Disleksija se često se svodi na stereotipne komentare poput “samo se treba više potruditi” ili “ne koncentrira se dovoljno”, a stvarnost je potpuno drugačija. Ljudi s disleksijom ulažu puno dodatnog truda u stvari koje većina nas obavlja automatski bez razmišljanja, poput čitanja, pisanja, pamćenje informacija ili običnog praćenja razgovora.
Naš kolega iz redakcije, Roman, jedan je od onih ljudi koji će u grupi od 50 ljudi odmah iskakati, što zbog stila, što zbog energije i zanosa s kojim priča o različitim temama. Njegove tetovaže, specifičan humor, stotinu dobrih ideja u minuti i ona karakteristična novinarska potreba da se od svake situacije može napraviti kvalitetna priča čine ga osobom koju je teško ne primijetiti i još teže ne zapamtiti. Uz to je mlad, još studira, radi u redakciji, ali mu je teško ono što većina nas uzima zdravo za gotovo, jer ima disleksiju.
Od svega o čemu smo pričali tijekom ovih par mjeseci, najviše nam se urezalo u pamćenje kada je rekao da ga i danas zna zaboljeti trenutak u kojem nekome povjeri da je disleksičan, a zauzvrat dobije cinično “da, da, baš...”
Disleksija možda nije očita poput nekih drugih poteškoća koje ljudi imaju, ali to ne znači da ne otežava svakodnevne aktivnosti. I upravo zato moramo razgovarati o disleksiji, ne zbog samog poremećaja, već zbog činjenice da ljudi i dalje misle da znaju sve o tome, iako zapravo uopće ne razumiju osnovne probleme.
Roman inače o disleksiji priča dosta opušteno i mirno, kao o nečemu što je sto puta do sada već ponovio. Rekao nam je da ljudi često ni ne vjeruju da disleksija postoji na način na koji ju on doživljava. Mnogima je teško zamisliti kako to netko tko zna čitati i pisati može miješati slova, drugačije vidjeti tekst ili imati problem s procesuiranjem informacija.
– Najčešće misle da sam lijen ili da samo žurim – rekao nam je Roman dok smo razgovarali o reakcijama koje dobiva od ljudi kada spomene disleksiju.
Objasnio nam je i da disleksija kod njega ne utječe samo na čitanje i pisanje nego ponekad i na razumijevanje informacija koje dobije u razgovoru pa nerijetko mora zamoliti ljude da ponove ono što su upravo rekli. Upravo tada, kaže, najčešće i osjeti nerazumijevanje okoline.
Probleme s čitanjem i pisanjem primijetio je još u najranijim razredima osnovne škole. Slova je učio puno sporije od drugih učenika, a i danas se jasno sjeća kako je slovo “b” pisao kao brojku “6” jer mu je to bio jedini način da ga razlikuje od slova “d”. Tada još nije razumio zašto mu takve jednostavne stvari, koje drugima dolaze prirodno, predstavljaju problem. Zanimljivo je i da je prvi put posumnjao da je riječ o nečemu problematičnijem tek u kasnijim razredima osnovne škole kada je pogledao popularni film “Percy Jackson”, čiji glavni lik ima disleksiju.
– Tada sam prvi put shvatio da način na koji vidim tekst nije isti kao kod drugih – prisjetio se.
Škola mu, priznaje, nije ostala u lijepom sjećanju kad je riječ o empatiji prema osobama s disleksijom. Sjeća se jedne učiteljice koja je njegovim roditeljima govorila da je “spor”, ali i druge koja se izderala na njega zbog načina na koji piše pojedina slova. Kaže da ga ni danas ne mogu potpuno zaobići slične reakcije i to u situacijama u kojima se to najmanje nada.
– Najgore mi je kada napravim neku pogrešku, objasnim da sam disleksičan i onda dobijem komentar “da, da, sigurno”. To me uvijek pogodi – rekao je.
Zato danas posebno emotivno govori o svojoj majci, koja je nakon škole satima sjedila s njim i unaprijed učila slova koja još nije ni učio na redovnoj nastavi, samo kako ne bi zaostajao za ostalim učenicima. I danas mu puno znači sav trud koji je ulagao netko tko ga nije pokušavao “popraviti”, nego razumjeti.
– To me i dalje “baca na emociju” kada razmišljam koliko se trudila – priznaje Roman.
Danas svoju dijagnozu ne doživljava kao nešto što ga definira, ali niti odbacuje kao neku sitnicu koja ga ne opterećuje. Disleksija je jednostavno postala dio njegovog života koji ne može promijeniti pa se pokušava ne opterećivati previše. Ipak, priznaje da mu je često velika prepreka, no, s vremenom je počeo primjećivati i neke pozitivne strane.
– Kako sam odrastao, shvatio sam da mi drugačije povezivanje informacija zapravo može pomoći, pogotovo u mojoj struci kao novinar – rekao je.
Posebno ga nervira stereotip da su ljudi s disleksijom manje inteligentni ili lijeni. Takve komentare naziva nazadnima i kaže da pokazuju koliko zapravo cijelo društvo malo razumije što je ustvari disleksija. Prisjeća se kako je u školi čak imao mogućnost dobiti više vremena za ispite, ali to nikad nije prihvatio jer nije htio biti izdvojen od svojih vršnjaka.
– Čak i da jesam, to ne bi promijenilo količinu muke koju sam morao proći dok sam učio za ispite – rekao je.
Izazovi s disleksijom nisu stvar prošlosti, kaže kako se i dalje svaki dan nosi s njom. Na fakultetu mora čitati velike količine literature, a stare knjige s gustim i sitnim fontom posebno su mu naporne. Kada piše tekstove, proces izgleda drukčije nego kod većine ljudi. Najprije ispiše sve informacije koje želi uključiti u tekst pa ih tek onda slaže u gotovu priču. U Wordu koristi povećani razmak između redova, a prije završnog čitanja često promijeni font u OpenDyslexia koji mu uvelike olakšava prepoznavanje slova. Bez raznih programa za lektoriranje, kaže, novinarski rokovi bili bi mu gotovo nemogući.
I svakodnevica je puna malih navika koje mu olakšavaju funkcioniranje. Bilježnice bira prema boji i razmaku linija jer mu pretamne i zbijene crte otežavaju čitanje vlastitih bilješki. Posebno pazi i kakve kemijske koristi, a i danas mu probleme stvaraju slična slova poput b i p, m i n te famoznog ije-je.
Na kraju razgovora, Roman nam je rekao kako danas ipak postoji puno više alata koji mogu pomoći današnjoj djeci s disleksijom nego kada je on bio u njihovim godinama, od posebnih fontova i ravnala za čitanje do aplikacija za provjeru teksta. No najvažnije je, smatra, djecu naučiti da su to alati pomoći, a ne nešto zbog čega bi se trebali osjećati manje vrijedno.
– Ništa oko vas nije krivo. Budite glasni kada vas ljudi podcjenjuju – poručio je za kraj.
Sadržaj nastao u suradnji sa Stanić Beverages.
Otvori KEKS Pay
