Je li potraga za izlječenjem Alzheimerove bolesti unaprijed izgubljena bitka ili se medicina ipak približava cilju koji se desetljećima činio nedostižnim? Odgovor na to pitanje BBC-jev novinar potražio je u Edinburghu, svjedočeći jednom od najosjetljivijih neurokirurških zahvata koji istodobno služi i kao temelj za istraživanja demencije.
U operacijskoj sali Kraljevske bolnice u Edinburghu vlada gotovo potpuna tišina, unatoč stalnom zvučnom ritmu medicinskih uređaja. Desetak članova kirurškog tima okupljeno je oko operacijskog stola, potpuno usredotočeno na zahvat. Pacijent leži sediran, a iznad njega na velikim ekranima projicirana je MRI snimka mozga s jasno vidljivom tumorskom masom.
Riječ je o metastatskom tumoru koji se iz debelog crijeva proširio duboko u mozak. Budući da se ne nalazi na površini, zahvat zahtijeva kirurško otvaranje moždane kore. „Tumor nije na površini, pa moramo napraviti otvor u moždanoj kori”, objašnjava prof. Paul Brennan, profesor neurokirurgije. „Što manji, ali ipak dovoljno velik da se možemo probiti do tumora.”
Moždana kora, vanjski sloj mozga odgovoran za pamćenje, jezik i mišljenje, mora se precizno presjeći kako bi se pristupilo dubljim strukturama. Nakon uklanjanja dijela lubanje, ispod nje se pojavljuje izloženi mozak, ružičast, prožet krvnim žilama i vidljivo pulsirajući. Uz operacijski stol nalazi se i dr. Claire Durrant, istraživačica Alzheimerove bolesti sa Sveučilišta u Edinburghu. U rukama drži posudu s ledeno hladnom umjetnom cerebrospinalnom tekućinom, osmišljenom da očuva vitalnost moždanog tkiva.
U većini bolnica dio moždane kore uklonjen tijekom ovakvih zahvata smatra se medicinskim otpadom. No Edinburgh je jedan od rijetkih svjetskih centara u kojem se, uz suglasnost pacijenata, to tkivo prikuplja za istraživanja demencije. U ključnom trenutku prof. Brennan odvaja mali komad moždanog tkiva, veličine nokta palca, i polaže ga u pripremljenu posudu. Time započinje njegov drugi život, onaj znanstveni.
Nedugo nakon zahvata uzorak se prenosi u laboratorij Sveučilišta u Edinburghu. Tek tada postaje jasno da je do prije nekoliko minuta taj komadić tkiva bio dio nečijih misli, sjećanja i strahova. „Uvijek sam svjesna, svaki put, da ono što dobivamo predstavlja neprocjenjiv dar, i to vjerojatno na najgori dan u životu te osobe”, kaže dr. Durrant. Njezin laboratorij jedan je od rijetkih u svijetu koji radi s živim moždanim tkivom odraslih ljudi, s ciljem razumijevanja Alzheimerove bolesti i drugih neuroloških poremećaja. „Razvojem ovih tehnika nadamo se da ćemo se približiti svijetu oslobođenom mnogih strašnih neuroloških bolesti”, ističe.
U Ujedinjenom Kraljevstvu danas oko milijun ljudi živi s nekim oblikom demencije, a Alzheimerova bolest najčešći je uzrok. Pitanje mogućeg izlječenja nedavno je otvorio i sir James Dyson, gostujući urednik BBC-jeva programa Today na Radiju 4, postavivši ga kao jedno od ključnih izazova suvremene znanosti. U laboratoriju dr. Durrant tim znanstvenika usredotočen je na samu biologiju bolesti. Jedna od najvećih nepoznanica i dalje je razlog zbog kojeg dolazi do propadanja sinapsi, veza između moždanih stanica.
Četvero istraživača priprema uzorke mozga u savršeno usklađenom ritmu, nalik mehaničarima u boksu Formule 1. Nije riječ o slučajnoj usporedbi: istraživanje financira zaklada Race Against Dementia, koju je osnovao legendarni vozač Jackie Stewart. Uzorci se najprije stabiliziraju u gelu, potom režu na iznimno tanke slojeve, debele tek desetak do dvadesetak stanica, i pohranjuju u posebne inkubatore kako bi ostali živi. Nakon toga izlažu se toksičnim proteinima amiloidu i tauu, koji se nakupljaju u mozgu oboljelih od Alzheimerove bolesti.
Time znanstvenici mogu izravno promatrati razaranje sinapsi i istraživati postoji li način da se taj proces zaustavi. Prema riječima dr. Durrant, dosadašnji rezultati daju razlog za oprezni optimizam. „Dokazi kojima trenutačno raspolažemo upućuju na to da je riječ o bolesti, a iz iskustva znamo da se bolesti mogu izliječiti. Možda ćemo jednog dana pronaći dokaze da je Alzheimerova bolest neodvojivi dio ljudske prirode, no zasad to ne vidim”, kaže Dysonova stipendistica zaklade Race Against Dementia.
„Nikada nisam vidjela ovoliko nade u istraživanjima Alzheimerove bolesti kao danas. Iskreno se nadam da ćemo u svom životnom vijeku svjedočiti stvarnim, značajnim promjenama.” Dodatne nade donijeli su i novi lijekovi, lekanemab i donanemab, koji usporavaju napredovanje bolesti. Iako predstavljaju znanstveni iskorak, dio stručnjaka upozorava da je njihov učinak u svakodnevnom životu pacijenata zasad ograničen. Nijedan od tih lijekova trenutačno ne financira britanski NHS.
Unatoč tome, prof. Tara Spires-Jones, ravnateljica Centra za otkrivanje znanosti o mozgu na Sveučilištu u Edinburghu, smatra da su ti lijekovi „doista otvorili vrata” daljnjem rješavanju Alzheimerove bolesti. U njezinu laboratoriju, skrivenom iza teške kazališne zavjese koja blokira svjetlo, radi se na iznimno osjetljivom konfokalnom mikroskopu s laserskim osvjetljenjem. Istraživanja su usmjerena na ulogu astrocita, zvjezdastih imunoloških stanica, u razvoju bolesti, što odražava sve šire prihvaćeno shvaćanje da se Alzheimer mora napadati iz više smjerova.
Dok aktualni lijekovi ciljaju amiloid, u tijeku su klinička ispitivanja terapija usmjerenih na protein tau. Istodobno se sve više pažnje posvećuje ulozi imunološkog sustava, upalnih procesa, zdravlja krvnih žila te međudjelovanja genetike i okoliša.
Prof. Spires-Jones ističe tri ključne prekretnice koje znanost tek treba dosegnuti: kratkoročno, lijekove koji će znatno usporiti ili zaustaviti napredovanje bolesti, alate za potpunu prevenciju demencije, dugoročno, mogućnost izlječenja osoba koje već imaju simptome, iako priznaje da je to najteži cilj.
Procjenjuje da smo pet do deset godina udaljeni od terapije koja će biti „uistinu životno promjenjiva”, osobito uz mogućnost ranog otkrivanja bolesti i zaustavljanja njezina napredovanja. Ipak, upozorava da će put do konačnog rješenja zahtijevati još opsežna istraživanja i klinička ispitivanja. „Ljudski mozak toliko je fenomenalno složen da ga jednostavno moramo proučavati, na ljudima”, zaključuje prof. Spires-Jones.
Otvori KEKS Pay
