Cibonino ovosezonsko američko pojačanje, Kamaku Hepu (25; 206 cm), zatekli smo ispred kafića "Stars", neizbježnog okupljališta svih onih koji s ovim klubom imaju bilo kakve veze. Sjedio je zadubljen u mobitel čekajući prijevoz do Maksimira, dijela grada u kojem mu je klub pronašao smještaj.
– Iznimno sam uzbuđen, tako bih najbolje opisao to kako se osjećam vezano uz dolazak u Cibonu. Upoznajem se sa suigračima, ali i s trenerovom filozofijom igre. Trener Rudež od nas ima velika očekivanja, ambiciozan je i gurat će nas do ruba kako bismo bili najbolji što možemo. Možda ne volimo uvijek način na koji s nama razgovara, ali znamo da želi pobjeđivati. I znam da će sve učiniti i da ja budem najbolja verzija sebe. Imamo vrlo nesebičan tim, a takav sam i ja.Volim igrati timsku košarku, kada su svi uključeni u ono što radimo na parketu. Volio bih da to bude naš identitet.
Što trener konkretno želi od vas?
– On želi da budem takozvana "stretch" četvorka, krilni-centar koji vanjskim šutem otvara reket, ali i netko tko je nesebičan i može proigrati suigrača kako iz "short rolla" tako i prilikom njihova utrčavanja. Želi našim bekovima osloboditi nešto prostora. A u Radovčiću i Šišku imamo razigravače koji to mogu iskoristiti, prodorima u reket, ali i otvaranjem vanjskog šuta. S ovakvim radom vjerujem da ću biti tjelesno spremniji i za skok u napadu, za jaču obranu čak i protiv centara, ali i za preuzimanje suparničkih bekova.
Čija je ideja bila da dođete u Cibonu?
– Trener Rudež me zvao, baš prije no što ću napustiti svoj dom na Aljasci. Bilo je to početkom drugog tjedna kolovoza, kada mi je rekao da vidi da sam još na tržnici i da bi volio da dođem u Cibonu. Rekao mi je da me je gledao prošle sezone u Bundesligi i da mu se sviđa kako igram. Vjerujem da je u tome sudjelovao i sportski direktor Marin Rozić.
Kakva je bila vaša reakcija na poziv iz Hrvatske?
– Bio sam šokiran, tim više što do tog časa nisam znao gdje ću igrati nadolazeće sezone. Sve što sam znao o Hrvatskoj jest da je to vrlo lijepa država na Balkanu i da je košarka dobra u većini balkanskih zemalja. Znao sam da ću igrati i svoju treću sezonu u Europi. Tog časa krenuo sam istraživati Hrvatsku i Cibonu shvativši kako veliku povijest ima ovaj klub. Tada sam shvatio da je to mjesto gdje mogu kao igrač nastaviti rasti, a imam puno toga još dokazati.
Kada ste prvi put čuli za Hrvatsku u svom životu?
– Ovo će biti moja treća sezona u Europi, a prvi put sam za Hrvatsku čuo od jednog suigrača u svom prvom europskom klubu. Osim toga, imam djevojku koja živi sa mnom u Europi pa kada imam nekoliko slobodnih dana, volimo putovati. Zato često pitam suigrače kamo vole otići i jedan Poljak mi je rekao za Split i Hrvatsku. U tom trenutku znao sam za Hrvatsku, ali ne kao destinaciju za odmor. Čuo sam ponešto i o Dubrovniku.
Je li vam taj poljski kolega rekao za Split zbog glazbenog festivala Ultra?
– Nije to spomenuo, ali kada sam bolje proučio Split, shvatio sam da tamo bude neki veliki party.
Kako vam se sviđa Zagreb?
– Nemam još auto pa nisam puno istraživao rubne dijelove grada. Stanujem u Maksimiru, gdje volim otići u šumu, sjesti u tamošnji kafić. Sviđa mi se taj dio grada. Već sada vidim, Zagreb će biti sjajan grad za život.
Kako putujete na trening?
– Obično me vozi tim menadžer Ante Pavlak. Nadam se da ću uskoro dobiti auto na korištenje. Srećom, kada sam na Aljasci učio voziti, činio sam to u automobilu s manualnim mjenjačem. A voziti sam počeo kada sam imao deset-jedanaest godina. Inače, mi se na Aljasci često vozimo i u snježnim skuterima, odnosno quadovima.
Tako mlad ste naučili voziti?
– Da, to je gradić, bez semafora, nema prometnih gužvi. Moj Barrow je najsjeverniji američki gradić u SAD-u.
Skoro da je to više Rusija nego Amerika?
– Ha-ha, skoro pa je tako.
Koliko je različit život na Aljasci i u Hrvatskoj?
– Kultura je drukčija, no puno je sličnoga. Postoje ljudi koji su "native", tako je i moja mama, mi imamo svoju kulturu, svoj jezik, svoju tradiciju. No, koliko vidim, ovdje držite dosta do tradicije. U tom smislu je slično.
Kako se zove pleme kojem pripada vaša majka?
– Na Aljasci imamo sedam različitih etničkih skupina, a moj narod je na tom sjevernom dijelu i zovemo se Inupiaq.
Budući da vam je otac s Havaja, a majka s Aljaske, kako su se oni uopće sreli?
– Moj se otac rodio i odrastao na jednom otoku na Havajima. Kada je imao 25 godina, bio je velik uragan i on je kao građevinski radnik ostao bez posla. Nekoliko mjeseci prije nekoliko njegovih rođaka otišlo je na Aljasku pa ih je nazvao i pitao može li ondje naći posao. Preselio se, mislim da je to bila 1990., i već prvog dana upoznao je moju majku. Ona je tada radila za općinu koja se zove North Slope Borough i koja se brine za Barrow, ali i za sve komunalne strukture još sedam manjih sela u toj najsjevernijoj američkoj općini. Moja mama već 35 godina radi u odjelu za očuvanje prirode koji zovemo Wild Life Department. Štoviše, ona je direktorica tog odjela i brine se za održivi lov, da ne izumru neke životinjske vrste, ali i da domoroci imaju pravo na lov određenih životinja.
Dakle, bila je to prilično velika promjena u životnom stilu vašeg oca.
– Bogme jest, ne mogu ni zamisliti zapravo koliko je to velika promjena za njega bila. No očito mu se svidjelo jer je ondje već 35 godina.
Zar Havaji nisu otočje iz snova?
– Jesu. Živio sam ondje i kada se skrasim, volio bih živjeti ondje. Na Havajima sam dvije godine studirao i to mi je najdraže mjesto na svijetu. No na Aljasci imam obitelj i volim biti ondje nakon sezone, uživati na mjestima na kojima sam odrastao.
Kako izgledaju zime na Aljasci?
– Mrak je dva mjeseca. Od studenoga do siječnja Sunce uopće ne izlazi, no meni kao klincu to nije bio problem jer bismo nakon škole išli u rekreacijski centar i ondje satima igrali košarku. Dakako, kada sam odrastao, želio sam da u tim mjesecima i Sunce katkad izađe.
Kako ste došli u dodir s košarkom?
– Košarka je na Aljasci najpopularniji sport i neki oblici tog sporta prakticiraju se još u vrtiću. Osim toga, većina roditelja radi do 17 sati, a škola završi u 14.30 ili 15 sati, pa djeca poslije nastave odlaze u rekreacijski centar. A ondje je velika košarkaška dvorana pa smo moji prijatelji, rođaci i ja stalno igrali košarku.
Što ste kao klinac radili u slobodno vrijeme?
– Mali je grad pa su roditelji mene, dva brata i dvije sestre puštali da se slobodno krećemo. Ljeti Sunce nikad ne zalazi pa smo prijatelji i ja išli biciklima okolo ili bismo pak igrali košarku na vanjskom terenu. Kada bi nam to dosadilo, igrali smo bejzbol. Ako bi nam i to dosadilo, sjeli bismo na motore i otišli do plaže.
Vaš grad je na moru. Koliko se ljudi bave ribolovom?
– Nikad nisam išao ribariti na more, više sam to radio u rijekama, kojih imamo puno pa smo lovili losose, koji se poslije suše na zraku. Moji djed i baka imaju drvenu kuću "usred ničega", 60 milja južno od grada, bez interneta i televizije, bez vodovoda. No svejedno bismo otišli tamo i proveli neko vrijeme, a jedna od zanimacija bila nam je lov i ribolov.
Imate li lovačke trofeje?
– Ne lovimo iz zabave, odnosno da bismo lovački trofej stavili na zid. Mi lovimo iz potrebe i koristimo sve što možemo poput krzna. Ništa ne bacamo.
U tako hladnom Arktičkom oceanu zacijelo nemate morskih pasa?
– Da, nemamo, no ljudi se svejedno ne kupaju u moru jer je jako hladno, rekao bih tek koji Celzijev stupanj iznad nule. Netko skoči iz zabave, ali i brzo izađe jer je prehladno za plivanje. No zato imamo kitove pa se ide u kitolov. Obično se to čini u proljeće, u travnju i svibnju. Ocean je još uvijek zamrznut, no ide se oko 15 kilometara od obale, napravi se logor i čekaju kitovi.
Događa li se da kit prevrne ribarski čamac?
– Da, to je tradicijski čamac i katkad se to dogodi. No tako se to radi stotinama godinama. Ja sam bio premlad da bih to činio, no iskusni ribari to rade ovako: najprije ubiju kita iz puške, a onda ga zakvače harpunom da ne potone. Kitovo je meso jako ukusno.
Kad smo već kod hrane, što vam se sviđa od onoga što se u Zagrebu nudi?
– Ćevapi, njih jako volim. I ražnjiće sam jeo. Moram probati štrukle. Volim upoznavati nove kulture pa tako i hranu iz tih kultura. Kada sam bio u Njemačkoj, često sam jeo šnicle, štrudle od jabuka i slično. Slično je bilo i u Letoniji i Poljskoj. Jezik je viša razina upoznavanja nove kulture, no obično nemam dovoljno vremena i za to.
Na desnoj ruci imate nekoliko tetovaža. Što one predstavljaju?
– Imam havajsku, filipinsku i aljašku tetovažu. Planiram dodati još koju.
Otvori KEKS Pay
Na zimu će ga otpustiti...Cibona u drugoj ligi i nije favorit,ako se ne umiješa business