Dan sjećanja

Premda sam sad star čovjek, i dalje bih se borio u takvom ratu”, rekao je veliki umjetnik i gorljivi antiratni aktivist i mirotvorac Amos Oz, koji je imao potpuno drugačije mišljenje o nekim kasnijim ratovima koje je njegova država vodila u ime njegova naroda. O tome je govorio i meni u razgovoru za Večernji list: “I danas bih, bez obzira na svoje godine, uzeo oružje i borio se kada bi nas netko napao s namjerom da nas ubije ili porobi. Ali ne bih ratovao ni za jedan drugi cilj. Ne bih ratovao za nacionalne interese, za dodatni teritorij, za sveta mjesta.”

U kontekstu Domovinskog rata, a osobito velike bitke za Vukovar, ovaj drugi dio Ozove priče, u kojem on svoju državu prepoznaje i proziva kao agresorsku i okupatorsku, izravno nas se ne tiče. Domovinski rat, osobito u svojoj prvoj fazi, spada u onu prvu Ozovu kategoriju borbe za slobodu i život. Ali, itekako bi nas se trebale ticati rečenice u kojima mi je Amos Oz ispričao kako se i zašto, nakon trijumfalne izraelske pobjede u tim ratovima, odjednom počeo zanimati za dojučerašnje neprijatelje, za one koji su u tim ratovima bili poraženi: “Jednostavno si nisam mogao pomoći da ne razmišljam kako bih se osjećao da sam palestinski izbjeglica. Palestinac pod izraelskom okupacijom ili poraženi Palestinac. Te su me slike zaokupljale.

Tomo Medved Medved o Danu sjećanja: 'Pozivam sve koji žele iskazati pijetet žrtvama Domovinskog rata da to učine poštujući epidemiološke mjere'

To samo po sebi ne znači da ja držim palestinsku stranu, da prihvaćam palestinsku priču o događajima i dijelim sve njihove stavove. Ali, to mi je omogućavalo i tada, kao i danas, da shvatim i prihvatim da izraelsko-palestinska priča nije crno-bijela. To nije kaubojski film o dobrim i lošim momcima, nego tragedija, baš kao i mnogi drugi sukobi u svijetu.” Da ne bi bilo zabune, nije mi namjera povlačiti paralele između vrlo različitih povijesti i politika Hrvatske i Izraela, nego istaknuti humanistički pogled na rat kakav je svojim životom i djelom zastupao Amos Oz. Kada sam ga pitao imaju li njegovi stavovi veze s njegovim uvjerenjem da je ljudski život najveća vrijednost, odgovorio mi je: “Upravo tako. To je moja, ako to tako želite nazvati, religija. Jedina stvar na ovom svijetu koja mi je sveta jest ljudski život i ljudsko dostojanstvo.

Ne vjerujem ni u sveta mjesta, ni u sveto kamenje, ni u svete knjige.” Zbog takvih riječi Amos Oz za mnoge svoje sunarodnjake nije bio ni veliki čovjek, ni velik pisac, nego naprosto izdajnik. Do takve se etikete i u Hrvatskoj lako dolazi svakim propitivanjem kanonizacije Domovinskog rata i iz njega proizašlih “svetinja” i “svetih mjesta”, među kojima ove godine strši i svijetli i Vukovarski vodotoranj. Međutim, priča o Vukovarskom vodotornju na svojoj temeljnoj razini doista je nalik kaubojskom filmu o dobrim i lošim momcima. Dobri momci su Hrvoje Džalto i Ivica Ivanika, vukovarski branitelji koji su u ratnom vihoru sami sebi namijenili suludo opasnu misiju da se neprestano penju na Vukovarski vodotoranj i na njegovu vrhu ističu hrvatsku zastavu, koju bi onda loši momci, što je svakako eufemizam za agresore i rušitelje Vukovara, iz svih oružja gađali dok je ne bi zbrisali.

lijecnici Predsjednica HUBOL-a: 'Epidemija je izmakla kontroli, tko god je odobrio Kolonu sjećanja nema hrabrosti to priznati'

U vukovarskim podrumima i skloništima sigurno je bilo i pitanja poput “a što im to treba”, “zašto provociraju kad znaju da će svaka nova zastava izazvati novu kišu metaka i granata”. Drugima je, pak, ta zastava bila znak prkosa, ohrabrenja, bodrenja, pa i nade. Sa zastavama i bez njih opet bi se jednako, u razaranju i zločinu, završila opsada Vukovara. Među agresorima je možda doista bilo neupućenih koji su mislili da je Vukovarski vodotoranj te 1991. još uvijek u funkciji pa će, gađajući ga, stanovnike i branitelje ostaviti bez vode. Drugima je ta visoka građevina vjerojatno služila za redovito podešavanje artiljerijskih nišanskih sprava.

A treći su, sasvim izvjesno, potpuno iracionalno trošili municiju da bi svakodnevno gađali i “skidali” Džaltinu, Ivanikinu i našu zastavu. Naposljetku, baš kao je to i prvog dana na bojištu svojedobno na Sinaju shvatio i Amos Oz, najiracionalnije je traži - ti bilo kakvu racionalnost usred najvećeg ludila i tragedije, što svaki rat jest. Utoliko su zanimljiviji i poučniji mirnodopski ispadi iracionalnosti. A njih je bilo i u predratnoj povijesti Vukovarskog vodotornja. Povijest tog objekta je vrlo savjesno i temeljito prije nekoliko godina istražio i 2017. u specijalnom broju Građevinara opisao Branko Nadilo, tada već umirovljeni novinar tog strukovnog časopisa.

Postavljene skulpture Vukovar OBLJETNICA U VUKOVARU Penava: Zašto otkazati Kolonu sjećanja kada je Zagrebu na Trgu bilo 1000 ili 500 ljudi

Povod tom radu bila je obljetnica osnutka Hidroprojekta, kako piše kolega Nadilo, “tada najuglednije hrvatske projektantske kuće za hidrotehničke su - stave i građevine, koja bi, da nije ugašena 1991., danas (2017., nap. a.) napunila 70 godina”. Među mirnodopske iracionalnosti hrvatske privatizacije i pretvorbe svakako spada i činjenica da je gotovo kompletna i vrlo opsežna dokumentacija Hidroprojekta, nakon gašenja te tvrtke, završila na otpadu. To je uvelike otežalo posao kolegi Nadilu koji piše kako je u međuvremenu propala i projektantska tvrtka Plan čija je arhiva također najvećim dijelom nestala. Za Plan su naime radili arhitekti Petar Kušan i Sergej Kolobov, koji su za Hidroprojekt projektirali Vukovarski vodotoranj, te se u tom svojstvu danas navode i na službenoj stranici Vukovarskog vodotornja – simbola hrvatskog zajedništva.

Usput rečeno, Nadilo je u svom članku, koji je, nažalost, mimo autorove volje u Građevinaru objavljen u okljaštrenom, skraćenom obliku, argumentirano demantirao da je autor projekta Vodotornja bio sada već pokojni inženjer Matej Meštrić, koji je priču o svom autorstvu u više navrata tijekom godina plasirao preko medija te tako kao autor projekta završio i u članku na nepouzdanoj hrvatskoj Wikipediji. Uglavnom, u sklopu projekta cijelog vodoopskrbnog sustava Vukovara i okolice, pod vodstvom glavnog projektanta Aleksandra Rosea, projektiran je te u izvedbi građevinskog poduzeća Hidrotehna sagrađen i Vodotoranj.

Vukovar: Križni put - Kolona sjećanja na putu prema Memorijalnom groblju NOVE MJERE Poznati svi detalji: U Koloni sjećanja ipak samo 500 ljudi u grupama po 25

Taj vodoopskrbni objekt je već 1968., kada je nakon pet godina gradnje završen, bio znamenit po svojoj visini i veličini, ali samo u okviru struke i sličnih objekata od kojih se, u međuvremenu, razvojem drugih vodoopskrbnih tehnologija, ionako uglavnom odustalo. Svi moji sugovornici, pa tako i naš poznati pisac Pavao Pavličić, koji je baš ove godine od svog rodnog grada Vukovara dobio Nagradu za životno djelo, rekli su mi kako Vodotoranj za Vukovarce svih tih godina nije imao nikakvo, pa ni sentimentalno značenje.

Sam Pavličić prisjetio se kako je na njemu samo jednom, tamo negdje 1970. popio kavu. Kasnije nije ni mogao. Naime, kako kaže priča s koje je prašinu zaborava i onodobnog zataškavanja također otresao Nadilo, 31. srpnja 1970. došlo je, tijekom čišćenja vodospremnika, do havarije zbog koje je iscurilo te se po restoranu, tornju i ulicama ispod njega razlilo 500 kubnih metara vode. Sve otad Vodotoranj više nije bio u svojoj izvornoj vodoopskrbnoj, a isto tako ni u ugostiteljskoj funkciji. Još je zanimljivija u Nadilovu članku priča o tome kako je restoran uopće završio na Vodotornju, pošto u originalnim nacrtima i projektu nema ni traga bilo kakvoj ugostiteljskoj funkciji ili objektu. Nadilo je iz sjećanja u gradnju uključenih i upućenih ljudi, te njihovih potomaka, izvukao priču o tome kako je ideja o restoranu izašla iz glave ondašnjeg lokalnog političkog, dakle partijskog moćnika Đuke Mudrog te političkom voljom, a na užas projektanata i izvođača radova, naknadno ubačena u projekt.

Zagreb: Premijer Plenković dao izjavu za medije  ispred HDZ-a uz epidemiološke okolnosti Plenković: Kolona sjećanja bit će dostojanstvena i s respektom prema žrtvi Vukovara

Bit će zgodno prisjetiti se te zgode, u kontekstu ponavljanja povijesti, kada se uskoro opet otvori priča, a otvorit će se, o nekim ambicioznim poduzetničko-graditeljskim idejama i ambicijama današnjeg vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave. “Svečano otvorenje” simbola hrvatskog zajedništva postalo je, u svakom slučaju, povod mnogim novim neslogama. Počevši od odgovora na pitanje: smatrate li normalnim da se jedan memorijalni objekt takvog značenja i takve povijesti otvara uz raskošni vatromet?

Hoće li možda i ovogodišnja komemoracija 18. studenoga, koji ove godine prvi put dočekujemo kao državni praznik, također završiti velikim vatrometom? Temeljno je pitanje, kao u onoj glasovitoj antiratnoj baladi Petea Seegera “Where have all the flowers gone”, kada ćemo napokon shvatiti, hoćemo li ikada naučiti? Sudeći prema načinu na koji su, otvarajući Vukovarski vodotoranj, upravo tu pjesmu u hrvatskom prijevodu potpuno izokrenuli i krivotvorili Najbolji hrvatski tamburaši, taj dan je još jako daleko.

Zaprati kanal Večernjeg | Autor :

Branimir Roglić
TEDESCHI: NE VIDIM NIKAKAV RASKOL
Kulminacija sukoba među vodećim industrijalcima: HUP napustili Roglić, Vlahović i Fortenova
Udruga Kamensko
BOLJE SUTRA
Dokazali su da je moguće – nova zaposlenja uslijed pandemije
  • Penkala80:

    Tužno je to da je obnova vodotornja koštala kao i izgradnja 4 vodotornja! Samo jedna riječ, tri slova: HDZ!

  • Meter:

    Svestran je i pismen gosp. Pofuk, uvijek izabere zanimljiv i human rakurs

  • vadis1:

    Pobjednik koji ne zna prastati priziva nove ratove i stradanja. Pobjednik treba biti milostiv i velikodusan, jer je pobjednik. Hrvatski Srbi su dozivili jednu tragediju. Otisli su sa svojih vjekovnih ognjista, prvenstveno radi velikosrpske megalomanije i njihovog suludog vodstva. Hrvatska ... prikaži još! politika u tome nije bila posve nevina.