Izračunali su da je 4. ožujka 2020., srijeda je bila, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump izrekao 73 laži. Gotovo dvostruko više nego u utorak, dan prije. U 1170 dana na dužnosti iznio je 18.000 dokazivo lažnih ili obmanjujućih tvrdnji, izračunali su tzv. factcheckeri u Washington Postu. Trump je, kao što znamo, osvojio i drugi mandat unatoč lažima. Moglo bi se reći i da je pobijedio zahvaljujući njima. "Fake news, fake news", viče Trump kad mu nešto ne ide u prilog. Ne laže, dakako, samo on. Ne lažu samo političari. Uostalom, što je danas istina? Rekao bi netko – ono što privlači najviše klikova. Ustalili su se pojmovi post-truth (post-istina) i post-decay ili propadanje istine, u vremenu u kojem istina više nije važna, kada se na činjenice udara alternativnim činjenicama, tuk na utuk. Ili kako to mladi u Americi vole reći: "I will speak my truth..." Govorit ću svoju istinu. Sociolog prof. dr. Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta u Zagrebu za Večernjakov Obzor potvrđuje da je pitanje istine kompleksno i problematično.
– Dvije su odrednice koje su tome pridonijele. Prvo, s pomakom društva od modernih prema postmodernim vrijednostima došlo je do svojevrsne objektivizacije znanja i istine. Promjena društvenih vrijednosti dovela je do niza dobrih stvari, na primjer da se brinemo za sebe i druge, ali i do sve veće sumnje u znanje i autoritete. Autoriteti to više nisu sami po sebi, već su podložni sumnjama i preispitivanjima, što može imati pozitivne, ali i negativne konotacije ako se svaki znanstveni stav dovodi u sumnju. Drugo, posljednjih nekoliko godina imamo ogroman utjecaj društvenih mreža, od klasičnih mreža do primjene umjetne inteligencije. Konstruirani su tako da utječu na to što i kako mislimo jer su informacije koje dolaze do nas usko specijalizirane, jednostrane i prilagođene našem osobnom habitusu i vrijednosnom sklopu. Plasiraju nam se jednostrano, a ne želimo slušati drugu stranu. Povjesničar Yuval Noah Harari napisao je da umjetna inteligencija sama kreira novu stvarnost. Postalo je opasno to što vjerujemo tim parcijalnim, jednostranim informacijama i ne propitkujemo postoji li nešto drugo. Otvorenost prema drugom mišljenju i drugoj strani te kritičko promišljanje dovedeni su u pitanje i to je danas jedan od ozbiljnih društvenih problema o kojem nedovoljno razmišljamo – ističe prof. dr. Zrinščak.
Uz lažne vijesti dolazi i lažna znanost, čiji su najupečatljiviji predstavnici antivakseri i oni koji poriču klimatske promjene i antivakcinatori, ali i lažni pratitelji i prijatelji na Facebooku i drugim mrežama. Michael Serazio, izvanredni profesor na odjelu za komunikacije Sveučilišta Britanske Kolumbije, smatra da već dulje vrijeme živimo u filtriranom mjehuru. Kao društvo i kao kultura, SAD je, rekao je Serazio za Boston College Magazine, izgrađen na ideji višestrukih mišljenja i gledišta, a tradicija liberalnog individualizma ukorijenjena je u uvjerenju da je svačije iskustvo i mišljenje valjano. Svatko ima pravo glasa, glas i priliku da bude saslušan. Stoga ne čudi da je, napominje, toliko Amerikanaca povjerovalo da ima pravo na vlastitu istinu, a stručnost i autoritet gledaju se sa skepticizmom.
Ni mediji nisu nevini. Još je drugi američki predsjednik John Adams na marginama neke knjige zapisao da je tisak u posljednjih deset godina proširio više novih pogrešaka (tada američki predsjednici još nisu koristili izraz "fake news"), nego u stotinu godina prije. Sredinom 20. stoljeća nekoliko je televizijskih mreža i tiskanih listova kontroliralo informacije koje je upijala većina građana. "U dobra stara vremena mrežnih vijesti i velikih i uglednih novinskih organizacija, oni su bili arbitri. Vladalo je prilično snažno javno povjerenje u novine", rekao je Gerald Kane, profesor na Carroll School of Management. Prve rupe u filteru vijesti stvorili su kabelski TV kanali koji su 24 sata dnevno vrtjeli samo vijesti. "Ako ne možete dobiti više činjenica, na što se oslanjate? Na mišljenje. A više prostora stvara brži izlaz mišljenja", istaknuo je Serazio.
Dijeljenje mišljenja procvalo je pojavom interneta, a eksplodiralo s društvenim mrežama. "Danas se činjenice i istina njišu cyberprostorom, natječući se za pažnju sa svim vrstama mišljenja, glasina i teorija, a sve se to kreće brzinom optičkih vlakana. Može se pronaći 'priča' koja će potvrditi ono u što vjerujete. Ako nam je ikada trebao univerzalno pouzdan arbitar o tome što je istinito i činjenično, a što nije, sada je vrijeme", napisao je novinar Tony Rehagen u članku u kojem je analizirao širenje post-istine u SAD-u i zaključio kako je na velikom testu teorija iz 18. stoljeća koja kaže da će na necenzuriranom tržištu ideja istina na kraju pobijediti.
Još su Sokrat, Platon i Aristotel godine i godine proživjeli u potrazi za istinom, a isto teško breme pritišće mislioce i danas. Hajde, za utjehu, danas neće s njima na lomaču, možda će ih tu i tamo utamničiti, no većina će proći s lakšim duševnim ozljedama u obliku uvreda na društvenim mrežama, o tome da su plaćenici, prodane duše, pijuni vlasti... Istina je da istina nikada nije bila visoko na dnevnom redu Homo sapiensa, zapisao je pak i na ovim prostorima popularni povjesničar Yuval Noah Harari u svojoj knjizi "21 lekcija za 21. stoljeće". Ako se držite čiste stvarnosti, malo će vas ljudi slijediti, dodao je. "Ljudi imaju izvanrednu sposobnost da znaju i ne znaju u isto vrijeme. Ili, točnije, mogu nešto znati kada o tome stvarno razmisle, ali većinu vremena o tome ne razmišljaju, pa to ne znaju", istaknuo je. Istina i moć, smatra Harari, mogu putovati zajedno samo do određene točke, a prije ili kasnije krenut će svojim, odvojenim putevima. "Ako želite moć, u nekom trenutku morat ćete širiti fikcije. Ako želite znati istinu o svijetu, u nekom trenutku morat ćete se odreći moći. Morat ćete priznati stvari, na primjer, o izvorima vlastite moći, koje će razljutiti saveznike, obeshrabriti sljedbenike ili potkopati društvenu harmoniju", naveo je.
Učenjaci su se kroz povijest suočavali s dilemom služe li moći ili istini, trebaju li težiti ujedinjenju ljudi nastojeći da svi vjeruju u istu priču ili bi trebali ljudima reći istinu, čak i pod cijenu nejedinstva, pita. Najmoćnije ustanove i institucije stavljale su jedinstvo iznad istine i zato su, istaknuo je, i bile toliko moćne. Oni koji sanjaju o društvu u kojem vlada istina, a mitovi se ignoriraju, ne trebaju puno očekivati od Homo sapiensa, bolje im je, napisao je Harari, okušati sreću s čimpanzama.
Na pitanje svjedočimo li kolapsu istine, nizozemski filozof Rob Wijnberg odgovorio je potvrdno, no dodao je odmah da to nije najveći problem. Ističe da je istina oduvijek bila relativna, mnogo prije pojave jednog Donalda Trumpa. Istina nisu samo objektivne činjenice već i narativ koji se mora baviti društvenim potrebama. Kako se vjera u napredak smanjuje, mnogi na Zapadu počeli su prihvaćati nostalgične, nacionalističke narative, rekao je u intervjuu za NZZ. Poplava negativnih vijesti potiče nepovjerenje u društvu, a povjerenje i suradnja ključni su, naglasio je, za očuvanje istine i društvene kohezije, dodajući kako sloboda proizlazi iz međusobne ovisnosti, a ne izolacije. O toj je temi pisao u svojoj knjizi "Za svakog ponešto".
"Istina je oduvijek bila relativna. Sjetite se predmodernih vremena, kada su čak i briljantni znanstvenici vjerovali u spasenje u zagrobnom životu. Kasnije je istina bila nešto što se moralo otkriti, objektivnim i znanstvenim sredstvima. A onda je došao individualizam. Istina više nije bila negdje vani, već u nama", rekao je. Vijesti o klimatskim krizama, inflaciji, migracijama i ratovima kod ljudi izazivaju osjećaje nemoći i pesimizma. Vjera u napredak se raspada, a progresivna politika, bila liberalna ili socijaldemokratska, više nema narativ i viziju koja bi, kaže, vodila k tome kako se svijet može poboljšati. Istina je postala narativ, pričanje priča. "Istina postaje istinita tek kada je dijelimo. Pitanje je samo koju istinu dijelimo", zaključio je. Iako se o "krizi istine" govori kao o relativno novijem ili svježijem skupu fenomena vezanom uz tzv. postčinjenični svijet, alternativne subjektivne istine, teorije urote, medijske društvene mreže, deep fake uratke i slično, treba se, napominje prof. dr. Hajrudin Hromadžić s Filozofskog fakulteta u Rijeci, prisjetiti kako se cijela paradigma prosvjetiteljstva koja je baštinik kategorija provjerljivih istina, činjenica, argumenata, to jest logike racionalizma, poljuljala još i ranije, u osvit postmoderne.
– Dakle, barem pola stoljeća unatrag, kada se trendovi poput radikalnog individualizma, kulturalne skepse, kolapsa društvenog statusa klasičnih autoriteta i slično, pojačavaju. No ne treba zaboraviti kako nas je još Fredric Jameson naučio da je postmodernizam drugo ime za kulturnu logiku kasnog kapitalizma ili neoliberalizma unutar koje su spomenuti trendovi postmodernog svijeta samo simptomi, ali i utrživi resursi za kapitalističku političku ekonomiju. Zato su korporativni subjekti današnjice poput Mete, X-a, XAI-ja, OpenAI-a i drugih u samoj materijalnoj bazi proizvodnje svijeta koji je u "krizi istine". To su, dakle, sistemsko-povijesni parametri ili okviri fenomena koji se mogu nazvati i "krizom istine". Stoga je takva kriza i kriza temeljnih postulata svijeta za koji smo mislili da je okosnica našeg zajedničkog doživljaja svijeta oko kojeg smo mislili da smo postigli konsenzus i elementarno suglasje, a od čega potom započinju sva naša ideološka, vrijednosna, svjetonazorska i srodna razmimoilaženja, sporovi, sukobi, društvene borbe i slično. Sada je takvo tlo zajedničkog svijeta značenja izmaknuto pa izgubljeno plutamo bezdanom loših alternativa – kaže za Večernjakov Obzor prof. dr. Hromadžić.
Manipulacija istinom odgovara i kreatorima totalitarnih sustava. Filozofkinja Hannah Arendt je, primjerice, u knjizi "Podrijetlo totalitarizma" objavljenoj 1951. napisala kako idealni subjekt totalitarne vladavine nije uvjereni nacist ili uvjereni komunist, već su to ljudi za koje razlika između činjenica i fikcije (tj. stvarnosti iskustva) i razlika između istine i laži (tj. standarda mišljenja) više ne postoji, no zaobilaženje istine mili se i multinacionalnim kompanijama. U knjizi "Trgovci sumnjom" Naomi Oreskes i Erik Conway rastrančirali su tzv. strategiju duhana koju je duhanska industrija koristila kako bi utjecala na političare koji donose zakone. Kompanije su plaćale navodno neovisna istraživanja koja su im išla u prilog ili selektivno objavljivale rezultate koji bi im mogli naštetiti (financijski, ne zdravstveno). Pronašli bi nekoliko potkupljivih znanstvenika koji bi opovrgavali poznate činjenice i uporno iznosili lažne argumente, napadajući ozbiljne znanstvenike. Zrno po zrno sumnje i eto narativa da pušenje nije štetno koliko neki tvrde da jest. Tom komunikacijskom strategijom iz 1950-ih neki se koriste i danas, pogotovo u predizbornim kampanjama ili lobiranju za megalomanske projekte.
"Internetske subkulture iskorištavaju trenutni medijski ekosustav za manipuliranje vijestima, postavljanje agendi i širenje ideja. Krajnje desničarske skupine razvijaju tehnike hakiranja pažnje, kako bi povećale vidljivost svojih ideja strateškim korištenjem društvenih medija, memova i botova, kao i ciljanjem novinara, blogera i influencera kako bi pomogli u širenju sadržaja. Ovisnost medija o društvenim medijima, analitici i metrikama, senzacionalizmu, novostima umjesto vrijednosti vijesti i clickbaitu čini ih ranjivima na takvu medijsku manipulaciju. Dok se trolovi, bijeli nacionalisti, aktivisti za prava muškaraca, gamergateri, alt-desnica i teoretičari zavjere mogu duboko razlikovati u svojim uvjerenjima, dijele taktike i konvergiraju oko zajedničkih pitanja. Krajnja desnica iskorištava pobunu mladića i njihovu odbojnost prema političkoj korektnosti kako bi širila bijelu supremacističku misao, islamofobiju i mizoginiju kroz ironiju i poznavanje internetske kulture. Manipulacija medijima može pridonijeti smanjenom povjerenju u mainstream medije, povećanju dezinformacija i daljnjoj radikalizaciji", zaključile su Alice Marwick i Rebecca Lewis u istraživačkom radu "Manipulacija medijima i dezinformacije na internetu".
Postoje, napominju, ljudi koji strateški šire lažne vijesti kako bi zaradili novac; trolovi koji stvaraju kaos radi zabave, političari s osobnim interesom u širenju određenih stavova i skupine koje koriste medije u pokušaju utjecaja na javno mnijenje. Akteri koji stvaraju i šire dezinformacije, propagandu i lažne vijesti obično su motivirani kombinacijom jedne ili više kategorija, poput ideologije, novca, statusa i pažnje. Važnu ulogu imaju i trolovi kojima je izvorna funkcija bila da isprovociraju ljude i izazovu emocionalnu reakciju, no s vremenom su se specijalizirali pa vrlo lako širenjem neistina i objavom osobnih podataka mogu, pa i nepovratno, uništiti ugled pojedinaca i organizacija.
Izv. prof. dr. sc. Anita Dremel s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Osijeku kaže kako klasična ideja da je istina podudaranje između mišljenja i stvarnosti može i dalje mnogima djelovati privlačno, no problem je što toj "stvarnosti" nikada ne pristupamo neposredno. – Istina nije zrcalo svijeta, nego uvijek prolazi kroz jezik, interpretaciju i društvene uvjete u kojima nastaje znanje. Teorije istine razilaze se. Neke istinu korespondencijski vežu uz odnos sa zbiljom, druge uz koherentnost sustava vjerovanja, neke pak uz dugotrajne procese provjere, a neke tvrde da "istina" možda i nije duboko svojstvo, nego tek način potvrđivanja iskaza. U tom svjetlu današnji govor o "krizi istine" signalizira da se promijenio način na koji joj pristupamo. U digitalnom i medijski zasićenom okruženju slabi zajednički okvir provjere. U uvjetima hiperzbilje simulakrumi nisu kopije stvarnosti, nego postaju njezina zamjena: živimo u svijetu u kojem reprezentacije ne odražavaju stvarnost, nego je velikim dijelom proizvode. Ipak, iz toga ne slijedi da je istina do kraja proizvoljna. Ona ostaje normativni horizont – cilj vjerovanja, uvjet smislene rasprave i temelj društvenog povjerenja – ističe. Iz perspektive znanosti, dodaje, istina nije stanje koje se jednom zauvijek postiže, nego proces koji se stalno iznova provjerava.
– Ona je rezultat metodološke rigoroznosti, javne kritike i kolektivne provjerljivosti. Upravo ta otvorenost čini znanost jednim od rijetkih društvenih sustava koji teži istini bez pretvaranja da je posjeduje. Istina u znanosti nije samo epistemološko nego i etičko pitanje. Znanstvenik ne odgovara samo za točnost svojih nalaza nego i za integritet postupka kojim do njih dolazi. Manipulacija podacima, selektivno prikazivanje rezultata ili podređivanje znanja interesima moći nisu samo pogreške nego i narušavanje povjerenja na kojem znanost počiva. Suvremene društvene analize pokazuju da se "činjenice" ne pojavljuju same od sebe, nego se stabiliziraju kroz složene mreže praksi, institucija i tehnologija. To ne znači da su izmišljene, nego da njihova snaga proizlazi iz procesa u kojem postaju provjerljive i zajednički prihvaćene. Upravo zato znanstvena istina uvijek uključuje i odgovornost za način na koji se proizvodi i komunicira. U konačnici, istina se danas pokazuje kao trostruka obveza: spoznajna, jer zahtijeva argumentaciju i podložnost provjeri i osporavanju; društvena, jer omogućuje uzajamnu inteligibilnost i komunikabilnost; i etička, jer obvezuje na odgovornost. U vremenu nesigurnosti i sukobljenih narativa, istina možda nije konačan odgovor, nego zajednički napor bez kojeg nema ni znanosti ni demokracije ni mogućnosti da se svijet razumije i mijenja – zaključuje.
Kako bismo ispoštovali ono da je dobro čuti i drugu stranu, upitali smo umjetnu inteligenciju što je danas istina. AI chatbot Claude priznaje da je u suvremenom kontekstu pojam istine pod posebnim pritiskom zbog dezinformacija i lažnih vijesti. Grok Elona Muska odgovara kako su u eri kada svatko ima svoj "narativ" i kada algoritmi hrane ljude potvrdom njihovih predrasuda, a mediji i političari često biraju što će reći prema koristi umjesto prema činjenicama, mnogi prestali vjerovati da istina uopće postoji. Ako kažeš da je 2 + 2 = 5, to nije "tvoja istina", to je greška, kaže Grok, a ako tvrdiš da je Zemlja ravna ploča, to nije "alternativno viđenje", nego laž. Prava istina nije ugodna. Ne dolazi u paketu s osjećajem superiornosti. Često je dosadna, nelagodna i zahtijeva da promijeniš mišljenje ili ponašanje, poručuje Grok. Biti spreman reći "bio sam u krivu" jedan je, kaže, od najistinitijih iskaza koje čovjek može izgovoriti.
Gemini odgovara kako je istina danas postala naporna jer se za nju treba boriti, istraživati više izvora i biti spreman priznati da smo možda u krivu. "Ona više nije nešto što nam se servira na Dnevniku u 19.30 kao jedina opcija, već mozaik koji sami moramo sastaviti", odgovara. Chat-GPT potvrđuje da je danas istina često stvar osobnih dojmova, interesa i šumova u komunikaciji, no nekoliko stvari, kaže, i dalje vrijedi – istina nije isto što i mišljenje, nije isto što i najglasnija verzija priče i ne, ne postaje točna samo zato što se često ponavlja. "U najjednostavnijem smislu, istina je ono što odgovara stvarnosti, čak i kada nam nije ugodno, kada nije popularno ili kada ne ide u prilog onome što bismo htjeli vjerovati. Danas je možda najveći problem to što živimo među mnogim "istinama", a premalo provjeravamo što je dokazano, što je izvorno, što je izvađeno iz konteksta i kome koristi da nešto prihvatimo kao istinu", ističe i dodaje da treba istraživati, provjeravati, uspoređivati, i imati hrabrosti reći – ne znam.
Je li, postavili smo pomalo provokativno pitanje, točno da umjetna inteligencija danas kreira stvarnost i određuje što je istina?
"Ne, to nije točno u strogom smislu. Umjetna inteligencija danas ne određuje što je istina. Ona ne uspostavlja činjenice u filozofskom, znanstvenom ni pravnom smislu. Ono što UI stvarno radi jest da proizvodi, preoblikuje, pojačava i distribuira prikaze stvarnosti – tekstove, slike, glasove, sažetke, preporuke i rangiranja, pa zato može snažno utjecati na to što ljudi vide kao uvjerljivo, vjerojatno ili 'istinito'", kaže Chat-GPT pa poentira: "Moja najtočnija formulacija bila bi da umjetna inteligencija danas ne propisuje istinu, ali sve više utječe na uvjete u kojima društvo razlikuje istinu od uvjerljive laži".
Otvori KEKS Pay
Postoji puno izreka o istini,a jedna od najdražih mi je: "Amicus Plato, sed magis amica veritas "– Drag mi je Platon, ali mi je istina draža.