Tradicionalni blagdanski stol, a na njemu purice iz Slovenije i Mađarske, odojci iz Mađarske, Njemačke, Nizozemske, janjetina iz Makedonije, Bugarske, Rumunjske, krumpir iz Egipta, salata iz Italije... I ne samo da ta ovisnost o uvozu ovih dana dolazi do izražaja – kronični smo ovisnici više od desetljeća. A i ova godina na izmaku nesumnjivo će pokazati kako nam je vanjskotrgovinski deficit premašio lanjski rekord u razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda s inozemstvom od 2,4 milijarde eura, dok hrvatska poljoprivreda i dalje 'glavinja' između potpora 'po hektaru i kravici', za koje rijetki podnose količinske račune, neprovedivih zakona o poljoprivrednom zemljištu i komasaciji, želja o dizanju proizvodnje i za 25% 'na papiru' te surove realnosti u kojoj nam je pokrivenost uvoza izvozom bijednih 60-ak posto.
Kada ne bi bilo uvoza domaći proizvodi bili bi duplo skuplji, ovako mi uvozom kontroliramo domaće cijene. S druge strane zašto proizvoditi s gubitkom kada isti rezultat postižemo trgovinom i distribucijom. Vremena su se promijenila nije više problem proizvesti već prodati i naplatiti se.