Naslovnica Vijesti Hrvatska

Ustaško-četnička suradnja: Mit ili stvarnost

Navodno Dražino pismo Paveliću iz polovice 1945. - bila je riječ da se Mihailovića kompromitira pred Srbima zbog suradnje s nacistima...
26. svibnja 2018. u 12:00 240 komentara 33690 prikaza
Ustaše domobrani i četnici

Nekadašnja je jugoslavenska komunistička historiografija poput brojnih današnjih portala ili mrežnih stranica ustrajala na narativu o suradnji snaga svih „domaćih izdajnika“, ili, kako je to bilo popularnije etiketirano potkraj rata 1945. godine i nakon njegova svršetka, „reakcije“ svih boja protiv Titova partizanskog pokreta.

Hrvati i Srbi Hrvati i Srbi 'Prije 19. stoljeća nema koncepcije velike Srbije. Korijen sukoba je u 20. stoljeću'

Taj se narativ temeljio na crno-bijelo postavljenom stereotipu o borbi dobra i zla, pri čemu je sva „reakcija“ nužno bila svrstavana u sile zla koje su nužno surađivale u borbi protiv partizana i ideja koje su vodile Titov pokret. Pritom je osobito isticana navodna i/ili stvarna suradnja vlasti i oružanih snaga NDH („ustaša“) sa snagama Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVuO) pod nominalnim vodstvom pukovnika (od poč- etka 1942. generala) Dragoljuba Draže Mihailovića („četnika“), kao suradnja dviju najsnažnijih „domaćih“ komponenti suprotstavljenih Titu i Partiji kao vodećim snagama toga pokreta. Na tome je osobito ustrajavala poslijeratna komunistička promidžba pa nije neobično što je i politički montirani proces Draži Mihailoviću u lipnju i srpnju 1946. bio obilježen i nastojanjima tužitelja da među ostalim istaknu navodnu blisku povezanost tuženika i njegovih snaga s vlastima NDH u mnogim krajevima BiH i Hrvatske.

U tom je smislu osobito korišteno navodno Dražino pismo Paveliću iz polovice travnja 1945., no bila je riječ o pokušaju tužitelja da Mihailovića kompromitira pred Srbima zbog njegove navodne suradnje s nekim tko je počinio najveće zločine protiv Srba u cijeloj srpskoj povijesti. Brojni i tada poznati dokumenti i činjenice potkrepljuju pretpostavku da je Mihailoviću bilo moguće staviti na teret brojne zločine, posebice one protiv bosanskohercegovačkih muslimana u istočnoj Bosni, koje su počinile snage na koje je on mogao imati snažan utjecaj. Pa ipak su komunistički tužitelji u prvi plan stavili politički motivirane optužbe o izdaji, kojima je posljedica bila održavanje montiranoga političkog procesa i iste takve presude vojnog suda jedne totalitarne komunističke diktature.

Ustaše domobrani i četnici
1 / 13

Suradnja dijela četničkih snaga, pa i onih koje su javno i nedvojbeno isticale svoju pripadnost pokretu Draže Mihailovića i JVuO s vlastima NDH na nekim područjima te državne tvorevine do kraja rata stvarno je postojala. Korijene takve povremene suradnje iz nužde ili pod pritiskom njemačkih snaga treba potražiti još u početnim mjesecima rata na području novoosnovane NDH i cijele dotadašnje Kraljevine Jugoslavije. Ono što je kolokvijalno poznato kao Mihailovićev četnički pokret temeljilo se je na skupini časnika i dočasnika koji nisu priznali poraz Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. te su se povukli na Ravnu Goru u zapadnoj Srbiji i počeli s okupljanjem bivših jugoslavenskih vojnika kako bi organizirali snage koje bi u budućnosti mogle djelovati protiv okupacijskih njemačkih i talijanskih snaga.

Srpska banka HRVATI I SRBI Moćna Srpska banka raspolagala je sa 6,2 posto kapitala Banske Hrvatske

Mihailović je kao profesionalni vojnik koji je bio upoznat s gerilskim ratovanjem bio svjestan da bi frontalni sukob s Nijemcima donio samo goleme i nepotrebne žrtve te je zagovarao politiku čekanja i okupljanja snaga koja je prirodno dovela do svojevrsne pasivne suradnje s njemačkim okupatorom u Srbiji. Istodobno su srpski ustanici na području NDH od potkraj lipnja 1941. (od izbijanja ustanka u Istočnoj Hercegovini) u velikoj mjeri uspostavili suradnju s Talijanima, da bi proces diferencijacije u ustaničkim redovima na cijelom području NDH donio razdvajanje ustanika na partizanske i na četničke snage, pri čemu su ove posljednje uglavnom priznale prvenstvo i nominalno zapovjedništvo Draže Mihailovića, koji je u međuvremenu promaknut u generala i postao je ministar vojske i mornarice jugoslavenske izbjegličke vlade.

Barbarska protusrpska politika vodstva NDH predvođenog poglavnikom Pavelićem doživjela je do potkraj 1941. slom i dovela tu državnu tvorevinu na rub opstanka pa je dobrim dijelom pod pritiskom Nijemaca koji su ponajprije bili zainteresirani za stabilnost prostora europskog jugoistoka ta politika napuštena te su stvoreni uvjeti za primirenje i za uspostavu suradnje s pojedinim srpskim elementima. Istodobno su proces diferencijacije u ustaničkim redovima u NDH i protivnosti između četničkih snaga u Srbiji predvođenih Mihailovićem i Titovih partizana u prvi plan kao glavnu konkurenciju i protivnike četništva iznijeli partizanski pokret. Nije zbog toga neobično što je Mihailovićeva JVuO sa snagama koje su ga bar nominalno priznavale diljem bivše Kraljevine Jugoslavije bila spremna na uspostavu različitih oblika suradnje sa svima onima kojima su partizani također bili neprijatelji.

Privrednik Hrvati i Srbi Privrednik: Srce ekonomskog uzleta Srba, ali i srpskog ekskluzivizma

Sam Mihailović tijekom cijeloga je rata nastojao održati privid pristajanja uz saveznike i nepristajanja na otvorenu suradnju s osovinskim snagama, no diljem bivše Jugoslavije brojne su četničke postrojbe koje su ga nominalno priznavale sve češće uspostavljale različite oblike suradnje s osovinskim snagama. Od početka 1942. zbog njemačkog su pritiska zabilježeni i prvi ugovori lokalnih četničkih snaga u Bosni (uglavnom u istočnim dijelovima sjeverne Bosne) s vlastima NDH. Te su snage formalno priznale vlast NDH te su katkad dobivale logističku pomoć i pomoć za stanovništvo, a imale su lokalnu vlast na područjima koje su držale te nadzor nad srpskim stanovništvom tih područja. Iako su ti četnici nominalno priznavali vlast NDH, u praksi su i dalje propovijedali obnovu Kraljevine Jugoslavije i Velike Srbije u njezinu sklopu, priznavali su kralja Petra II. svojim kraljem, pa i njegova ministra vojnog Dražu Mihailovića. Kao protivnice partizana takve su snage sudjelovale u njemačko-hrvatskim vojnim pothvatima. Ukupno gledajući takva je politika omogućavala čuvanje snaga, što je bilo i u skladu s općom politikom vodstva JVuO o čuvanju i prikupljanju snaga za buduće događaje, ali je i štitila lokalno srpsko stanovništvo na područjima na kojima su te snage imale nadzor.

Stanje, dakako, nije bilo statično pa je unatoč sporazumima i općem njemačkom interesu da okončanjem hrvatsko-srpskih sukoba održe mir s vremena na vrijeme dolazilo do povremenih sukoba između oružanih snaga NDH i lokalnih četničkih snaga. To je bio brak iz nužde i proračuna u kojemu nije zaboravljeno kako je u temelju njihovih odnosa neprijateljstvo. S obzirom na rast partizanskog pokreta zadržana je prvenstvena četnička usmjerenost prema borbi protiv partizana kao glavne konkurencije koja im je preotimala odanost srpskog stanovništva.

Vlatka Pokos Vlatka Pokos: 'Bez partizana Hrvatske ne bi bilo, fašistička NDH bila bi raskomadana'

Istodobno su četničke snage na područjima NDH i u Crnoj Gori, u kojima su do rujna 1943. bile talijanske snage, s ovima uspostavile blisku suradnju. Pod krinkom zaštite srpstva četnici su u Drugoj i trećoj talijanskoj zoni u NDH postali zapravo pomoćne talijanske snage koje su istodobno služile zaštiti talijanskih interesa na istočnoj obali Jadrana i provođenju velikosrpskih ciljeva. Mnoge četničke jedinice, posebice one na području anektirane Dalmacije, uključene su u talijansku Dragovoljnu protukomunističku vojnicu (Milizia volontaria anticomunista – MVAC). Zbog izravne suradnje i podređenosti talijanskim vlastima i snagama nisu imale potrebu blisko surađivati s vlastima NDH na područjima Druge i treće zone, no postojali su kontakti i suradnja na nekim područjima (primjerice mogućnost liječenja četnika i njihovih pouzdanika u državnim bolnicama).

Kapitulacijom Italije dotadašnja su područja anektirane Dalmacije uključena u područje NDH. Slabost vlasti te državne tvorevine i naglašena njemačka vojna dominacija uvjetovali su da četničke snage na tim područjima formalno uzmu na znanje kako su ona u sastavu hrvatske države, no malo su držali do predstavnika vlasti NDH u mnogim mjestima na područjima u kojima su nekada gospodarile talijanske snage. Istodobno su snaga i pouzdanost četničkih snaga na nekim područjima, posebice onih četničke Dinarske divizije u kninskoj okolici pod zapovjedništvom popa Momčila Đujića, privukli pozornost Nijemaca koji su u njima gledali oslonac svoje vojničke prisutnosti na tim područjima. Svojevrstan prestiž četnika Dinarske divizije kod Nijemaca je tijekom 1944. potaknuo nezadovoljstvo predstavnika vlasti NDH u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji takvim položajem, u kojemu su te vlasti i hrvatsko stanovništvo u nekim mjestima bili izloženi četničkom nasilju, a da Nijemci nisu intervenirali. Prema tome se i na tim područjima može govoriti o suživotu vlasti NDH i četnika iz nužde, pri čemu su pretezali njemački vojnički interesi za održanjem jedinstvene protupartizanske crte.

Nediplomatski Oprez! Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje 2. poluvrijeme

Na tim je područjima dolazilo do povremenih sukoba između oružanih snaga NDH, no ni približavanje kraja rata nije prekinulo prisilan suživot na područjima pod nadzorom osovinskih snaga. O tome svjedoče i događaji iz posljednjih ratnih mjeseci, kada su znatne četničke snage, posebice snage Dinarske divizije, Nijemci uz ishođenje dopuštenja vlasti NDH prebacili s kninskog područja na područje današnje Slovenije. Pritom su četnici na svome putu uz prosvjede vlasti NDH i povremene manje oružane sukobe s njezinim snagama činili zločine protiv hrvatskoga stanovništva.

U to doba pada i najveći sukob između snaga NDH i četnika. Naime, potkraj ožujka i početkom travnja 1945. došlo je na širem području između Bosanske Gradiške i Banje Luke do velike bitke između četničke skupine pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića koja se povlačila s prostora Sandžaka i Crne Gore i postrojbi Hrvatskih oružanih snaga, najvećim dijelom njihove ustaške sastavnice, pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša. Poznatija i kao bitka na Lijevča polju, ta je bitka završila potpunim uništenjem četničke skupine, čiji je zapovjednik Đurišić zarobljen i s velikim brojem svojih časnika likvidiran u logoru Stara Gradiška. Iako je do te bitke došlo na samom kraju rata, ipak je ona bila svojevrstan logičan vrhunac trajnog neprijateljstva koje je tijekom cijelog rata tinjalo između vlasti NDH, odnosno ustaša, i četnika, odnosno Jugoslovenske vojske u otadžbini kao snage koja se je stvarno borila za ostvarenje ideje Velike Srbije.

Aleksandar Vulin ne daju arhivu Srbijansko ministarstvo obrane: Arhiva NDH mora ostati u Srbiji! NE DAJU DOKUMENTACIJU ‘Naivne su tvrdnje da Hrvatska traži građu NDH da bi je uništila’ Sumnjivu ideološku igru oko „dva svijeta“, Hrvatska ne bi smjela olako prihvaćati zbog vlastite moralne higijene i europske civilizacijske perspektive Ideološka igra Hrvatski i srpski antifašizam: Zašto Beograd ponavlja laži
ZDRAVI ZUBI
Bolesti desni mogu izazvati čak i infarkt!

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar ɹǝɟɹns‾ɹǝʌןıs
    ɹǝɟɹns‾ɹǝʌןıs:

    Hahahaha hahaha ! Nasli temu kako da pisu o cetnicima , jos malo ce biti Papa u paktu sa čičom dražom ... Serem vam se na novine srbiju i cetnike

  • Gomila:

    vecernji list bobardira narod sa clankima o srbiji I cetnikima dosta nam je srba posaljih sve u srbiju I narod ce ozivjet

  • SoloHan:

    Četnici su najzaslužniji za razvoj partizanskog pokreta u Srbiji koji je bio malobrojan da konca 1944 onda su Četnici masovnim prelaskom u partizane sudjelovali u gledanju kako Rusi oslobađaju Jugoslaviju.