– Nama, civilnim stradalnicima, kao i svim žrtvama i njihovim obiteljima u Škabrnji, najteže pada to što je rijetko tko odgovarao za monstruozne zločine koji su se dogodili u našem selu. Sve što se dogodilo duboko nas pogađa i dira, a posebno nepravda. Osjećamo da se ti krivci uopće ne traže, nego da ih je vlast zaboravila ili da iz nekih razloga jednostavno ne želi djelovati. Godine prolaze, vrijeme leti i tko zna jesu li ti krivci još uopće živi. Bojimo se da pravda za nas Škabrnjane možda nikada neće biti ostvarena – govori Angelo Žilić, najmlađi stradalnik Škabrnje, koji je 18. studenoga 1991. godine, kada su JNA pod zapovjedništvom Ratka Mladića i četničke paravojne postrojbe slomili otpor branitelja, upali u Škabrnju te počinili neviđena zvjerstva i ratne zločine, imao godinu i pol dana.
Toga dana mučki je ubijeno i masakrirano 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. Škabrnja je u Domovinskom ratu ukupno imala 56 civilnih žrtava i 25 poginulih branitelja. Nakon rata još je šestero mještana stradalo od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Za zvjerstva u Škabrnji zločinci nisu odgovarali pred sudom, zbog čega su mještani ogorčeni. – To je ono što nas najviše pogađa i ljuti. Pogotovo kada se govori o nekakvom pomirenju, oprostu i, na kraju krajeva, zaboravu svega toga i okretanju budućnosti. To je jako teško jer nema obitelji u Škabrnji koja nije izgubila barem jednog člana – govori Angelo.
Njegova baka je poginula, a prilikom napada on i njegova teta, u čijem je naručju bio, su ranjeni. Bio je beba, naravno, ne sjeća se ni napada ni svog ranjavanja, ali cijelog života sluša o golgoti koju je njegovo selo preživjelo i uz bol roditelja. – Jedno od mojih prvih sjećanja, kao malog, bilo je pad Vukovara, ona kolona koja se protezala uz tenkove, djed na snimci i onaj plavi kaputić. Nikad neću zaboraviti tu pjesmu, koja mi dan danas ulijeva strah u kosti, a to je Carmina Burana. Taj video uz tu pjesmu u meni budi jezu i dan danas. Odrastao sam uz te priče, prizore i, naravno, na nekoga tko je tada bio malo dijete, to je ostavilo posljedice.
Osjeti se trag toga i danas, recimo kad pucaju petarde u božićno vrijeme, ja se trzam, okrećem se, osjećam nelagodu, nemir. Noću se budim, ne znam zašto, supruga mi kaže da je u snu grlim i nešto šapćem, ne zna što, ne može razumjeti te riječi. Jednostavno, ostavilo je sve to trag na moj um i jako mi je emotivno sada o tome i govoriti. Ostavilo je trag iako se ne sjećam, a ne mogu ni zamisliti što je sve u glavama ljudi koji su to prolazili u svojim svjesnim, odraslim godinama, koji su sve to proživljavali, kako im je sada. Žao mi je tih ljudi, ne mogu ni zamisliti kako im je, ali kao netko tko je bio sudionik tog stradavanja, osjećam potrebu da se pravda ostvari, da krivci budu kažnjeni i da dobijemo nekakav mir, nekakav osjećaj da možemo krenuti dalje – govori Angelo Žilić, kojemu je danas 35 godina.
Napad na Škabrnju počeo je 18. studenoga 1991. godine rano ujutro iz dva smjera. Jedna kolona tenkova i oklopnih transportera s kamionima pješaštva došla je preko Zemunika Gornjeg, a druga iz smjera Biljana Donjih. Kada su zauzeli selo i nakon zvjerstava koja su počinili, zločinci su protjerali preostalo stanovništvo. Angelo Žilić u Škabrnji više nikad nije živio.
– Nažalost, ne živim u Škabrnji jer mi kuća nije obnovljena do kraja. Cijeli sam život u Zadru zbog toga što mi kuća u Škabrnji nije za život. Ni to se nije riješilo! Ne smijemo zaboraviti ni ratnu odštetu. Škabrnja je bila jedno od bogatijih mjesta zadarskoga zaleđa. Iz Škabrnje su vlakovima u Knin odvezeni vagoni i vagoni opljačkanih strojeva, opreme i ostalih vrijednih stvari. Ni za to također nitko nije odgovarao. Dok se krivci ne pronađu i kazne i dok se ne isplati ratna odšteta, bojim se da oprosta i zaborava neće biti. Barem ne s moje strane – tiho govori Angelo. Tako misle i njegovi mještani te mnogi hrvatski branitelji.
Prošle godine na obilježavanju obljetnice pukovnik Marko Miljenić, ratni zapovjednik obrane Škabrnje, poimence je nabrojio tko je najodgovorniji za počinjeni zločin, sve se zna, ali se ne radi ništa što bi Škabrnjanima donijelo kakvu-takvu zadovoljštinu. – Postoji dokumentacija koju je vodio jedan JNA, kako oni kažu, oficir. Taj je časnik vodio detaljnu analizu, odnosno dnevnik, i bilježio razgovore sa svim tim, hajmo ih nazvati vojnicima, iako se oni vojnicima ne mogu nazvati. Zna se točno po imenima ili po njihovim nadimcima tko je što radio i u kojem su sektoru Škabrnje bili dok se sve to događalo.
Dakle, dokumentacija postoji, postoje imena, ali apsolutno ništa se po tom pitanju ne radi ili se ne želi raditi, i dalje ne znam, ali, kažem, godine lete, bojim se da pravde za nas Škabrnjane nikada neće biti. Sâmim tim, govor o oprostu, pomirenju i kretanju naprijed, ako se ne ispune uvjeti i preduvjeti, ne može ni postojati – kaže najmlađi škabrnjski stradalnik, koji bi više od svega volio da je u krivu i da se napokon stvari pomaknu s mrtve točke. Malo nade i vjere dao im je pronalazak trojice ubijenih vojnika u Vukovaru.
– Daj Bože da sam u krivu i da se neke stvari pokreću. Volio bih da se cijela priča pomakne i da krivci, upravo oni koji su činili i naređivali ta monstruozna djela, napokon snose odgovornost – kaže Angelo Žilić. Kako godine prolaze, napominje, nada u pravdu sve više blijedi. Utješno je to što ratni zločin ne zastarijeva, ali zločinci su svakim danom sve stariji i umiru, a bez njihova kažnjavanja pravda neće biti zadovoljena niti će Škabrnjani naći svoj mir.
Otvori KEKS Pay
