Predsjednikov ekonomski savjet ovaj je tjedan održao svoju prvu sjednicu. Jedan od članova je i dr. Mario Holzner, izvršni direktor Bečkog instituta za međunarodne studije. U razgovoru za Obzor iznosi svoje prijedloge i ideje za brži gospodarski rast. Holznera za Hrvatsku vežu i obiteljski korijeni budući da mu je majka Zagrepčanka.
Kako ocjenjujete gospodarsko stanje u Hrvatskoj?
Hrvatska se nakon dugih godina realne devalvacije putem ekonomske stagnacije nalazi na ključnom raskršću. To što vidimo kao pozitivno jest članstvo u EU i s njime povezan veliki priljev transfera sljedećih godina koji će direktno podupirati i javne i privatne investicije. Druga pozitivna činjenica vjerojatno je skoro članstvo u eurozoni. Time se može dugoročno smanjiti razina kamata i isto tako podržati javne i privatne investicije. Rezultat tih transfera i manjih kamata bile bi veće investicije u fizički i ljudski kapital koje su ključ većeg rasta BDP-a i plaća. U situaciji niskog ili čak negativnog rasta ne smije se ni u Hrvatskoj ni na razini Europske unije ponoviti pogrešna ekonomska politika štednje, takozvani austerity. To bi samo produbilo krizu i na kraju povećalo udio duga u BDP-u. Kod nas se i ovih dana često prigovara izvršnoj vlasti da nije štedljiva, posebno prema javnom sektoru, koji će, na primjer, dobiti božićnice, a od početka iduće godine povećat će se i plaće. Smisleno je ne smanjivati plaće u vrijeme krize, drugo je pitanje njihova povećanja iznad produktivnosti. Kada BDP stagnira ili pada, treba biti dodatno pažljiv s javnim politikama jer, ako se tada počne štedjeti u državnom sektoru, dok svi drugi po prirodi stvari ionako štede, tada će BDP dodatno padati čime će automatski povećati udio javnog duga u BDP-u. Posljednja velika ekonomska kriza iz 2008. godine jasno je pokazala da štednja unutar eurozone nije bila dobar put. I Europska središnja banka i MMF naučili su lekciju iz te krize te postoji jasan konsenzus da se takva politika ne smije ponoviti.
Video: Hajdaš Dončić o Plenkoviću: On voli biti okružen dječacima, kao da je neki stari grčki mislilac
Monetarne vlasti tijekom koronaepidemije naveliko tiskaju novac, a i Europska komisija je pripremila krizni fond. Postoji li ipak neka gornja granica javnog duga koju nije pametno prelaziti?
Europska središnja banka moli sve vlade eurozone da sa svojim politikama podržavaju ekspanzivni kurs jer u razdoblju krize država je ta koja mora ulagati, privatni sektor se boji i čeka rasplet. Javni sektor, stoga, mora stvarati dodatnu potražnju i davati pozitivne signale. Što se tiče granice javnog duga, pokazalo se da ta granica zapravo ne postoji. Sve ovisi kolika je stopa kamate u usporedbi sa stopom rasta BDP-a. Naučili smo da se može bankrotirati i s dugom od 10 posto. Važnije je uspoređivati stope rasta s visinom kamatnih stopa. Sljedećih 10 godina najmanje, ako ne i 20 godina, kamatna će stopa biti blizu nuli, što samo po sebi govori da servisiranje javnog duga neće predstavljati veliku teškoću. Druga austrijska republika egzistira stotinu godina, kolike su šanse da egzistira daljnjih stotinu godina ne znamo, no svejedno je Austrija nedavno izdala stogodišnju obveznicu. Srbija je također nedavno prodala 20-godišnju obveznicu po renti od 3%, što je prije deset godina bilo nezamislivo jer tada njihov vrijednosni papir nitko ne bi kupio po toj cijeni. Nalazimo se u nekom novom vremenu, kada dug nije toliki problem kako se ranije činilo.
Upravo smo u postupku donošenja strategije do 2030., a želja je vlade da digne BDP na približno 75% prosjeka EU.
Mislim da je u narednom desetljeću moguće dostići 75% prosječnog BDP-a EU u odnosu na sadašnjih 65%. To su otprilike EU članice Višegradske skupine, Slovenija, Bugarska i Rumunjska posljednjih deset godina u prosjeku i ostvarile. Hrvatska je tek posljednjih pet godina došla na neku sličnu stazu konvergencije. No puno ovisi o tome koliki će biti rast BDP-a u zapadnoj Europi. Zemlje regije rastu otprilike dva puta brže od zapadne Europe. Ako zapadna Europa bude stagnirala, stagnacija će se preliti i na istočnu Europu jer je dinamika konvergencije usklađena s visinom zajedničkog rasta. Ako zapad bude rastao samo jedan posto, tada ni na istoku ne treba očekivati više od 2 posto. Konvergencija može biti brza ako općeniti rast u Europi bude velik. Vjerujem da predstojeće godine neće izgledati loše, a ako stvari krenu nepovoljno, treba osmisliti dodatne mjere.
Što Hrvatska može sama učiniti?
Bila bi velika katastrofa ako Hrvatska izgubi 16 posto stanovništva do sredine ovog stoljeća, kakve su projekcije Ujedinjenih naroda. Ako govorimo o populaciji u najboljim godinama, tada bi gubitak bio još veći. Trebali bi sve učiniti da ne dođe do nasilne depopulacije vodeći računa da se ne naruši makroekonomska stabilnost.
Što vas je motiviralo da postanete član Savjeta predsjednika Milanovića?
Dulje vrijeme poznajem Velibora Mačkića, pa i neke druge kolegice i kolege iz Savjeta. Osim toga, moj Institut je i prije savjetovao predsjednika Mesića. Mi sigurno ne znamo više o Hrvatskoj od kolega iz Hrvatske, ali prednost ovog Instituta je što su naše analize komparativne i lakše možemo uspoređivati s drugim zemljama. Želja mi je da pridonesem općoj raspravi o ekonomskoj strategiji Hrvatske.
Pretekle su nas mnoge istočnoeuropske države. Što smo krivo radili u odnosu na njih?
Ponavljam da je ulazak u EU važna dimenzija za svaku zemlju. Pogleda li se Mađarska, ona zadnjih godina iz europskih fondova dobiva neto 4 posto, pa čak i 5 posto BDP-a transfera koji idu direktno u investicije. Ako se svake godine dobiju toliki transferi, ne govorimo o kreditima, nego o transferima, time se može napraviti velika razlika u dugoročnim stopama rasta. Kod nekih drugih zemalja odskočnu je dasku donio ulazak u eurozonu. Sad imamo šansu da i Hrvatska bude sastavni dio eurozone što će smanjiti izdatke za kamate i pridonijeti rastu investicija. Ne bih rekao da se drugdje vode drugačije ekonomske politike u odnosu na Hrvatsku, nego se radi o tome da smo propustili prvi vlak. Kad si blizu konfliktnih područja, onda se i strani investitori pribojavaju doći. Njemačke i austrijske tvrtke naveliko su investirale u industriju zemalja Višegradske skupine. To je nedostajalo Hrvatskoj. Ovdje su investicije bile u bankarskom sektoru, uslugama, ali nedostajale su investicije u produktivne kapacitete. Također, Hrvatska je bila unutar Jugoslavije koja je bila veliko tržište za domaće kompanije, a unutar zajedničke države držala je dio dodane vrijednosti s većim plaćama i dohocima. To se sada promijenilo, sada je Hrvatska svedena na zemlju u kojoj se odvija fizička proizvodnja, bez značajnijeg udjela lanaca više dodane vrijednosti. Posljednjih godina događa se u logistici neka funkcionalna specijalizacija Hrvatske, što je malo više od fizičke proizvodnje, ali još ne dovoljno.
Što bi Europa trebala naučiti od pandemije, koliko dugo će se gospodarstvo i društvo oporavljati od gubitaka u ovoj godini, a moguće i idućoj?
Mislim da se mora učiti da kratkoročna efikasnost nije sve. To se tiče i strateških kapaciteta institucija javnog zdravlja i proizvodnih kapaciteta zdravstvene industrije. Osim toga, pokazuje se da EU treba centralni fiskalni kapacitet da bi brže reagirala na neočekivane situacije. Teško da će se gospodarstvo znatno oporaviti prije 2022. godine, a možda će na oporavak trebati čekati i kasnije. Sve to ovisi o pandemiji te efikasnosti cijepljenja i liječenja. Posljedice na tržištu rada još će se duže osjećati.
Istok Europe kadrovski je rezervoar za zapadne članice EU. Hrvatska je također ostala bez stotina tisuća radnika posljednjih sedam godina. Kako izaći na kraj s tim?
Da, to će zaista biti jedan od najvećih izazova sljedećih desetljeća. Morat će se zadržati makroekonomska stabilnost i u isto vrijeme mladima dati perspektivu boljeg života. Zato je moj prijedlog moguće alternativne ekonomske politike u savjetu predsjednika Republike Hrvatske sljedeći: progresivnim bi se porezima mogao s jedne strane smanjiti uvoz u zemlju i time poboljšati trgovačka bilanca, a s druge strane uspostaviti sredstva za subvencioniranje općinskih stambenih projekata. Time bi se riješio nedostatak stanova za mlade obitelji i povećalo zapošljavanje.
Na koje progresivne poreze konkretno mislite?
Poreze na visoke plaće, luksuzne automobile, jahte, nekretnine... Ti bi porezi zahvatili 10 ili 20 posto društva na višim dohodovnim razinama, a oni su, inače, najviše konzumirali rast u prethodnim desetljećima, i to uvozom luksuznih proizvoda. Sredstvima koja bi se namaknula iz takvih poreza svašta bi se moglo financirati kako bi se osigurao bolji život. Na sličan način bi poboljšanje javnog prijevoza smanjilo uvoz automobila te povećalo zapošljavanje i unaprijedilo ekologizaciju ekonomije. Isto tako bi mreža centara za stručno osposobljavanje, zdravstvenih centara, kulturnih i sportskih objekata mogla podržati lokalnu proizvodnju, kao i ljudski kapital te otvaranje novih radnih mjesta. Sve to bi dalo mladoj generaciji perspektivu da ostane u zemlji i možda emigrantima da se vrate. Na kraju, važna je i sveobuhvatna politika dohotka, s centraliziranim sustavom pregovaranja o plaćama. Potrebno je zadržati prosječni rast plaća na dugoročnoj stopi rasta produktivnosti uvećanoj za inflaciju. Time bi se, po uzoru na model austrijskog pa i irskog socijalnog partnerstva, animiralo strane investicije jer bi dobili mogućnost predvidivog planiranja. Živim u Beču gdje trećina populacije živi u stanovima koji su vlasništvo grada Beča, takav model mogao bi se uvesti i u Hrvatskoj. Sve su to mjere koje bi smanjile nivo cijena, povećale zapošljavanje, ali i ekologizaciju ekonomije te ljudima dale kvalitetniji i bolji život. Samim time bi poboljšale ljudski kapital. Ako ne budemo u stanju vratiti one koji su migrirali, doći će trenutak kad će cijela Europa tražiti ljude koji bi došli. To možda danas ne izgleda tako, ali ako se smanji potencijal radne snage na nivo u kojem bi došlo do jakog rasta plaća, bit će velik pritisak da se ljude moli da dođu živjeti i raditi u naše zemlje. I njima se mora nuditi opcija boljeg života.
Kad je u pitanju Hrvatska, jeste li, kad je riječ o gospodarskoj situaciji, optimist?
Mislim da sam više optimist, u usporedbi s onim gdje je Hrvatska bila relativno viđena 70-ih godina prošlog stoljeća, situacija je loša i teško da može biti lošije nego sada. Baš zbog EU i transfera koji se očekuju mislim da možemo biti optimistični u sljedećih 10 ili 15 godina.
Bečki institut za međunarodne ekonomske studije dosta se bavi zapadnim Balkanom, kakva je perspektiva tog područja?
U jednom našem istraživanju analizirali smo regionalni pristup EU prema zapadnom Balkanu. Tim zemljama nedostaje članstvo u EU, gdje bi zaista bili dio velikog tržišta i dobili prave transfere. Jedna od mogućih mjera za taj prostor je da barem u nekom prijelaznom roku budu polučlanice kako bi dobile transfere. Za Hrvatsku bi to bilo važno jer ima ogromnu granicu s Bosnom i Hercegovinom, a dobro bi joj u krajnjoj liniji došlo da Srbija i Crna Gora također budu dio uže integracije. Nije mi jasno zašto Bugarska blokira Makedoniju, jer takav je postupak protiv interesa i bugarske ekonomije.
Klasični socijalist koji bi uzimao tuđi pošteno zarađeni novac i onda ga dijelio. Inače, bogati ljudi su glupi pa jedva čekaju da ostanu ovdje da ih vi čerupate. Odu i oni pa se vi slikajte. Koga ćete onda progresivno sisat?