Nogometaši Željezničara i Sarajeva uvijek u bili ljuti suparnici, ali samo na travnjaku Grbavice ili Koševa. Izvan stadiona bili su najbolji prijatelji. I ne čudi što se Husref Musemić, nekadašnji sjajni napadač Sarajeva, uvijek rado odazove pozivu Nikole Nikića, napadača Željezničara, na tradicionalno druženje u Škugriću. Musemić je za Sarajevo, u dva navrata, odigrao ukupno 144 utakmice i postigao 56 pogodaka.
Rame uz rame s Vujovićem
– Nogomet je naravno bio jedini sport koji me zanimao. No za razliku od današnjih vremena, mi smo kao klinci igrali po livadama. Ma, bilo mi je važno pronaći bilo kakav prostor gdje su se mogla napraviti dva gola i ganjao bih loptu po cijeli dan. Današnja djeca uglavnom sjede za stolom i igraju igrice na kompjutoru. Rođen sam u Janji kod Bijeljine i tamo sam napravio prve nogometne korake, u klubu Radnik. Poslije sam prešao u Sarajevo i imao sam sreću biti dio generacije koja je 1985. osvojila naslov prvaka bivše Jugoslavije. Radnik je, u vrijeme kada sam igrao za taj klub, bio u Drugoj ligi. Tadašnja liga bila je možda i jača od svih današnjih liga bivše Jugoslavije. Na svakom gostovanju trudili smo se samo izvući živu glavu, a ja sam imao samo 17 godina. Kad sam 1979. došao u Sarajevo i igrao u drugoj momčadi, bio sam neizmjerno sretan. Konkurencija je bila jaka. Ali u to vrijeme, kada bi se formirala momčad od nekih 15-16 igrača, svi bismo ostali na okupu minimalno sedam godina. U inozemstvo se nije moglo prije navršene 28. godine – priča Musemić.
Ipak, brzo ste našli mjesto u prvih 11 Sarajeva?
– Istina. Kada smo 1985. osvojili naslov, bio sam najbolji strijelac lige sa Zlatkom Vujovićem, iako nisam pucao kaznene udarce. Postigao sam dosta odlučujućih pogodaka, sveukupno 19. To je možda bila najbolja godina u mojoj igračkoj karijeri. Nitko to tada nije očekivao jer samo godinu prije borili smo se za ostanak. Sarajevo je tada jedva ostalo u ligi. U sezoni kada smo osvojili naslov samo nam se Faruk Hadžibegić vratio iz vojske. Ostatak momčadi bio je isti kao sezonu prije. Nitko nas nije ozbiljno shvaćao, ali eto, utakmica po utakmica i dokazali smo da možemo. Ni ljudi koji su tada vodili klub nisu vjerovali da možemo biti prvi. Imali smo dobru momčad, bili smo veliki prijatelji, disali smo kao jedno. Sve te veze održane su i do danas. Ja sam i sad u kontaktu s većinom igrača iz te postave Sarajeva.
Naslov ste proslavili u posljednjem kolu protiv Crvene Zvezde, na Koševu?
– Bio je pun stadion, više od 40.000 gledatelja. Pobijedili smo 2:1, a ja sam postigao prvi pogodak. Zanimljivo je da sam odmah sljedeće sezone prešao Zvezdu. Imao sam 24 godine, već sam bio odslužio vojsku, bio sam najbolji strijelac lige. Uz Crvenu zvezdu želio me i Dinamo, a meni se nije dalo nikamo ići iz Sarajeva. Razmišljao sam tri dana nakon te utakmice kada smo osvojili naslov i potpisao za Zvezdu
Pogotke ste većinom postizali glavom?
– To je majka priroda i nešto što mi je Bog dao, a ja sam to maksimalno koristio. I danas u trenerskom poslu igračima savjetujem da rade ono što im najbolje ide.
Protiv kojeg stopera niste voljeli igrati?
– Protiv Zorana Bankovića iz niškog Radničkog. Kad smo te sezone igrali na Koševu, ganjao me po cijelom terenu. Vrijeđa, psuje, udara... Pitam ga u jednom trenutku: 'Znaš li čitati?' On mi odgovori potvrdno, a ja mu pokažem rukom na semafor i pitam: 'Što piše?' A na semaforu 4:2 za Sarajevo, Husref Musemić, dva pogotka.
Što se tiče inozemstva, nekako su vas zaobišle lige petice pa ste se prvo skrasili u Škotskoj, a potom u Nizozemskoj.
– Nije da sam mogao birati. Već sam rekao, u inozemstvo se odlazilo u 28. godini, a to su godine kada više nisi sto posto zdrav, već si umoran i ne biraš puno kada te netko želi. U škotskom Heartsu odigrao sam samo šest utakmica i postigao tri pogotka. Na polusezoni vratio sam se u Sarajevo. Novi odlazak u inozemstvo bila je Nizozemska gdje sam igrajući za Twente odradio deset utakmica bez pogotka. Igračku karijeru završio sam u njemačkom Pfullendorfu gdje sam u dvije sezone odigrao 32 utakmice i postigao 16 pogodaka.
Trenersku karijeru započeli ste u Sarajevu kao pomoćnik, a do sada se uglavnom niste micali s područja Bosne i Hercegovine. Trenirali ste Sarajevo, Čelik, Olimpik, Slobodu, Mladost Kakanj, Igman... Zanimljivo je da ste sa Sarajevom osvojili naslov prvaka BiH.
– Pokojni Duško Antić također je osvojio naslov kao igrač, a poslije kao moj trener. Eto, nisam prvi, ali sam drugi koji je osvojio naslov kao igrač i trener. Činjenica je da iz grada nisam nikamo išao do situacije kada sam vodio Slobodu i Mladost iz Doboja kod Kaknja. Takav sam, jako sam se teško odlučivao da idem nekamo izvan Sarajeva, najviše zbog obitelji. Imao sam i mnogo ponuda da idem u inozemstvo, ali jednostavno sam se opirao takvim izazovima.
Brata spasio dvopek u octu
Vaš stariji brat Vahidin također je bio nogometaš?
– On je stariji od mene petnaest godina. Slabo se sjećam njegovih igara. Svi koji ga poznaju kažu da je bio bolji igrač od mene. Dvije – tri godine bio je najbolji napadač u Europi. Kao dječak borio se s tajanstvenom bolešću. Doktori su mu prognozirali maksimalno pet mjeseci života. Spasio se jedeći svaki dan dvopek umočen u ocat.
O vama je snimljen i dokumentarni film "Braća Musemić".
– Film je originalan jer se većinom bavi odnosima u obitelji, našim odrastanjem. Naravno, ima i dosta nogometa, a zanimljivo je da je Vahidin bio dio momčadi Sarajeva koja je osvojila prvi naslov u bivšoj Jugoslaviji 1967., a 18 godina poslije ja sam osvojio drugi naslov.. To su jedina dva naslova Sarajeva u bivšoj Jugoslovenskoj ligi.
Ciljano. Cijeli članak kako bi se ime onog F. K. stavilo u naslov.