Srpski novinar Dejan Anastasijević prisjetio se u jednom tekstu koji je napisao za Vice što je sve vidio u Vukovaru 1991. godine. Bio je to njegov prvi ''pravi'' novinarski zadatak te i neposredni susret sa ratom i užasima koje on donosi. "Te su mi slike mjesecima kasnije svake noći dolazile u san. To je postupno prestalo, ali nisu se izgubile – još su tu ispod površine", dio je Anastasijevićeva teksta objavljenog na Viceu 2016. godine.
Sjeća se prvog leša koji je vidio. Bila je riječ o muškarcu koji je ležao licem prema blatu i nije mu mogao odrediti godine. Na leđima je imao tragove gusjenica.
"Vjerojatno je već danima bio tu, nasred puta, toliko spljošten da je više ličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće", piše Anastasijević u tekstu i dodaje kako ih je kasnije vidio mnogo više te da se nitko nije trudio micati ih dok su trajale borbe.
"Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom. Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad vidio odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Kako nije bilo struje za hladnjake u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli pokopati zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera", piše Anastasijević.
Navodi i kako je srpska državna televizija slikala to dvorište uz obrazloženje "da se radi o srpskim civilima koje su ubili ustaše". Dodaje kako je to bilo "besramno falsificiranje povijesti koje traje i danas".
"Jedna od najružnijih epizoda propagandnog rata, koji se vodio paralelno s onim pravim, priča je o četrdeset vukovarskih beba. Agencija Reuters je objavila, citirajući neimenovane očevice, da je u jednom vukovarskom vrtiću nađeno četrdeset beba koje su ustaše zaklale i zapakirale u plastične vreće za smeće. Svi mi novinari koji smo se u tom trenutku našli na terenu dali smo se u potragu za tim bebama. Dva dana smo ih tražili i nismo ih našli, jer nikada nisu postojale – priču je podmetnuo lokalni dopisnik iz Beograda, vjerojatno po nečijem zadatku, a Reuters ju je, kad se to ustanovilo, morao povući i ispričati se klijentima", piše Anastasijević.
Prisjeća se kako su u Vukovar, nakon što je otpor prestao, nahrlile "pijane razularene gomile rezervista i dragovoljaca" koje nitko nije mogao kontrolirati.
"Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno s civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola nego i od krvi", stoji u tekstu objavljenom na Viceu.
Članak je originalno objavljen 2016.
Otvori KEKS Pay
Da je kojim slučajem, ne daj Bože, Srbija pobijedila u Domovinskom ratu, danas bismo gledali generacije koje uče ‘povijest’ sastavljenu od ratnih pamfleta, a ne od činjenica. Sve one monstruozne konstrukcije iz propagandnih kuhinja — priče bez ikakvih dokaza, napuhane optužbe i otvorene izmišljotine — bile bi ugrađene u udžbenike kao sveta istina. A tko bi se usudio posumnjati, završio bi obilježen kao ‘revizionist’. Vidjeli smo kako to izgleda i ranije: mitovi o Jasenovcu, politički napuhane brojke, selektivna tumačenja i instrumentaliziranje stvarnih zločina za dnevnopolitičke potrebe — sve to pokazuje koliko se povijest lako pretvara u bojno polje na kojem se istina gura u stranu kad nekome smeta. Da su takvi narativi osvojili moć, danas bi nas učili njihovim ‘istinama’, dok bi stvarna povijest — sa svim svojim tragedijama, razmjerima i dokazima — bila zakopana pod naslagama tuđe propagande i nečije potrebe da bude neprikosnoveni pobjednik i sudac prošlosti.