Odlazak 10. veljače 2025. bio je tih, uz neizrečenu težinu u zraku. Ispred stana u francuskom Lyonu, u hodniku, uz dizalo, već je čekala njegova zelena vojna torba, gruba i teška. Oko nje, spuštena repa, kružila je kujica Izzy pa legla na nju kao da ga želi zadržati. Čvrsto je zagrlio brata i, naposljetku, u torbu spustio malu džepnu Bibliju, jednostavnu i pohabanu, njemu dragocjenu, koja će se jednog dana vratiti kući neoštećena. Trenutak kasnije, na terminalu broj 1 Zračne luke "Antoine Saint Exupéry" prijavio se za let u Varšavu. Na rastanku, njegov je otac progovorio polako, birajući svaku riječ: "Što god da se dogodi, budi čovjek. Čak i u ratu, pogotovo u ratu." Taj trenutak ovjekovječila je majka, fotografijom oca i sina koja zrcali ponos, tjeskobu i onu slutnju koju čovjek prepozna tek kad je kasno.
Na rastanku još je kratko dobacio: "T'inquiète", odnosno ne brini, u obitelji toliko puta izrečeno obećanje da će sve biti dobro. U Varšavi se ukrcao na noćni vlak za Kijev. Samo tri mjeseca kasnije pokopan je na zagrebačkom groblju Miroševac s tri zastave na lijesu: francuskom, ukrajinskom i hrvatskom. Drukčije nije moglo ni biti: Toni Herceg rođen je u Velikoj Britaniji, odrastao diljem Europe, formiran u Francuskoj, ali ukorijenjen u Hrvatskoj.
Prošlog proljeća njegova pogibija na ukrajinskom ratištu bila je vijest koja je potresla javnost svih triju država u kojima je ostavio trag. Međutim, kako to često bude s velikim vijestima, i sjećanje javnosti postupno se počelo udaljavati od događaja. No nošen istim osjećajem dužnosti koji je duboko u sebi nosio njegov sin, vođen svojevrsnim pozivom, Zdenko Herceg odlučio je kako duboke pouke Tonijeva života i smrti moraju biti ispričane. I tako je nastala knjiga jednostavna naziva "Sin", koja će idućih dana biti objavljena u izdanju zagrebačkog nakladnika Školske novine, koja iza korica s Tonijevim likom donosi potresno, intimno svjedočanstvo koje ne nastaje iz ambicije, nego iz duboke unutarnje potrebe oca koji ne može dopustiti da gubitak voljenog sina utone u tišinu, iskrivljavanje ili zaborav.
Priča je to o časniku francuske vojske hrvatskih korijena, koji je tog 6. svibnja 2025. poginuo u Ukrajini štiteći svoje suborce tijekom napada ruskog drona. Iz perspektive oca čitatelj prati životni put mladog čovjeka, zaustavljen nedugo nakon 30. rođendana, od djetinjstva preko vojničkog poziva i ratnih iskustava "sve do odluke koja ga je odvela onamo gdje se sloboda više ne brani riječima, nego životom", kako to u predgovoru sažima urednik knjige Žarko Ivković. – Toni Herceg bio je moj sin, jedan od trojice, a čovjek u kakva je izrastao i dalje me zadivljuje. Bio je mnogo toga: vojnik, brat, prijatelj, učitelj. "Sin" je osobna knjiga, ali i svjedočanstvo vremena. Pisao sam je kao otac koji je izgubio sina, ali i kao netko tko osjeća odgovornost da se istina sačuva s dostojanstvom – otpočinje svoju ispovijest dr. sc. Zdenko Herceg, hrvatsko-francuski znanstvenik međunarodno priznat u području molekularne biologije i istraživanja raka.
Ova knjiga nastala je izvan svih profesionalnih okvira, ne kao djelo znanstvenika, nego kao glas oca suočenog s gubitkom, koji je zbog obiteljske tragedije preuzeo zahtjevnu zadaću kroničara života vlastitog sina. Odluku o knjizi donio je upravo na njegovu grobu, samo nekoliko tjedana nakon ispraćaja, jednog srpanjskog jutra, ispod stabla, u tišini nakon oluje: tada je "znao zašto ova knjiga mora biti napisana". Sjećanja su se nizala velikom brzinom pa je prva inačica teksta bila napisana za samo dva mjeseca, a iduća tri mjeseca tekst je dorađivao. Tako je već koncem prošle godine, dakle, u godini nenadoknadivog gubitka, u rukama držao rukopis buduće knjige, koju je urednik tek trebao manjim preinakama doraditi.
– Emocije su u knjizi prisutne i mislim da su potrebne, ali trudio sam se da ne budu pretjerane. Nisam ni pokušao na stranicama knjige veličati rat i nekakav heroizam, kao ni mržnju ili osvetu, to nisam ni spomenuo, pisao sam jednostavno iz ljubavi prema sinu. Nisam želio da taj tekst odiše tugom, već slavljem njegova života, ali bilo je nemoguće u potpunosti se odvojiti od emocija. Pisao sam srcem i to je pisanje bila moja terapija – otkriva Zdenko Herceg, koji u knjizi kronološki slaže slike koje čine mozaik Tonijeva kratkog, ali iznimnog života.
A jedna od prvih snažnih slika koju opisuje svakako je neraskidiva veza s Hrvatskom već od rođenja. U dobi od samo četiri mjeseca, te je 1995. s roditeljima stigao u Zagreb 3. kolovoza, večer uoči Oluje, doslovne i povijesne. "Kao da je s prvim udisajem domovinskog zraka upio i taj nemir – zakoračivši, još u košari, u prostor između svjetla nade i tame rata", piše Zdenko. "Ponekad se pitamo nije li se nešto od tog ozračja, tog osjećaja zemlje u borbi za slobodu, ipak u njemu duboko urezalo. Nešto što će godinama poslije, možda nehotice, postati nit vodilja u njegovim vlastitim odlukama."
Sljedeća važna godina koja će ga duboko vezati za Hrvatsku bit će 1998., godina Svjetskog nogometnog prvenstva, koja će Hrvatsku nepovratno ucrtati na kartu sportskih velesila. Dijelom te euforije bio je i trogodišnji Toni Herceg, o čemu njegov otac piše: "Dok je iščekivanje pred polufinale raslo, u jednoj maloj sportskoj trgovini Ivan i Toni birali su svoj dres. Ivan je isprva oklijevao, ali je na kraju ipak izabrao dres Davora Šukera, impresioniran njegovim golovima i borbenošću. Toni nije oklijevao ni sekunde. Odmah je posegnuo za dresom Zvonimira Bobana, kapetana tihog autoriteta i uzora koji je zračio dostojanstvom. Tek poslije doznali smo od njegovih suboraca u Ukrajini da je Tonijev nadimak bio Boban. Nosio je svoj izbor ponosno, kao zastavu. Iako su počeli cijeniti i voljeti Francusku, u tom malom trenutku postalo je jasno da im je srce već nepovratno pripadalo Hrvatskoj."
U razgovoru Zdenko Herceg otkriva kako su njegova djeca, uz iskreno poštovanje prema zemlji koja ih je primila, uvijek ostala vjerna svojim korijenima. – Otkad živimo u inozemstvu, trudili smo se dolaziti u Hrvatsku i Hercegovinu redovito, barem jednom godišnje, jer smo osjećali da je izuzetno važno održati živu vezu s roditeljima, obitelji, širim krugom rodbine i prijatelja, ali i s prostorom iz kojeg dolazimo. Za nas to nikada nije bilo puko ljetovanje, nego svjesna odluka da se veza s korijenima ne prekine. Kod kuće smo uvijek njegovali hrvatski jezik, običaje i osjećaj pripadnosti. Smatrali smo važnim da djeca znaju odakle dolaze, da razumiju obiteljsku povijest, da prepoznaju krajolik, jezik i mentalitet u kojem su ukorijenjeni – kaže autor knjige, koji je u kasno ljeto 2012., u vrijeme kada je Toni imao 16 godina, svoju obitelj poveo na hodočašće u Vukovar.
"Bio je mladić koji još nije znao da ga vlastita sudbina vodi prema ratovima i ruševinama koje nisu njegove. Ali dok je hodao tim ulicama, gledao kroz poderanu ceradu vukovarske bolnice, šutio pred bijelim križevima na Ovčari, možda je u sebi već prepoznavao glas koji je govorio: 'Ovdje se sloboda ne mjeri pobjedom, nego onim što si spreman dati'. Toni je prošao tim mjestima širom otvorenih očiju, upijajući sve. Prislonio je lice na one rupe na bolničkoj ceradi, gledao nijeme grobove Ovčare, stajao ponosno uz tenk na Trpinjskoj cesti, dugo gledao prema izranjavanom Vodotornju. A kad sada pomislim na njegov vlastiti put, na cestu koja ga je odvela u Ukrajinu, u još jednu opkoljenu zemlju, izranjene gradove, u još jednu obranu slobode koja nije bila njegova, ne mogu se oteti dojmu da mu je Vukovar već tada šapnuo. Da su ga njegove ruševine obilježile kao što su obilježile sve nas".
Nakon povratka iz hrvatskog Grada heroja, Tonijev dotadašnji svijet – školske klupe, satovi, zadaće, ritam grada – naglo je postao preuzak za njegovu unutarnju snagu. U to je vrijeme njegov dan dobio novi, vojnički ritam iako još nije nosio odoru. Budio se prije zore, izlazio u hladno jutro, trčao po napuštenim ulicama Lyona dok je grad još spavao. Učlanio se u teretanu, promijenio prehranu, pratio napredak gotovo znanstvenom preciznošću. U njegovoj sobi sve je bilo uredno i svrhovito: plan vježbi, tablice, knjige o prehrani, motivacijski citati zapisani u bilježnici. Svaka gesta govorila je o posvećenosti. "U mjesecima koji su slijedili Toni se fizički promijenio. Tijelo mu se počelo širiti, ramena su postala snažna, hod čvrst. Rastegao se prema nebu, gotovo dva metra visine, vitak, ali snažan. Lice mu je poprimilo ozbiljnost onih koji su se odrekli polovičnog života.
U to se vrijeme susreo s umirovljenim legionarom u Lyonu. Nismo znali o čemu su razgovarali, ali po njegovu pogledu bilo je jasno da je taj susret nešto zapalio. Možda priče o Domovinskom ratu, koje je godinama slušao u fragmentima, ili priča o generalu Anti Gotovini, heroju i simbolu vjernosti, njemu nisu bile samo puka povijest, nego posijano sjeme. Oko svoje osamnaeste godine, kad se mnogi mladići još traže, Toni je smisao već nosio duboko u sebi. Znali smo, trenutak je blizu", piše Zdenko Herceg. Uskoro će se Toni pridružiti profesionalnoj francuskoj vojsci.
Potkraj 2016., nakon priprema, razgovora i rigoroznih testova, primljen je u elitnu padobransku obuku u Camp Caylus, u sklopu 11. padobranske brigade. "Nismo ga viđali tjednima. Pisao je rijetko, ali kad bi se javio, ton je bio stabilan, nikad dramatičan", piše. Kad je zima popustila, došao je poziv. Toni je premješten u Pau, u legendarnu školu padobranaca École des Troupes Aéroportées (Škola zračno-desantnih trupa). Do sredine 2018. odabran je za naprednu obuku u UTAP-u, u jedinici za obuku zračno-desantnih postrojbi u Castresu, Carcassonneu i Pauu. Do kraja te godine Toni je raspoređen u padobransku mornaričku pukovniju RPIM. Bile su to elitne postrojbe, specijalizirane za misije u zemlji i inozemstvu, često prve poslane u krizna područja. "Gotovo da ga nismo čuli. Povremeno bi stigla kratka poruka, kasno u noć: 'Danas trening do kasno. Sve dobro.' Ili samo: 'Dan završio. Umoran, ali sretan.' U tim je rečenicama bilo više nego što su riječi mogle reći. Sada je postajao vođa, primjerom i postojanošću."
U siječnju 2020. sudjelovao je u velikoj vojnoj vježbi Bois Belleau, a potom i u nizu mornaričkih operacija koje su ga odvele na Mediteran, u Španjolsku, Maroko, Tunis, Grčku, pa čak i do istočnih granica Sredozemlja. Ubrzo postaje zapovjednik postrojbe, a potom je stigao poziv koji će promijeniti sve: raspored za Afriku. Operacija Barkhane. Misija pod afričkim suncem. Kad se vratio iz Malija, navodi njegov otac, više nije bio isti. Nije to bila rana, nego duboka promjena. Rekao je: "Kad se vratiš, shvatiš koliko ljudi živi zatvorenih očiju." Promijenili su se i razgovori s prijateljima – sve su češće šutjeli između rečenica. Nije ih osuđivao, ali znao je da više ne dijele isti horizont. Njegov se pogled proširio i u toj širini nosio težinu svijeta.
U siječnju 2024. Toni završava obuku za VHL, borbene desante helikopterom. Bila je to tehnička, precizna i iscrpljujuća izobrazba. No ono što ga je izdvajalo nije bila puka snaga, nego iznimna smirenost. "Jedan mi je njegov nadređeni tada rekao: 'Vaš sin nije samo rođeni ratnik, on je vođa'", piše Zdenko. Taj dar da dopre do drugih pronašao je svoj najdublji izraz tijekom Tonijeva razmještaja na misiji GERFAUT u Poljskoj – francuskoj vojnoj misiji obuke – od 12. travnja do 6. rujna 2024. "Ako mu je rad s novacima otkrio didaktičku dušu, u Poljskoj se otvorilo i njegovo srce. Dodijeljen postrojbi za međunarodnu vojnu suradnju, Toni je imao zadatak pomagati u obuci ukrajinskih vojnika. Bila je to zadaća koja je zahtijevala ne samo tehničku preciznost nego i kulturološku osjetljivost, strpljenje i unutarnju zrelost. Od samog početka pristupio je toj ulozi s karakterističnom disciplinom i tihom empatijom. Vrlo brzo počeo je samostalno učiti ukrajinski, ostajao bi budan do kasno u noć, s bilježnicom i aplikacijom otvorenom na stolu, zapisujući riječi koje su mu zvučale toplo i blisko. Nakon samo nekoliko tjedana mogao je voditi osnovne razgovore."
Nakon povratka u Francusku, međutim, više se nije prepoznavao u okruženju koje ga je nekoć oblikovalo. Često je govorio o povezanosti s ukrajinskim vojnicima, među kojima je bilo i mladih, još neiskusnih, i starijih, gotovo vršnjaka njegova oca, umornih, ali dostojanstvenih. Tijekom rujna i listopada 2024., Toni je sve više govorio o Ukrajini, pa jednog dana u dugom razgovoru s majkom Slavicom, prvi put jasno izgovorio ono što je do tada bilo samo slutnja: da razmatra mogućnost pridruživanja ukrajinskim snagama, ne samo duhom nego i djelom.
"Njegova je odluka bila prirodan produžetak svega u što je vjerovao. Znao je da postoje trenuci kada granice država prestaju biti prepreke, a ostaju samo granice savjesti. Često je govorio o Domovinskom ratu i stranim dragovoljcima koji su devedesetih došli braniti Hrvatsku, a posebno ga je nadahnjivala priča o Jean-Michelu Nicolieru, mladom Francuzu koji je položio život za Vukovar. 'Kao što su neki stali uz Hrvatsku kad nam je bilo najpotrebnije', rekao mi je, 'tako i ja osjećam da sada moram stati uz Ukrajinu'. Govorio je tiho, ali s onim prepoznatljivim žarom, onim koji ne traži pljesak, nego smisao. Kad smo ga pokušali odvratiti spominjući rizike i strah, ostao je blag i čvrst. 'Znam', rekao je, 'ali ne mogu drugačije. Ne idem zbog rata. Idem zbog ljudi.'
Znali smo da njegova odluka nije proizišla ni iz ponosa ni iz potrebe za slavom. Ona je rasla iz dubljeg izvora, iz osjećaja dužnosti, pravde i ljubavi. Nije to bio lak izbor, ali bio je njegov. I prihvatili smo ga sa strepnjom i s ponosom. Znali smo da se približava trenutak u kojem će se Toni ponovno otisnuti na put, ovaj put bez povratne karte."
U napadu drona kamikaze nadomak Harkivu Toni je 6. svibnja 2025. dao život štiteći ranjene suborce. Vjerovao je da sloboda, ljudsko dostojanstvo i solidarnost nisu apstraktne ideje, nego vrijednosti koje se žive svakodnevno, i za koje se, ako treba, plaća najviša cijena. – Umro je onako kako je i živio: predvodeći primjerom, bez oklijevanja, stavljajući živote drugih ispred vlastitog. Svjedočanstva njegovih suboraca potvrdila su plemenitost tog posljednjeg čina – kaže Zdenko Herceg, dok u knjizi o tome piše kako se u danima i tjednima nakon Tonijeve smrti, dok je obitelj stajala na rubu praznine i tuge, počelo događati nešto neočekivano.
"Preko brojnih počasti, ceremonija i poruka što su pristizale sa svih strana, od Kijeva do Fréjusa, od Zagreba do Lyona i St Andrewsa, sve smo dublje shvaćali veličinu njegova puta i konačnog čina; razmjere njegova utjecaja i ponos koji smo zbog njega osjećali ne samo mi, njegova obitelj, nego i suborci, rodbina, prijatelji, znanci i mnogi koji ga nikad nisu sreli. Do tada smo Tonija poznavali u intimi doma kao sina i brata, kao tihog i odlučnog mladića. Sada smo ga, preko riječi znanih i neznanih, vidjeli onako kako su ga oni vidjeli: kao vojnika rijetke hrabrosti i simbol nesebične predanosti", piše Tonijev otac, dok se nama nameće misao kako je, na stranicama knjige i u razgovoru podjednako, prepun razumijevanja za odluku svoga sina koja uopće nije bila nužna, s obzirom na lijep i ispunjen život kakav je vodio.
– Upravo je to mnogima nerazumljivo. U francuskoj vojsci imao je karijeru, bio jako cijenjen, dobio nagrade, pohvale, čak i stan. Njegovi nadređeni znali su mi reći: "Ne mogu to izgovoriti pred svima, ali želim da znate da je bio najbolji, u svemu, toliko uzoran i sposoban i pouzdan." I njima je bilo krivo kad je otišao: službeno nema francuskih vojnika u Ukrajini. Zapravo, Toni je svjesno napustio sigurnu i perspektivnu vojnu karijeru osjećajući da je logičan nastavak njegova vojnog angažmana pružiti neposrednu pomoć ljudima koji su svakodnevno bili izloženi ratnim razaranjima – tumači Zdenko Herceg, koji je u nenadoknadivu gubitku uspio pronaći smisao.
– Kada čovjek daruje svoj život za druge, to nije izgubljen život. Osjećamo to kroz kontakte s ljudima koji su preživjeli zahvaljujući njemu. Koliko je to ponosa u boli! Taj trag, jako ljudski i velik, ostaje i zato smo jako ponosni na njega, koliko god je gubitak težak. Podrška tih ljudi daje smisao svemu tome i onda nam je, kao obitelji, ipak lakše. Imamo bliske prijatelje i rodbinu koji izbjegavaju razgovor o Toniju kako se ne bi otvarale rane, ali nama nije teško pričati. Nama je priča o Toniju zapravo terapija, jer nam daje osjećaj da je tu, s nama, da je živ.
Ono što nam najviše nedostaje nisu vojni uspjesi, nego svakodnevne sitnice, njegov humor, način na koji bi okupio obitelj za stolom, pažnja prema mlađem bratu i malom psu i sposobnost da svakome ulije osjećaj da je važan – reći će Tonijev otac. Stoga na stranicama knjige "Sin" pokušava i drugima reći ono što sam, zahvaljujući svom sinu, dobro zna: da ljudska hrabrost, dobrota i moralna jasnoća još uvijek postoje te da ostavljaju trag, čak i onda kad se čini da ih svijet više ne primjećuje.
Otvori KEKS Pay
Slava htvatskom junaku