Cyber psihologija – tako glasi naslov prve knjige u nas koja se bavi jednom posve novom granom psihologije čiji je nastanak potaknut vremenom u kojem je digitalni svijet – sa svim svojim vrlinama, prednostima i svijetlim stranama, ali i svojim dubinama i širinama koje su počesto zavodljive i podmuklo opasne, prijeteće i mračne – postao naša svakodnevica. Autorica te vrijedne knjige je psihologinja izv. prof. dr. sc Irena Miljković Krečar, nastavnica psihologijskih kolegija na zagrebačkom Sveučilištu VERN, a o svemu što je u knjizi pisala moći će se doznati više nakon njezine promocije koju će izdavačka kuća Školska knjiga upriličiti tijekom skorašnjeg Interlibera.
"Cyber psihologija" je zapravo prva knjiga u Hrvatskoj koja se bavi psihološkim aspektom digitalnog svijeta, odnosno virtualne, prividne stvarnosti nastale uz pomoć računala. No za početak – možete li ukratko navesti kada se uopće pojavila cyber psihologija i zašto je ona danas iznimno važna?
Cyber psihologija jedna je od najmlađih grana psihologije – pojam se prvi put pojavio sredinom 1990-ih, a Američko psihološko društvo službeno ga je priznalo tek 2017. U osnovi, to je znanost koja proučava odnos između ljudi i digitalnih tehnologija – kako one utječu na nas, ali i kako mi oblikujemo njih. Danas živimo u vremenu u kojem više ne postoji jasna granica između "online" i "offline" svijeta – naš društveni život, emocije, pa i identitet preselili su se u virtualni prostor. Upravo zato cyber psihologija postaje ključna za razumijevanje suvremenog čovjeka. U knjizi pokušavam približiti tu novu znanost i pokazati kako nas tehnologija ne mijenja samo izvana nego i iznutra – u načinu na koji mislimo, komuniciramo i doživljavamo sebe.
Budući da je napredak tehnologije toliko brz, zapravo munjevit, može li psihologija kao znanost pratiti taj tempo i reagirati pravodobno ili je ta trka unaprijed izgubljena pa cyber psihologija može samo nastojati donekle držati ritam?
Tempo tehnoloških promjena doista je munjevit, ali psihologija ima jednu prednost – bavi se čovjekom, a čovjek se, u svojoj biti, ipak ne mijenja tako brzo. Naše potrebe, motivi, emocije – oni su isti, samo pronalaze nove puteve izražavanja putem tehnologije. Cyber psihologija stoga ne pokušava "uhvatiti" tehnologiju, nego razumjeti kako se naši stari obrasci ponašanja i odnosa preslikavaju u digitalni kontekst. Dakle, nije to izgubljena utrka – to je proces stalnog prilagođavanja i učenja. Upravo sam to željela pokazati u knjizi: da psihologija ima alate kojima može razumjeti i ovaj, naizgled, novi svijet.
Što karakterizira online komunikaciju, koje su njene specifičnosti?
Specifičnosti online komunikacije su brojne – od tehničkih do psiholoških. Izdvojila bih njih nekoliko koje posebno oblikuju način na koji se razumijemo ili ne razumijemo. Prvo, u digitalnom prostoru izostaje neverbalna komunikacija, zbog čega se dio značenja u startu osipa i krivo interpretira. Omogućuje da budemo istodobno u kontaktu s više ljudi, iz cijelog svijeta. Ona je i asinkrona – znači da ne moramo odgovoriti odmah, možemo birati trenutak i način na koji ćemo reagirati. Često je i anonimna, pa se ljudi lakše otvaraju, ali i lakše "skrivaju" iza lažnih identiteta. To omogućuje i brisanje statusnih razlika, što s jedne strane demokratizira komunikaciju, ali s druge može dovesti i do gubitka poštovanja prema sugovorniku. Sve te okolnosti čine online komunikaciju vrlo zanimljivim, ali i zahtjevnim područjem za znanstveno proučavanje.
U knjizi posvećujete posebno poglavlje kompjuterski posredovanoj komunikaciji i njezinim razlikama u odnosu na usmenu komunikaciju. Možete li navesti koje su to razlike, kao i njezine nedostatke, odnosno mane te prednosti.
Najočitija mana kompjutorski posredovane komunikacije jest spomenuto siromaštvo neverbalnih znakova. U porukama ne vidimo sugovornikov izraz lica, ne čujemo mu glas, ne možemo procijeniti emociju. Zato se lako dogodi da pogrešno shvatimo ton ili namjeru. Zbog toga često moramo "čitati između redaka", oslanjajući se na vrlo ograničen broj informacija. No čovjek se, srećom, brzo prilagođava: stvorili smo zamjenske oblike neverbalne komunikacije – emotikone, interpunkciju koja prenosi ton, brzinu odgovora kao pokazatelj interesa… To je zapravo novi, digitalni jezik tijela. S druge strane, ona ima i svoje prednosti: daje nam više kontrole nad onim što govorimo, možemo promisliti prije nego što odgovorimo, urediti ili čak i obrisati poslanu poruku. Mnogim ljudima to smanjuje anksioznost i olakšava iskrenost. Ukratko, nije stvar u tome je li online komunikacija "bolja" ili "lošija" – nego u tome kako je koristimo i koliko smo svjesni njezinih ograničenja.
Koliko u kompjuterski posredovanoj komunikaciji ustvari znače tijelo, glas, prostor i vrijeme?
Iako ih fizički nema, tijelo, glas i prostor i dalje su prisutni – samo u drukčijem, simboličnom obliku. Umjesto pogleda, koristimo emotikone. Umjesto dodira, koristimo lajk ili poruku u ponoć. Način i brzina odgovora postaju novi neverbalni znakovi. U digitalnom svijetu sve to postaje novi jezik tijela koji trebamo naučiti čitati i koristiti s pažnjom. Zato se danas govori o tzv. tekstnoj empatiji, odnosno mogućnosti da predvidimo kako naša poruka može biti shvaćena i kako je treba sročiti da primatelju bude jasna.
Kada su u pitanju djeca, koliko je to problematično, posebno u videoigrama, osobito onim nasilnim, kada djeca dobivaju krive predodžbe o nasilju, patnji, boli, smrti?
Videoigre same po sebi nisu zlo – one mogu poticati kreativnost, suradnju i strategijsko razmišljanje. No problem nastaje kad se izgubi granica između stvarnog i virtualnog. Nasilne igre, ako su jedini sadržaj kojem je dijete izloženo, mogu zamagliti pojam boli, smrti i empatije. Djeca nisu dovoljno zrela da razumiju razliku između igre i stvarnosti, a ponavljanje nasilja u digitalnom kontekstu može smanjiti osjetljivost na nasilje u stvarnom životu. Kao majka tinejdžera, i sama svakodnevno vidim koliko tehnologija lako "uvuče" djecu, ali i koliko im treba naš angažman, a ne samo zabrane.
A kakve su rodne i kulturne razlike u online komunikaciji, tko je njoj skloniji i zašto?
Rodne razlike prenose se i online. U prosjeku, žene su sklonije izražavati emocije, dijeliti iskustva i tražiti podršku, dok muškarci češće koriste tehnologiju instrumentalno, za informacije ili zabavu. Te razlike ne treba tumačiti stereotipno, nego kroz socijalizaciju – žene su u većini kultura više usmjeravane na relacijsku povezanost, a muškarci na postignuće i rezultat. Kada govorimo o kulturi, razlike su također prisutne i vrlo zanimljive. U tzv. kulturama visokog konteksta, poput japanske ili korejske, poruke su često implicitne, a važnu ulogu imaju nijanse, tišina i simboli. Zato korisnici iz tih zemalja u digitalnoj komunikaciji koriste više znakovnih izraza, emotikona i stilskih detalja kako bi prenijeli ton i kontekst koji bi inače bio jasan iz neverbalnog ponašanja. S druge strane, u kulturama niskog konteksta, poput američke ili njemačke, komunikacija je izravnija, preciznija i eksplicitnija, pa se i online oslanja više na same riječi nego na simboliku. Internet je, zanimljivo, stvorio svojevrsnu hibridnu kulturu — globalni jezik znakova, s mješavinom stilova i navika.
Koliko se online odnosno digitalni identiteti razlikuju od onih stvarnih i kolika se opasnost krije u tome što živimo u eri kada su se ljudi skloni posve svjesno i namjerno predstavljati tako da grade lažne i umjetne slike o sebi, postajući onda i taoci tih svojih "nestvarnih" ja?
Na internetu imamo priliku "urediti" sebe – biramo što ćemo pokazati, filtriramo stvarnost, gradimo identitet po mjeri. Problem nastaje kad taj digitalni identitet postane važniji od stvarnog, kad postanemo taoci slike koju smo sami stvorili. To je osobito izraženo kod mladih koji su tek u procesu formiranja identiteta. Živeći u "selfie kulturi", lako povjeruju da vrijede onoliko koliko imaju lajkova. To može imati psihološke posljedice – od osjećaja tjeskobe i neautentičnosti do gubitka kontakta sa stvarnim sobom. Naš online identitet trebao bi biti samo produžetak, a ne zamjena za ono što jesmo.
A koje su zamke internetskih foruma gdje nitko ne zna tko su svi oni s kojima se komunicira jer se svi kriju iza nicknamea?
Anonimnost na forumima može biti oslobađajuća – ljudi se lakše otvaraju, iskrenije govore o problemima. No istodobno gubi se odgovornost. Kad ne znamo tko je s druge strane, lakše vrijeđamo, osuđujemo, provociramo. To stvara tzv. toksičnu dezinhibiciju – gubitak granica i empatije. Forumi često postaju mjesta ventiliranja frustracija umjesto dijaloga. Zato je važno učiti digitalnu pismenost, ali i digitalnu etiku – jer iza svakog "nicka" ipak stoji stvarna osoba. Upravo to i jest jedan od važnih ciljeva cyber psihologije – razviti svijest o ljudskosti iza ekrana.
Online se započinju i održavaju emocionalne veze. Neke se online i prekidaju. O kakvim je tu razmjerima riječ?
Online odnosi više nisu iznimka, nego postaju pravilo. Sve češće poznanstva, pa i duboke emocionalne veze, započinju upravo na internetu – na društvenim mrežama, aplikacijama za upoznavanje ili kroz zajedničke interese u grupama i forumima. Ljudi se u digitalnom okruženju često otvaraju brže nego uživo jer osjećaju veću sigurnost i kontrolu nad vlastitim izražavanjem. U knjizi navodim kako digitalni kontekst komunikacije, neopterećen izgledom, glasom i drugim neverbalnim znakovima, lako stvara iluziju bliskosti – dojam da nekoga dobro poznajemo, čak i ako ga nismo nikada susreli uživo. No, isti taj kontekst koji potiče otvorenost može istodobno olakšati i prekid odnosa. A kada takva veza pukne, emocionalna reakcija može biti jednako intenzivna kao i u odnosima u "stvarnom" životu. Upravo zato smatram da je u digitalnom dobu emocionalna odgovornost jednako važna kao i emocionalna pismenost – jer svaka komunikacija, pa i ona online, ima stvarne emocionalne posljedice.
Kraj knjige posvećujete "mračnoj strani interneta". Jedna od njih je ovisnost. Učestalost korištenja društvenih mreža i količina vremena koje provodimo na njima postaju alarmantni, pogotovo kod djece i mladih. Već se javno govori i priznaje da su posljedice zastrašujuće, i na fizičko i na mentalno zdravlje, a pogubnosti nisu pošteđeni ni emocionalni ni socijalni razvoj. I mnogi odrasli "navukli" su se na online svijet. Kamo sve to vodi?
Ovisnost o internetu i društvenim mrežama danas je stvaran, globalni problem. Nije to samo pitanje vremena provedenog online, nego načina na koji digitalni sadržaji mijenjaju naš mozak i obrasce ponašanja. Algoritmi su dizajnirani tako da nas zadrže što dulje, nudeći stalne mikrodoze dopamina – slične onima kod kockanja. Kod djece i mladih to ima ozbiljne posljedice: smanjenu pažnju, poteškoće s regulacijom emocija, poremećaje spavanja, ali i pad samopoštovanja, jer stalno uspoređuju svoj život s idealiziranim slikama drugih. Kao majka tinejdžera i profesorica koja svakodnevno razgovara s mladima, vidim koliko ih to iscrpljuje. Često mi kažu: "Znam da previše visim online, ali svi su tamo, ako se isključim – nestajem." To čujem kao poziv upomoć. Zato stalno naglašavam važnost digitalne samoregulacije – vještine koja bi trebala biti dio svakog odgoja, pa i obrazovanja.
Budući da su djeca stalno online, a na društvenim mrežama objavljuju sve o sebi, što je popraćeno i mnoštvom fotografija, prijeti li to da oni uopće neće znati što je to privatnost, intima?
To je već vidljivo. Generacije koje odrastaju u digitalnom okruženju imaju potpuno drukčiji pojam privatnosti od onoga kakav smo mi imali. Privatnost im nije toliko "skrivanje", koliko kontrola nad time što dijele i s kim. No problem je što često precjenjuju tu kontrolu – jednom kad se nešto objavi, gubi se nadzor. Djeca i mladi često ne razumiju dugoročne posljedice digitalnog traga koji ostavljaju. Ako ih odmalena učimo da su granice važne – i u fizičkom i u virtualnom svijetu – tada i privatnost postaje dio osobne odgovornosti. Riječ je o svojevrsnoj emocionalno-digitalnoj pismenosti. Odnosno tome da znaju kada, kako i zašto nešto podijeliti, a kada zadržati za sebe.
Odrasli teško mogu pratiti tehnološki napredak. Mnogi su roditelji posve izgubljeni, ne znaju kako svojoj djeci pomoći da izbjegnu posljedice online života, ne znaju kako ih u tome nadzirati jer o tome nemaju pojma. Je li erupcija digitalne komunikacije stvorila dosad najveći jaz među generacijama koji nikada neće moći biti svladan?
Jaz sigurno postoji, i to ne samo tehnološki, nego i kognitivni i emocionalni. Mladi danas odrastaju u svijetu stalne povezanosti, brze razmjene informacija i "storyja" koji traju 24 sata. Imaju drugačiji ritam pažnje i način obrade informacija – sve im se događa brzo, u kratkim, vizualnim formama. I na fakultetu primjećujem kako se studenti mijenjaju kroz generacije – s jedne strane teže održavaju koncentraciju, ali su brži, povezaniji i otvoreniji prema novim oblicima znanja. Roditelji, s druge strane, još uvijek žive u analognom ritmu. Odrasli su u vremenu u kojem se učilo sporije, ali dublje, i gdje je vrijeme imalo drukčiju vrijednost. Zato su često izgubljeni pred mehanizmima digitalnog svijeta. I starijima i mlađima često nedostaje okvir za međusobno razumijevanje, što stvara frustraciju. Mislim da je dobar smjer za nas odrasle pokazati više znatiželje, a manje straha. Kad prestanemo gledati tehnologiju kao prijetnju i počnemo je shvaćati kao zajednički prostor učenja, taj jaz može postati most.
Proveli ste i tri znanstvena istraživanja vezana za upotrebu umjetne inteligencije u sustavu obrazovanja. Jedno od njih odnosilo se na to da ste nastavnicama dali na procjenu seminarske radove koje su stvarno napisali studenti i radove koji su napravljeni uz pomoć umjetne inteligencije. I, jesu li nastavnici bili vješti u otkrivanju tko je što napisao ili se više ne može znati je li nešto napisao osnovnoškolac, srednjoškolac, student ili umjetna inteligencija?
Taj je rad, objavljen u japanskom časopisu IAFOR Journal of Education, nastao u koautorstvu s psihologinjama doc. dr. sc. Majom Kolega i dr. sc. Lanom Jurčec, izv. prof. sa Sveučilišta VERN i Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Željele smo ispitati kako studenti doživljavaju korištenje umjetne inteligencije u pisanju domaćih zadaća, ali i koliko su nastavnici uopće sposobni prepoznati je li neki tekst napisao student ili alat poput ChatGPT-ja. Rezultati su bili zanimljivi i pomalo zabrinjavajući. Točnost procjena autorstva zadaća bila je svega 53 posto, što je praktički jednako kao pogađanje "napamet". Drugim riječima, čak i iskusnim nastavnicima danas nije lako procijeniti autentičnost rada. Ipak, uz tu znanstvenu činjenicu, studentima u šali poručujem da uz naš rad ide i važna napomena: nastavnici sada bolje znaju što točno trebaju tražiti.
O čemu su bila ostala dva istraživanja i što su ona pokazala?
Druga dva rada u postupku su recenzije, pa i ne smijem previše otkrivati. Prvi od njih, u koautorstvu s iste dvije psihologinje, proveden je na većem uzorku studenata koji koriste ChatGPT, s ciljem utvrđivanja kako su različiti načini njegova korištenja povezani sa stavovima i spremnosti studenata da ga neprimjereno koriste u akademskom kontekstu. Ukratko, pokazalo se da što je studentima alat subjektivno korisniji i lakši za upotrebu, to su skloniji zanemariti moralnu dilemu koja ga prati. To otvara važna pitanja o odgovornosti u korištenju umjetne inteligencije u obrazovanju i jasnom definiranju granica njene uporabe i zlouporabe. Treći rad, također u tom području, napisan je u koautorstvu s psihologinjom prof. dr. sc. Ninom Pavlin Bernardić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Ovdje su nas zanimali stavovi i iskustva nastavnika osnovnih i srednjih škola, te fakulteta. Rezultati su pokazali općenito visoku zabrinutost oko utjecaja umjetne inteligencije (AI) na učenje te visoku pojavnost primjerenog i neprimjerenog korištenja AI-ja, pri čemu je neprimjereno najviše uočeno u srednjim školama. Analize su očekivano pokazale i da je učestalost takvih detekcija povezana s time koliko sam nastavnik ili nastavnica koriste AI alate, što ostavlja jasnu poruku: trebaju nam ciljana usavršavanja nastavnika, jasne institucionalne smjernice i procjene znanja otporne na AI. Primjerice, više usmenih elemenata i provjere razumijevanja koncepta.
A kako na psihičko zdravlje ljudi utječe spoznaja da će ih uskoro, iako je to prisutno već i sad, na mnogim poslovima zamijeniti roboti, umjetna inteligencija? Je li to pod egidom napretka i razvoja zapravo sunovrat ljudskosti i svojevrsno evolucijsko samoubojstvo?
Ta spoznaja kod mnogih izaziva tjeskobu, a ponekad i egzistencijalni strah. Kad čujemo da umjetna inteligencija "uči", "piše", "stvara", pitamo se – što onda ostaje nama? No ljudskost se ne mjeri brzinom obrade podataka, nego sposobnošću za empatiju, kreativnost, moralni izbor. Umjetna inteligencija može imitirati razum, ali ne i svijest. Ono što jest zabrinjavajuće jest emocionalna otuđenost koja dolazi s automatizacijom – ne zato što nas strojevi mijenjaju, nego zato što gubimo naviku međusobnog kontakta. Zato imam potrebu naglasiti: tehnologija sama po sebi nije prijetnja, prijetnja je gubitak ljudske dimenzije u njezinoj upotrebi. Budućnost neće biti stvar borbe između čovjeka i stroja, nego između površnosti i autentičnosti.
I u nas se konačno počelo raspravljati o tome treba li zabraniti mobitele u školama. Što vi kažete?
Sve je više stručnjaka koji se slažu da su pametni telefoni, barem u školskom kontekstu, počeli donositi više štete nego koristi. Eksperimentalni programi u brojnim domaćim i inozemnim školama, u sklopu kojih je njihova upotreba ograničena ili zabranjena tijekom nastave, već pokazuju jasne prednosti – učenici su koncentriraniji, međusobno više komuniciraju i aktivnije sudjeluju u nastavi. No nije dovoljno samo nešto zabraniti ili ograničiti. Moramo biti svjesni da se kod mnogih mladih radi o pravom ovisničkom ponašanju, praćenom simptomima sustezanja sličnima onima koje vidimo kod drugih oblika ovisnosti. Zbog toga pristup ne može biti isključivo restriktivan. Naglasak treba biti na "do" aktivnostima, a ne samo na "stop" pravilima – tj. ne na tome što se ne smije ili neće raditi, nego na tome što će se raditi umjesto toga. Pružimo djeci i mladima sadržaje koji ih angažiraju, potiču kreativnost, suradnju i stvarne odnose, tada ograničenja više neće doživljavati kao kaznu, nego kao prostor slobode. Kao i kod drugih stvari u životu, ključan je balans, pa tako i mobiteli trebaju imati svoje mjesto i vrijeme, a ne da budu produžetak ruke.
Kako bi ih zaštitili od moguće ovisnosti o društvenim mrežama, zastupnici u Europskom parlamentu žele zakonski zabraniti pristup i korištenje svih društvenih mreža mlađima od 13 godina. Slažete li se s tim prijedlogom?
Načelno da, ali s oprezom. Dobna granica može imati smisla jer djeca mlađa od 13 godina teško razumiju posljedice digitalne izloženosti, ali zabrana sama po sebi neće riješiti problem. Djeca će pronaći način da zaobiđu ograničenje ako nemaju razumijevanje zašto ono postoji. Ključno je razviti svijest i navike, ne samo postaviti pravilo. Roditelji, škole i društvo trebaju zajedno stvarati kulturu digitalne odgovornosti – u kojoj tehnologija nije ni neprijatelj ni dadilja, nego alat koji se koristi s mjerom. Dakle, zakon može pomoći, ali on nije zamjena za razgovor i odnos.
Na kraju, što biste savjetovali i mladima i starijima, kako u suživotu s digitalnim svijetom sačuvati sebe i ljudskost?
Vjerujem da je danas posebno važno znati isključiti se, barem povremeno. Naša povezanost s ekranima postala je gotovo refleksna, ali čovjek treba tišinu da bi ostao u kontaktu sa sobom. Preporučujem male rituale – šetnju bez mobitela, obrok bez fotografiranja, razgovor bez provjere notifikacija. Te male stvari vraćaju osjećaj prisutnosti. Djeci i mladima ne pomaže moraliziranje, nego primjer: ako roditelj sam stalno gleda u ekran, poruka je jasna. Budimo svjesno da digitalni svijet donosi nevjerojatne mogućnosti, ali i iskušenja. Ljudskost nećemo izgubiti ako svjesno biramo trenutke kad ćemo biti online – i one kad ćemo jednostavno biti.
Otvori KEKS Pay
Mladi bježe od stvarnosti u svijet umjetne inteligencije i interneta. Zašto je to tako? Zbog toga što su odrasli odlućili da žele pošto poto biti bogati takav stav odraslih je uništio svijet. Rezultat tog je da svi žele zaraditi na tome pa i oni koji bi mladima trebali pomoći. Primjer iz članka.