Postoje dvije hrvatske književnosti. Jedna je ona zvanična, oličena u gavran- akademicima, bogougodnim rapsodima i rapsodkinjama, sitnim dilerima nacionalne stvari, za koje se nije čulo zapadno od Brežica, a ni istočno od Batrovaca. Druga hrvatska književnost je nezvanična, u inozemstvima cijenjena i prevođena, a u okolnim od zvaničnika omrznutim jezicima, čiji čitatelji hrvatski jezik razumiju kao svoj materinji, za razliku od one prve, zvanične, cijenjena, čitana i objavljivana. Protagonisti prvospomenute, premda su zvanični, i ne prođu "Vijesti iz kulture" na režimskoj televiziji a da ih se dodatno ne ozvaniči, nikada riječ zvanično neće izgovoriti ni napisati. Ne znaju pravo što zvanično znači, ali znaju dobro da je riječ srpska - protiv čega su donijeli i Zakon o hrvatskom jeziku. Nakon što pogledaju u rječnik, ustvrdit će da se zvanično na njihovom posebnom hrvatskijem hrvatskom jeziku kaže - službeno. I bit će donekle u pravu, ali kako dvije različite riječi nikad nemaju savršeno jednaka značenja, niti dvije različite riječi ne mogu biti identične u svim svojim konotacijama, tako bi krivo bilo reći da je zvanična hrvatska književnost ujedno i službena hrvatska književnost. Ona, naime, jest službujuća, ali službena, ipak, nije. Ali jest zvanična. Nju se ne čita, nego se ceremonijalno obilježava. Iza zvanične hrvatske književnosti stoje njezine zvanice, ili ako vam je milije hrvatskije - uzvanici, a ne čitateljice i čitatelji…
"Ovdje počinje šuma" strašna je, ali savršeno nesentimentalna knjiga, u kojoj nema emocionalnih orijentira. Vrlo je teško ovako pripovijedati, vjerujmo da će biti onih koji će to znati i pročitati
Otvori KEKS Pay
