Naslovnica Vijesti Hrvatska

Na Svetoj Geri slovenski bunkeri i vojnici s pancirkama

VEČERNJAKOVI REPORTERI NA NAJVIŠEM VRHU ŽUMBERAČKOG GORJA, KOJI JE SLOVENIJA OKUPIRALA PRIJE 11 GODINA * Na cijeloj Svetoj Geri nema oznake državne granice, bez ikakvih sankcija svaki izletnik može "skakutati" iz jedne države u drugu
26. kolovoza 2002. u 00:00 1577 prikaza

Između pozerskog lupkaranja šakom o stol, anemičnih akcija hrvatske diplomacije i najava marševa zbog krize u Piranskom zaljevu, hrvatska javnost kao da je zaboravila brojne druge granične sporove sa Slovenijom. Jedna od takvih bolnih rana na tijelu hrvatskog suvereniteta svakako je i vojarna na Sv. Geri koju su, namjerno ili ne, u zapećak stavili hrvatski političari, ali i mediji.

Nakon uzastopnih inicijativa, pa i najava da će se slovenska vojska povući, osobito između 1998. i 2000. godine, nije se mnogo toga promijenilo. Odlučili smo se stoga i osobno uvjeriti kakvo je stanje na Svetoj Geri nakon porasta napetosti u odnosima između Hrvatske i Slovenije.

Do 1178 metara visokog vrha Sv. Gere od samoga podnožja vodi oko 20 kilometara dugačka vijugava makadamska cesta, s hrvatske strane probijena 1993. godine.

Cesta ogledalo (ne)brige za Sv. Geru

Obilnim kišama prerovana, cesta bi bila izazov i izvježbanim avanturistima u terencima, pa na vrhu, nakon gotovo sata vožnje, nismo očekivali društvo. No na odmorištu, ispred kapelice Sv. Ilije iz 16. stoljeća, zatekli smo izletnike iz Zagreba, Dragutina Žućaka, njegovu suprugu Mariju i njihovu prijateljicu Dragicu Vojnović.

- Nisam bio ovdje godinama i jedva smo se dovezli do vrha. Naši bi trebali malo više pažnje posvetiti Sv. Geri i napraviti tu cestu kako treba pa bi više ljudi dolazilo. Sa slovenskim vojnicima iz vojarne imao sam bliski susret nedugo nakon što se Hrvatska osamostalila. Prolazio sam kraj vojarne, jer sam došao sa slovenske strane, kad me zaustavio njihov vojnik i ljubazno mi rekao da se tamo ne zadržavam. Loše je da se stvaraju napetosti oko ovako lijepog mjesta koje bi ljudima trebalo biti puno pristupačnije - kazao je Dragutin Žućak.

O ljepotama Sv. Gere nismo se mogli sporiti, no na pitanje gdje je zapravo granica, nisu nam znali precizno odgovoriti. Isti smo odgovor dobili i od slovenskog planinarskog para koji nam se uskoro pridružio na odmorištu. Naime, na cijeloj Sv. Geri nema oznake državne granice, a situacija je pomalo i smiješna jer bez ikakvih sankcija svaki izletnik može "skakutati" iz jedne države u drugu. Treba samo prijeći s lijeve na desnu stranu puteljka koji planinski vrh dijeli nadvoje. Tako su od hrvatske kapelice ostaci slovenske crkvice Sv. Jere (Sveta Gera) udaljeni samo nekoliko metara.

Hrvatima zabranjen pristup na hrvatskom tlu

Krenuli smo dalje prema vojarni praćeni zabrinutim pogledima izletnika, uz upozorenje da budemo oprezni jer je to "ipak vojska pod punom ratom spremom". Kako ne bismo napravili "granični incident", držali smo se graničnog puteljka koji od Sv. Ilije vodi prema vojarni. Ostavili smo iza sebe repetitor slovenskog RTV-a i zapuštenu planinarsku kućicu na slovenskoj strani granice. Nakon prijeđenih dvadesetak metara kroz gustu šumu, izašli smo na čistinu pred vojarnom okruženom žičanom ogradom i natpisima o zabrani prilaska objektu. Vojni toranj sa slovenskim barjakom na hrvatskom teritoriju vidjeli smo izdaleka, ali upozorenje izletnika ozbiljno smo shvatili nakon što smo vidjeli bunkere s vrećama pijeska i do zuba naoružanog stražara.

Nakon nekoliko pokušaja da privučemo pozornost vojnika, prema nama su se uputili časnik i vojnik s kacigom, pancirkom i kalašnjikovom u rukama. Predstavili smo se i obratili s osmijehom.

- Kako to da ste još tu? Ima li kakvih naznaka da ćete biti povučeni iz ove postaje? - pitali smo slovenskog časnika.

- Ne mogu ništa govoriti o tom pitanju, a vojni objekti ne smiju se snimati - upozorio nas je časnik na hrvatskom jeziku.

- Znate li vi na čijem je području vojarna? - bili smo uporni.

- Znate, ne mogu o tome ja govoriti - rekao je časnik gotovo skromno i dodao da to pitanje trebaju riješiti slovenski i hrvatski političari.

Unatoč upozorenju o snimanju, željeli smo posvjedočiti kako se i nakon 11 godina okupacije 12.916 četvornih metara hrvatske zemlje na Sv. Geri vijori slovenski barjak. Jer hrvatskom građaninu na hrvatskom tlu nijedan strani vojnik ne može određivati što može raditi u svojoj domovini.

Domagoj Vričko

više

SPORNE GRANIČNE TOČKE

Slovenija hoće hrvatsko more, šume i oranice, a nudi šljunčare

Piranski je zaljev za Sloveniju od velike važnosti, ali ne samo za ribarstvo nego i trgovinu, ali kad se slovenskoj vladi dao mali prst, povukli su ruku. Javljaju se čak i ideje o tome kako bi osim cijelog Piranskog zaljeva Sloveniji trebao pripasti i poluotok Savudrija. Tako je 1996. godine iznenada "izronio" dokument nekog Švicarca Antonija Caccia prema kojem on kao vlasnik zemlje Savudriju oporučno ostavlja građanima Pirana.

Nešto dalje u dolini Dragonje, stanovnici Bužina, Škudelina, Škrilja i Mlina ostali su na vjetrometini pomicanja granica po volji slovenske vlade. Naime, granice između Hrvatske i Slovenije od početka su utemeljene tadašnjim tokom rijeka. Međutim, tokovi su se pomicali, i to prema Hrvatskoj. Slovenija je iskoristila novi raspored rijeka i odlučila proširiti istočne granice. Slovenski "Drang nach Osten" bio je očit još 1994. godine, kad je Socijaldemokratska stranka Slovenije Janeza Janše poduprla granicu na Mirni anektirajući tako u Sloveniju Umag, Buje...

Zbog promjene toka rijeke Čabranke i zahtjeva Slovenije, stanovnici čabarskog kraja mogli bi ostati bez 36 hektara šume na planini Snežnik između Milanova vrha i Prezida. Špijunsku postaju JNA, koju je zauzela slovenska vojska na Sv. Geri, a koja je bez sumnje u Hrvatskoj, Vlada nije ni pokušala uistinu vratiti.

Sutlansko jezero, koje bi prema graničnom sporazumu trebalo pripasti Sloveniji, dulje je vremena isušeno i zapušteno. Lokalne su se zajednice dogovorile da bi granica trebala ići koritom Sutle, ali se hrvatski građani nadaju povoljnim rezultatima sastanka Vladina Savjeta za pitanja granica, koji bi se u rujnu trebao održati na Sutlanskom jezeru.

U Međimurju tako sporazum o granicama nije prihvaćen i zato što se "razmjenom" zemljišta sa Slovenijom Hrvatska našla oštećenom za 50 hektara oranica kod Sv. Martina na Muri, a u zamjenu za ostalu zemlju nude joj se šljunčare koje su dosad bile poprište nekoliko pograničnih incidenata.

Dubrava Križovljanska i Zavrč zasebno su pak pitanje. Naime, tamo je radi zataškavanja afere, kad su uhićena dva slovenska špijuna, granica iznenada pomaknuta prema Hrvatskoj za 60 metara.

D. Vričko, S. Videk, I. Žišković

više

TKO JE SVE SUDJELOVAO U INCIDENTIMA

Špijuni, ribari i šljunčari

Niz incidenata na granici sa Slovenijom započeo je još u lipnju 1991. godine, kada se slovenska Teritorijalna obrana popela na Sv. Geru kako bi je "čuvala". Na svim problematičnim točkama u pograničnom području bilo je incidenata. Dirigirane provokacije slovenskih ribara u pratnji slovenske policije u Piranskom zaljevu najočitiji su primjer postojećih problema.

Već 1993. godine slovenski drvosječe uzeli su sebi pravo sjekirama širiti Deželu na Milanovu vrhu. Vjerojatno najskandalozniji incident jest ipak onaj iz siječnja 1998. godine, kada su hrvatski granični policajci kod Zavrča uhitili Antona Slatinšeka i Branka Brezovšeka, pripadnike Obavještajne službe Republike Slovenije, u špijunskom kombiju opremljenom opremom vrijednom više milijuna eura. To kao da nije bilo dosta slovenskim tajnim službama, pa su gotovo točno nakon dvije godine ponovno poslale svoje ljude, i to nedaleko od mjesta prvog uhićenja. U ovom slučaju uhićena su trojica slovenskih državljana, od kojih je jedan bio djelatni vojnik. Kod njih su pronađeni uređaj za noćno izviđanje, neprobojan prsluk i vreća za spavanje.

Međimurski granični policajci na vlastitoj su koži osjetili granični incident. Kada su pokušali spriječiti kod Sv. Martina na Muri skupinu slovenskih državljana iz obližnje Hotize u krađi šljunka, umjesto da ih uhite, sami su bili uhićeni. Koliko je bilo neprijavljenih incidenata, može se samo pretpostaviti, ali, s obzirom na to da špijuni, ribari i šljunčari hrvatskoj Vladi stvaraju "nerješive" probleme, postavlja se pitanje što bi se dogodilo kada bi se onih pet vojnika sa Sv. Gere spustilo do Zagreba.

D. V.

više

SUPRUGA OLGA POSJETILA U ZATVORU POZNATOG SLOVENSKOG NACIONALISTA

Joras smršavio dva kilograma

* Odvjetnik Starman: Joras će štrajkati glađu do puštanja iz zatvora

PULA - Joška Jorasa, slovenskog državljanina iz zaseoka Mlina u Hrvatskoj, jučer su oko podneva u pulskom zatvoru, u kojemu već četvrti dan štrajka glađu, posjetili supruga Olga i odvjetnik Danijel Starman. Nakon posjeta Jorasu, Starman i Jorasova supruga dali su izjave slovenskim medijima, među kojima i TV Sloveniji, čiji su ih novinari, zajedno s pulskim, čekali pred zatvorom.

- Joras štrajkom glađu želi poručiti slovenskoj javnosti da nije kriv i da ne priznaje hrvatske ovlasti na svom području, a nastavit će štrajkati sve dok ga ne puste iz zatvora - rekao je Starman. Dodao je da je Joras pod stalnim liječničkim nadzorom, smršavio je dva kilograma, neobrijan je i umoran.

S obzirom na to da u Puli postoje problemi s pitkom vodom, od slovenskog veleposlanstva bit će zatraženo da Jorasu osigura dovoljne količine pitke vode kako bi nesmetano nastavio gladovati. Joras je u ćeliji sam.

Supruga Olga kazala je da Jorasova kći nije mogla posjetiti oca jer je zatvorski službenici nisu pustili s obrazloženjem da je nema na popisu.

- Razgovarala sam sa suprugom o uobičajenim stvarima, djeci i kući. Pokušala sam mu odnijeti slovenske novine kako bi znao što javnost misli, no zatvorski službenici nisu dopustili da mu ih dam - kazala je supruga Olga.

Odvjetnik Starman dodao je da Joras očekuje pomoć slovenske javnosti i političara, a od države traži da se očituje o njegovu slučaju te da podigne kaznenu prijavu protiv suca prekršajnog suda u Umagu koji je naložio njegovo zatvaranje. Starman je rekao da Joras ne želi da Slovenija plati kaznu Hrvatskoj jer bi to značilo da priznaje vlasništvo Hrvatske nad njegovim posjedom. Zatvorski su službenici, pak, jučer Jorasu onemogućili, rekao je Starman, da pošalje Amnesty Internationalu pismo u kojem upućuje na svoj slučaj, s obrazloženjem da nemaju maraka, pa će Joras pismo opet danas pokušati poslati. Takav čin Starman obrazlaže medijskom blokadom.

T. Ušić

Advent u Zagrebu
Zagrebački advent
Zašto svi luduju za germknedlama, što je to kitnkez i gdje se krije Artomat?

A1 izdvaja za Vas