Premijer je jučer iz Vukovara poslao poruku da treba raditi i na pomirenju Hrvata i Srba! Da, pomirenje je nužnost za budućnost, ali pomirenje koje se temelji na iskrenoj želji i na iskrenom suočavanju s prošlosti! Najbolji primjer pomirenja svakako su Francuzi i Nijemci. Ali kako je do tog pomirenja došlo? Njemačka je priznala sve što se dogodilo pod nacističkim režimom, denacificirana je i pomirenje je uspjelo. Danas su te dvije zemlje temelj EU. A na pomirenju Hrvata i Srba u Hrvatskoj jako je teško raditi sve dok je vodstvo Srba u Hrvatskoj pod izravnim utjecajem beogradske politike koja se nije promijenila i Srbije koja nije denacificirana.
Ne samo da je nemoguće još uvijek pomirenje sa Srbijom, nego Srbiji treba zapriječiti ulazak u EU sve dok se doista ne suoči sa svojom prošlosti i dok ne prizna međunarodne sudske presude.
Sjećamo li se samo što je Hrvatska prolazila kad je pristupala EU? Hrvatska i danas još ima problema sa suočavanjem sa svojom prošlosti, ali ti problemi nisu ni izdaleka toliko institucionalni i veliki kao što su u Srbiji i među velikom većinom srpske populacije i u Srbiji i izvan Srbije, koja i danas živi pod plaštem debele beogradske mitomanije i propagande.
Najnoviji dokaz tome da u Srbiji nema napretka po tom pitanju dala je srbijanska premijerka Ana Brnabić u razgovoru za njemačke medije. Ona je opet ustvrdila, kako to Srbija stalno odbacuje, da se u Srebrenici nije dogodio genocid, iako je i sama opisom stradanja tamošnjih Bošnjaka zapravo sama sebi uskočila u usta jer je opisala što je genocid. “Ne mislim da je bio genocid. Mislim da je… znate, mislim da je bio užasan, užasan zločin, ali genocid je u suštini kada… genocid je kada pobijete cijelu populaciju, žene, djecu, a to ovdje nije bio slučaj”, rekla je A. Brnabić i očito uopće nije shvatila što je rekla u svojem fuflanju.
Jer Statut Međunarodnog kaznenog suda jasno kaže da je “genocid bilo koje od sljedećih djela, počinjeno u namjeri da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina: (a) ubijanje pripadnika skupine, (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine, (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje, (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine, (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu”.
Beograd do danas ne priznaje međunarodne sudske presude, ne priznaje sudski pravorijek da se ondje doista dogodio genocid, i nikome ništa. Kako ući u EU, a ne prihvatiti i pravnu stečevinu EU u koju spadaju haške i druge međunarodne sudske odluke? No srbijanska premijerka nije samo na tome ostala, nego je stala i u obranu ratnog zločinca Vojislava Šešelja kad je ustvrdila da mu Haag duguje tri godine života.
Nije dovoljno što je Šešelj i dalje u srbijanskom političkom životu i Vučićev tajni saveznik. Nije dovoljno što ni na njegovu slučaju Beograd ne priznaje međunarodne sudske presude. Dogodi se tako i nešto nevjerojatno! Mi nikad nismo čuli da se itko od naših haških pritvorenika izravno javio iz haške ćelije. Nitko. A onda se ovih dana izravno telefonski javi Ratko Mladić, i to u TV emisiju koju vodi novinar poznat po tome da je produljena Vučićeva ruka u medijima.
No lako za njih. Znamo sve. Mi u Hrvatskoj trebamo znati što hoćemo, i postaviti se jednako kako su se drugi postavljali prema nama kad smo trebali u EU. Ovih je dana tako ministar pravosuđa na HTV-u javno ustvrdio da Srbija opstruira suđenje srbijanskim počiniteljima ratnih zločina nad hrvatskim žrtvama. To znamo, ali sad imamo i službenu potvrdu! Ministar je još rekao da Srbija nije zainteresirana za suradnju, da na sastancima napada Hrvatsku, da ne dostavlja dokumente te da nije odgovorila na hrvatske prijedloge o organiziranju sastanaka sa službenim osobama iz Srbije. To su onda koraci prema pomirenju? S takvom Srbijom nema pomirenja! Nema što tražiti u EU! Kako raditi na pomirenju kad Milorad Pupovac godinama politički reketari i kad se bavi etnobiznisom, kako mu je to spustio jedan od bivših hrvatskih predsjednika?
Hrvati su puno puta iskazali želju za pomirenje. To je bila i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Tako da se zna tko zapravo treba puno više raditi na pomirenju, i to treba javno reći! Svojim potezima to treba jasno potaknuti srpska strana! Sve drugo je i dalje prelijevanje iz šupljeg u prazno, dok nas opet ne pogodi neka nova kriza, za koju uopće nismo spremni. A mogla bi doći i prije nego što je očekujemo! Političari su se osigurali. Što s nama ostalima?
Pupovac ne štiti interese Srba u Hrvatskoj, već interese Srbije na području Hrvatske. I dok je tako, nema pomirenja jer ono nije u interesu Srbije...