Izvori za istraživanje povijesti raznoliki su i mnogobrojni, ali među njima poseban uvid u ljudsku svakodnevicu, odnose, vrijednosti i emocije pružaju – oporuke. Ti dokumenti, u kojima ljudi izražavaju svoju posljednju volju, rijetko se spominju u javnosti, no znanstvenici ih sve više prepoznaju kao vrijedan povijesni izvor. Upravo su njima posvećeni radovi predstavljeni na znanstvenom skupu koji je organizirala slavonsko-baranjska podružnica Hrvatskog instituta za povijest, s fokusom na testamente nastale na prostoru kontinentalne Hrvatske od srednjeg vijeka do 18. stoljeća.
Svjedoci vremena
Oporuke su mnogo više od popisa imovine i formalnih odredbi. One svjedoče o duhovnim i društvenim vrijednostima svoga vremena – o obiteljskim odnosima, vjeri, običajima, strahovima i nadama ljudi koji su ih pisali. Neki od njih vlastoručno, drugi uz pomoć bilježnika ili svećenika, ali svi s istom željom: ostaviti trag, sačuvati red i izraziti ono što im je bilo važno. – Vrijednost oporuka kao povijesnog izvora počela se prepoznavati tek u posljednjih pedesetak godina. Danas ih istraživači koriste za proučavanje društvene povijesti, biografija, povijesti svakodnevice, materijalne kulture, pa čak i vjerskih običaja – objašnjava znanstvena suradnica Eldina Lovaš iz slavonsko-baranjske podružnice Hrvatskog instituta za povijest.
Ona napominje kako su i u srednjem i u ranom novom vijeku postojala stroga pravila za sastavljanje valjane oporuke. Oporučitelj je morao biti pri punoj svijesti, bez vanjskog utjecaja, a čin je morao biti javno potvrđen svjedocima. Često su te formalnosti bile i način da se spriječe obiteljski sukobi ili to da nezadovoljni nasljednici osporavaju oporuku. – Zanimljivo je da se među sačuvanim oporukama pojavljuju i one koje govore o obiteljskim dramama. U nekima se, primjerice, sinovi razbaštinjuju zbog nasilnog ponašanja prema roditeljima. Te situacije pružaju jedinstven uvid u tamnu stranu obiteljskog života, koju rijetko otkrivaju drugi izvori – kaže Lovaš.
Premda su testamenti bili rijetkost – procjenjuje se da je u 18. stoljeću samo od 2,5 do 3 posto stanovnika tadašnjeg Ugarskog Kraljevstva ostavljalo pisanu oporuku – oni koji su to činili dolazili su iz različitih društvenih slojeva. Od biskupa i plemića, do obrtnika, građana i udovica koje su željele urediti svoje skromne posjede i izraziti pobožnost donacijama crkvi ili siromašnima. Znanstvena savjetnica Marija Karbić, predstojnica Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, istraživala je oporuke građana Varaždina iz 16. stoljeća.
– Oporuke su izvrstan prozor u svakodnevicu tadašnjeg grada. Iz njih se može iščitati kako su bile strukturirane obitelji, kakvi su bili odnosi među članovima, ali i kakva je bila gospodarska i društvena mreža. Katkad su otkrivale i mnogo više: broj djece u obitelji, postojanje rodbinskih sukoba, pa čak i utjecaj tadašnjih povijesnih okolnosti, poput osmanskih zarobljeništava – kaže Karbić. Iz oporuka varaždinskih građana može se, dodaje, rekonstruirati i pravni položaj žena u to doba. Za razliku od nekih drugih područja, u međurječju su u srednjem vijeku sinovi i kćeri imali jednaka nasljedna prava. – Kad bi čovjek imao ženu, sina i kćer, svatko bi dobio po trećinu kuće. Takva izjednačenost bila je rijetkost – naglašava Karbić.
Život obitelji na papiru
Kasnije, osobito u dalmatinskim gradovima, taj se princip počeo mijenjati na štetu žena: sinovi su nasljeđivali zemlju, a kćerima je pripadao samo miraz, često u novcu. No u kontinentalnoj Hrvatskoj, barem prema dostupnim zapisima, žene su imale važniju ulogu nego što se često misli. Usporedimo li stare i današnje oporuke, iznenađuje koliko su slične. – Oporučitelj ni tada nije mogao potpuno slobodno raspolagati imovinom. Postojao je zakonski dio koji je morao pripasti djeci i supruzi, a samo manjim dijelom mogao je raspolagati po vlastitoj želji. Taj princip vrijedi i danas – ističe Karbić.
Oporuke tako ne svjedoče samo o imovini, nego i o vrijednostima koje su ljudi željeli prenijeti. U njima se isprepliću vjera i svakodnevica, briga za bližnje i pokušaji da se osigura mir nakon smrti. Iako su često nastajale u trenucima slabosti i straha, one su danas most između prošlosti i sadašnjosti – rukopisi koji čuvaju glasove ljudi čiji su životi u međuvremenu utihnuli, ali riječima koje su ostavili – još uvijek govore.
FOTO Prepoznajete li ovu zgradu? Jedna je od najpiznatijih u Hrvatskoj, trenutačno ne liči na sebe
Otvori KEKS Pay
