Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Nema kolektivne mržnje između Hrvata i Srba, postoje desetljeća mirnog suživljenja'

Profesorica psihologije dr. Dinka Čorkalo Biruški već više od dvadeset godina sustavno istražuje stanje međuetničkih odnosa u Hrvatskoj
03. siječnja 2019. u 23:17 5338 prikaza
Dinka Čorkalo Biruški
Foto: Borna Filić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Dr. Dinka Čorkalo Biruški je profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a već dva desetljeća predvodi sustavna istraživanja stanja međuetničkih odnosa u Hrvatskoj, a osobito u Vukovaru.

Ustaše domobrani i četnici Kontroverza 2. svjetskog rata Ustaško-četnička suradnja: Mit ili stvarnost

Nastupajući nedavno na tribini "O individualnoj i grupnoj mržnji – iskustvo rata i mira" već na početku izlaganja usprotivili ste se tezi o postojanju kolektivne mržnje. Zašto?  
Složeni odnosi između naša dva naroda ne mogu se objasniti takvom pojednostavljenom tezom – u obzir treba uzeti čitav niz faktora mimo emocionalne iracionalnosti mržnje koji su utjecali na naše odnose u prošlosti, kao i u sadašnjosti. Osim toga, kao znanstvenica, socijalna psihologinja, tezu o kolektivnoj mržnji promatram najprije kao empirijsko pitanje – ako postoji, mora je se moći istraživački i dokazati, a takvi nalazi ne postoje. Ne da ova pitanja nisu istraživana, nego nalazi tih istraživanja jednostavno ne govore u prilog toj tezi.  

Je li onda izmišljena i teza o "vjekovnoj mržnji" između Hrvata i Srba?
Toj se pojednostavnjenoj i duboko pogrešnoj tezi o vjekovnoj mržnji Hrvata i Srba suprotstavljaju prije svega, kako smo pisali u jednom tekstu, „desetljeća mirnog suživljenja“. Osim toga, postoje i jasni istraživački nalazi. U istraživanjima javnoga mnijenja u Hrvatskoj prije Domovinskog rata, npr. u radovima kolege Duška Sekulića i suradnika, nije zabilježen porast međunacionalne netrpeljivosti, a morao bi postojati ako je međunacionalna mržnja zaista uzrok sukoba. Isto govore i podaci naših istraživanja u npr. Vukovaru, ali i drugim postradalim zajednicama. Neovisno o tome s kime smo razgovarali – s Hrvatima ili Srbima – sudionici naših istraživanja izvještavali su o međuetničkom zajedništvu koje je nadilazilo „suživljenje“. Rat je, međutim, razorio mnoge od tih međuljudskih veza na dramatičan i teško popravljiv način. Rezultati naših istraživanja u Vukovaru nakon rata upućuju na jasan društveni rez: mnoga međuetnička prijateljstva su trajno potrgana, a nova se stvaraju samo izuzetno, etničko zatvaranje unutar vlastite grupe je jako izraženo, posebno među djecom i mladima čiji je prijateljski krug uglavnom monoetničan, a etničko distanciranje je dominantna socijalna norma. Ako to socijalno distanciranje razumijemo kao negaciju intimnosti, kako to naziva Robert Sternberg, poznati teoretičar mržnje, moramo se zamisliti, jer upravo negaciju intimnosti on navodi kao jednu od komponenti mržnje. Ponešto umiruju, međutim, opet empirijski podaci. U našim istraživanjima na vrlo raznolikim uzorcima i u raznolikim zajednicama pogođenima povijesnim i nedavnim sukobima ne nalazimo izraženu mržnju. Štoviše, od niza međugrupnih emocija koje smo istraživali, mržnja je emocija koju Hrvati prema Srbima i obratno osjećaju u najnižem stupnju.

Hrvati i Srbi HRVATI I SRBI Korijen sukoba: Kada se plemenita ideja pretvori u ideološku platformu za pokolj

Bavi li se naše društvo dovoljno i na ispravan način mržnjom?
Mislim da nam bavljenje mržnjom u kontekstu međugrupnih odnosa samo zamagljuje pogled te nam ispod radara promiču neke druge reakcije, pa i emocionalne, koje mogu biti korisnije za razumijevanje uzroka i održavanja sukoba, ali i za saniranje njegovih posljedica i prevenciju. To su na primjer strah i srdžba koje osjećamo kada se susretnemo s nadmoćnijima, s preprekom i povredom i svakako doživljaj prijetnje koji proizlazi iz percepcije drugoga kao opasnosti. Ove emocije upućuju na naše individualne i kolektivne ranjivosti kojima se kao zajednica i društvo moramo baviti: to su pitanja neravnoteže moći, nejednakosti, prošlih i sadašnjih nepravdi, diskriminacije i strukturalnih okrutnosti. Zajednička borba protiv ovih društvenih anomalija ujedno je i odgovor na naše potrebe kao pojedinaca i zajednica i najbolji način da se otklone preduvjeti da ponavljane nepravde i nesanirane ranjivosti budu podloga za proizvodnju mržnje. Bavljenje mržnjom je bavljenje posljedicama, a ne uzrocima. Korištenje mržnje kao objašnjavajućeg mehanizma zapravo je pokazatelj impotentnosti društva, prije svega relevantnih institucija, da odgovore na potrebe pojedinaca i zajednica.

Što nam o svemu tome govore rezultati najnovijeg kruga istraživanja o međuetničkim odnosima među maloljetnicima provedenog u Vukovaru, Baranji, Daruvaru i Istri?
U tom smo istraživanju izmjerili niz pokazatelja međugrupnih odnosa hrvatske većine i četiri manjinske zajednice: češke, mađarske, srpske i talijanske. Ovi nam indikatori mogu pomoći da razumijemo složenu dinamiku većinsko-manjinskih odnosa, uvijek imajući na umu kontekst u kojem su podaci prikupljeni. Tako se vukovarski kontekst izdvaja u odnosu na druge i hrvatsko-srpski odnosi jesu lošiji od većinsko-manjinskih odnosa u drugim istraživanim kontekstima. Možemo li, međutim, govoriti o mržnji? Ni slučajno. U definiciji mržnje, osim intenzivnog emocionalnog naboja, jest i želja da se objektu mržnje naudi. Takva motivacija jednostavno ne postoji, djeca i mladi ljudi se niti u vukovarskom kontekstu ne mrze. Ali bilježimo nešto drugo: mladi Hrvati i Srbi više jednostavno ne trebaju jedni druge i naviknuti su i pristaju živjeti jedni uz druge, a ne jedni s drugima. Bojim se da kreiramo prostor distance i nesigurnosti koji će biti vrlo teško premostiti. Predugo upozoravamo na postojanje takvog trenda.

Milorad Pupovac Zvonimir Despot Kako raditi na pomirenju kad Pupovac godinama politički reketari

Kakav odnos prema multikulturalnosti imaju djeca i njihovi roditelji?
Općenito ne nalazimo većih razlika između roditelja i djece. Deklarativno, svi podržavaju multikulturnost. No na razini ponašanja uočavamo razlike, pa roditelji imaju više kontakata s pripadnicima drugih grupa, ti su kontakti kvalitetniji i prisniji. Dakle, roditelji su uspješniji u prakticiranju mulitkulturnosti, pa je pred nama ozbiljan i odgovoran zadatak pripreme djece za život u multikulturnom društvu. To je zaista temeljna vještina neophodna za uspješan život u složenom društvu i svijetu 21. stoljeća.

Koliko je pojam individualne i grupne mržnje povezan s pojmovima individualne i kolektivne krivnje?
Pojam kolektivne krivnje je još kontroverzniji od pojma kolektivne mržnje, a javni je diskurs često ispunjen temeljnim nerazumijevanjem, pa često čujemo da kolektivna krivnja ne postoji i time smo, kao, skinuli sa sebe odgovornost. A nismo. Točno, kolektivna krivnja ne postoji, no društvena znanost jasno pokazuje da iz činjenice naših grupnih pripadnosti proizlazi i mogućnost da osjećamo za svoju grupu i u ime svoje grupe. Kao što osjećamo silan ponos i radost kada naša reprezentacija pobijedi, premda u tome nemamo osobnih zasluga, tako, zbog toga što smo članovi svoje grupe, osjećamo i tugu ili srdžbu zbog nečeg lošeg što se događa pripadnicima našeg naroda, ali ne nužno i nama osobno. Stoga možemo osjećati i krivnju zato što su pripadnici našeg naroda učinili nešto nažao kome drugome, premda, ponovo, sami, osobno nismo u tome sudjelovali. To je smisao osjećaja ili doživljaja „kolektivne“ krivnje. Kada osjetimo tako definiranu krivnju, kao i kod individualne krivnje, to nas motivira da štetu počinjenu navodno u naše ime ispravimo. To nema veze s kolektivizacijom krivnje, koja se nameće kao političko-ideološki obrazac i služi za unošenje i održavanje nemira i političku kontrolu međuetničkih nestabilnosti. To je ono čemu često svjedočimo. Međutim, priznanje da je i naša grupa počinila zločine prvi je korak u suočavanju s prošlošću. To ne znači izjednačavanje krivnje, nego preuzimanje odgovornosti da se šteta ispravi ili nadoknadi koliko god je to moguće, a prije svega preuzimanje odgovornosti da se slično ne ponovi.

Josip Broz Tito Dr. Zdenko Radelić Hrvati i Srbi: Podrška Jugoslaviji u narodu nije bila razmjerna ratnom uspjehu
 
Do kada će Hrvati i Srbi ostati ukopani u (auto)viktimizaciju vlastitog naroda i optuživanje onog drugog?  
Ovaj su prostor duboko i dugoročno unesrećile etnički ekskluzivističke politike, građene i održavane na podsjećanju na povijesne nepravde i na podgrijavanju straha od drugoga. U takvim politikama nismo usamljeni, pa i oko nas vidimo podlijeganje politikama opasne jednostavnosti grupnog zatvaranja. Nama, međutim, treba racionalna politika građanstva, ustavnog reda i pravne sigurnosti. Ni više, ni manje. To su politike koje svim građanima i svim etnicitetima mogu osigurati pravo na jednakost i pravo na različitost. Za takve politike treba puno dogovaranja i pregovaranja, a ne politika prelamanja preko koljena. Takve politike traže mudre i strpljive političare koji vide sutra, a nije im domet danas.

Kako gledate na "eskalacije" u međunacionalnim odnosima poput nedavnog "slučaja" u Vukovaru nakon izjava Srđana Milakovića o Oluji?  
Znate, kao psihologinja nastojim kadgod se suočim s napadačkom reakcijom pogledati što je ispod te reakcije – koja povreda to progovara i želi da je se čuje. Toj su me disciplini naučili upravo Vukovarci. S istom motivacijom nastojim osluhnuti i taj najnoviji, kako kažete, „slučaj“. Iz rata nosimo duboke rane i umjesto da svatko od nas vida svoje, valja se pobrinuti da u zbrinjavanju vlastitih i osobnih rana i ranjivosti ne zaboravimo tuđe. One nas možda manje bole, ali ne bi smjele biti manje važne. Političari imaju posebnu odgovornost za izgovorenu riječ, no u nas su političari često primjeri višestrukih i višeslojnih neodgovornosti, od kojih je ona za izgovorenu riječ možda njihov najmanji krimen. Izjava koju ste naveli je unijela nemir u ionako nemirnu zajednicu, a reakcija hrvatske strane je bila predvidiva.  Etničke politike mogu biti potpuno mirne, jer u takvim okolnostima nije vjerojatno javljanje drukčijih politika, a nasušno su nam potrebne.  

Održana tribina "Anatomija hrvatsko-srpske mržnje" Hrvatsko-srpski odnosi Tribina o mržnji: Političari nas drže u mentalnim ratovima

Što mislite o načinu na koji se pristupa temi nekažnjenih ratnih zločina i zločinaca?
Pitanjima uloge pravde u socijalnoj rekonstrukciji zajednica smo se u našem istraživačkom timu bavili odmah nakon mirne reintegracije. Objavljeni rezultati jasno su pokazali da je zadovoljenje pravde nužno i ključno za uspostavljanje mira, izgradnju zajednice i obnovu uzajamnog povjerenja. Toliko smo mi, kao socijalni psiholozi, mogli učiniti – pokazati istraživačke rezultate koji upućuju na smjer kojim treba ići. Nemam iluzija da društvena znanost kreira javne politike, ali očekujem da odgovorna javna politika rezultate istraživanja barem uzima u obzir. No u nas je odnos politike prema javnosti, ali i prema znanosti i struci vrlo često ignorantski. Posljedice vidimo. Proces zadovoljenja pravde trebao je biti snažna poluga društvenom oporavku. Prošlo je previše godina i nažalost neke obitelji nikada neće doživjeti zadovoljštinu i neće naći svoje nestale. Ono što kao društvo možemo i moramo učiniti jest da se pobrinemo da se sačuva sjećanje na sve stradale, da obitelji imaju mjesto koje će barem simbolički biti njihovo mjesto počivališta, a društvo trajni spomenik i podsjetnik na neprocjenjivost mira. Takvo nastojanje, uz autentičnu i odgovornu politiku suočavanja i kažnjavanja svih počinjenih ratnih zločina, jedini je put u oporavak. Sve drugo je svjesno i neodgovorno puštanje da se preteške rane zagnoje i budu plodno tlo za novi sukob.

Hrvati i Srbi HRVATI I SRBI Radić i Pribičević - smrtni neprijatelji i vjerni saveznici

Mislite li da je moguće da jednog dana Hrvati i Srbi, kako je poželio antropolog Ivan Čolović, iz suživota napokon zakorače u život?
Kada se ne bih nadala da je trajni mir moguć, "zatvorila bih dućan" i ne bih se bavila ovim poslom. Naravno da vjerujem u oporavak i napredak. Ali znam i to da se nijedno neće dogoditi samo od sebe, niti će vrijeme išta učiniti ako mu ne pomognemo, mi, svatko od nas, svjesnim zalaganjem. Mir je naše ljudsko pravo i za to se pravo moramo sami boriti. Svaki dan. 

HGSS
Na visini zadatka
Proveo sam jutro s pripadnicima HGSS-a, evo zašto ih još više cijenim

A1 izdvaja za Vas