Za vrijeme ulcinjske promocije knjige Lina Červara, nogometaš Ivan Gudelj recitirao je Jesenjina uz glazbenu pratnju košarkaša Mlađana Tudora koji se iskazao odsviravši i otpjevavši i nekoliko Oliverovih hitova.
U tom smislu za sve one koji ne poznaju tu umjetničku stranu nekadašnjeg košarkaša Jugoplastike, Mlađan Tudor (72) je bio otkriće dana.
- Kod nas se po kući vrtjela glazba. Brat je krenuo s klavijaturama pa harmonikom pa sa sviranjem po bendovima. A splitska scena je zahvalna za takvo što. A onda sam imao tu čast i privilegij da je u našem okruženju postojao i Oliver koji se družio s nama košarkašima, naročito uz Ratu Tvrdića, Zorana Grašu pa se u tom okruženju i Petar Grašo, koji je također igrao košarku, prometnuo u vrsnog glazbenika. U tom društvu su bili Boris Dvornik i igrač Hajduka Ivica "Bukle" Hlevnjak i tu je bila uvijek pjesma i zafrkancija. Mi smo kao klub imali poznate Žute noći kao što su i Bijele noći. Krenulo je iz zabave. Na turneji po Australiji profesor Bajrović, naš dragi Capo, u jednom je antikvarijatu kupio gitaru jer nam je na tih 20 sati leta bilo nepraktično nositi instrument. Ideja je bila da se i mi malo družimo uz pjesmu. Nakon sedam dana išlli smo na Novi Zeland, u Oakland, i tamo sam među našim ljudima vidio koju emociju može proizvesti glazba. A potom je to i meni dobro došlo, more, sunce, djevojke. Zabava je drugačija uz gitaru. Onda su me prijatelji povukli u klapu More u kojoj je organizator i bariton klape bio bivši vaterpolist Jadrana Igor Budeša.
Mlađan danas čak ima svoju klapu koja se zove Friži, mi kontinentalci bismo rekli ogrebotine ili ožiljci.
- Prije je to bila klapa More a sada je klapa Friži. To su ljudi koji nisu glazbenici ali imaju veliku ljubav prema glazbi. Mladen Vujčić je odvjetnik, Dragutin Pezelj ima privatnu kemijsku čistionicu, Tomislav Akrap se bavi izjnamiljvanjem jedrilica. On je došao naknadno nakon što su preminula dva člana klape, Vedran Piplović i Žarko Siriščević. Ja sam bio ekonomist, radio u dobrim firmama. Nama glazba nije prioritet u smislu da moramo stvarati, zarađivati. Ne, nama je glazba gušt. Sve su to moji vršnjaci, mi smo sada svi u 70-ima. Nama je baš pjesma najbolja zabava.
Kada ste se prvi put usudili pjevati pred publikom?
- Nisam siguran niti ja, negdje početkom 80-ih, kada sam se ostavio košarke. Kroz kuću su se profilirali neki glazbenici. Bilo je to na tim putovanjima. Kada smo s klapom More napravili turneju po Brazilu i kada smo otpjevali "Vela Luku" u Sao Paulu ili u Riju vidio sam koliko to našim ljudima znači. Mi smo bili u Hrvatskom domu koji realno može primiti stotinjak ljudi a naguralo ih se 300. Evo i sada sam emotivan kada se toga sjetim. Taj osjećaj da nekome pružaš neko zadovoljstvo, nastup po nastup i ja sam se oslobodio.
Mlađan je bio član sjajnog naraštaja Jugoplastike iz 70-ih godina prošlog stoljeća.
- Ja imam šest klupskih trofeja i 13 nastupa u A reprezentaciji u koju je bilo jako teško upasti na bekovske pozicije pored jednog Slavnića, Kićanovića i Delibašića. Godine 1971. sam bio na pragu momčadi koja je osvojila naslov prvaka Jugoslavije ali sam bi u Tel Avivu na finalu Kupa prvaka, kao 13. igrač jer sam bio najmlađi. To je ono kada nije suđen faul na Šolmanu. Imali smo jako dobru domaću sezonu 1977./1978. jer smo osvojili sve što smo igrali - nacionalni kup, prvenstvo i Kup Koraća. A i godinu prije smo osvojili Koraćev kup tako da ja imam dva Koraćeva kupa, tri Kupa Jugoslavije i jedno prvenstvo. A nakon tog naslova igrali smo Kup prvaka pri čemu nas je finala stajao jedan poraz na gostovanju kod Asvela. Tada je za nas igrao Peter Vilfan koji je bio sjajan ali nestašan igrač, sklon ekshibicijama. Sjećam se da je u toj utakmici jednom tamnoputom domaćem igraču loptu proturio kroz noge. Kada je Pero krenuo na zicer taj isti crnac ga je sastavio s podom, on je skočio, suci su se prepali a mi smo tu utakmicu na koncu izgubili od suparnika koji nikoga nije dobio. A dva puta smo u skupini dobili moćnog Ignisa i da nismo izgubili od Asvela igrali bi s Realom u finalu Kupa prvaka.
Malo je nedostajalo da Tudor završi na Olimpijskim igrama u Montrealu.
- Te olimpijske godine svi reprezentativni kandidati su bili podijeljeni u dvije selekcije. Jedna je igrala kvalifikacije u Hamiltonu a druga je bila na turniru u Havani na Kubi. Na koncu smo se svi našli u Montrealu, ja sam igrao dobro, s 23 godine u punoj snazi, no onda je rečeno da treba jedan malo iskusniji igrač ali i jedan po nacionalnom kriteriju pa je išao Georgijevski. Sljedeće godine je bilo Prvenstvo Europe i opet se biralo i po nacionalnom ključu pa je išao Papič iz Slovenije. I tako je prošao voz. Žalim što ja nisam dobio priliku na nekom velikom natjecanju kao moj suigrač Duje Krstulović koji ima tri zlata. On je igrao na poziciji na kojoj su bili Dalipagić i Varajić i njemu su se otvorila vrata.
Kad se Rato povukao iz sastava žutih?
- Neki dan sam gledao taj film, to je bila 1978. Onda je došao Vilfan. Ja sam bio u bekovskoj rotaciji s Tvrdićem i Manovićem. S time da je Tvrdić više bio dvojka a Manović i ja smo bili jedinice. Kada je Manović prestao onda je nastala ova momčad Tudor, Krstulović, Jerkov, Macura i nažalost prerano preminuli Grgin. Tu su bili još i Šolman i Rato ali već na zalasku karijere koji su nam bili itekako važni u važnim trenucima utakmica.
Osim Grgina, nema više niti Tvrdića, Šolmana a ni Skansija. Koliko Mlađana pogode odlasci bivših suigrača?
- Mene je u Ulcinju ganulo kada su o tim vremenima pričali Kićanović i Slavnić a kamoli da ode netko od suigrača. Ja nikad neću zaboraviti kada sam prvi put ušao u seniorsku svlačionicu. Bilo je "hajde mali da pogledamo torbu, imaš li sve potrebno". Gledalo se je li sve suho, oprano, ispeglano, imaš li šampon jer i tako se gradi odgovornost prema onome čime se baviš. A stariji igrači su ti bili kao drugi očevi. Nije ista situacija kada si u svom gradu ili negdje na putu. Onda učiš od ovih starijih kako se ponašati. Znalo se tko i kada ulazi u autobus, tko će nositi kufere, tko lopte i dresove.
Nekima od preminulih, Mlađan je svirao na pogrebu.
- Skansijeva obitelj je poželjela da sviram na Perinu pogrebu u Ljubljani. Ganuo me taj ispraćaj. Da mi je jednu fotografiju naći. Slovenci imaju za ispraćaj one neke male vagonete na čijem zadnjem sjedištu sjede Rato Tvrdić i Ivo Daneu s Perinom urnom. Tu sam svirao Oliverove "Moj Galebe" i "Kad mi odeš ti" a ispratio sam i Šolmana u Splitu s pjesmom. Za Damira sam pjevao "Kada ovom zahvalim se tilu" od Harija Rončevića i Oliverovu "Kad mi odeš ti". I dan danas sam s obitelji Šolman u kontaktu. Mi u Splitu na Zapadnoj obali imamo ugravirane ploče s imenima olimpijaca gdje smo također ispratili Šolmana.
Pokazalo ste da je Mlađan Tudor idealan izbor za glazbeni ispraćaj košarkaških velikana Splita.
- Ratu nažalost s pjesmom nisam ispratio. S njegovom kćeri Goranom i sinom Jerom ostao u kontaktu. Kad su Žan Tabak i supruga mu Gorana izgradili kuću na području Meja onda smo imali neku zabavu na kojoj su bili i Zoran i Petar Grašo, bila je i Danijela koja je još uvijek bila s Grašom. Tu su bili i Rato i Grašo, Petar je svirao, Danijela je pjevala. Znam koliko sam bio povezan s obitelji pa su i Gorana i Jere odlučili da bi možda za mene bilo previše pa je na Ratinom ispraćaju pjevala čuvena klapa Cambi.
Kao bivši as nekadašnje Jugoplastike, današnjeg Splita, čest je gost utakmica današnjeg sastava. Kako doživljava stanje u kojem se današnji Split nalazi?
- Mi veterani imamo u VIP loži svoja mjesta. Uvijek nas ondje čeka mjesto. Kada su u Splitu budu tamo i Kukoč i Rađa. Svi se skupimo tko može. Jerkov ne voli biti u loži. On radi nogu više voli gledati iz novinarske lože. Mi kada bismo izgubili utakmicu, a u ono vrijeme nigdje nisi bio siguran u bodove pa tako niti u Valjevu, Čačku, Skopju.... Metalac je imao odlične igrače. Oni su došli u Split a mi smo ih doživjeli kao treninga za Cibonu i mi smo izgubili utakmicu. Mi nismo smjeli izaći u grad. Ne od straha da će nam netko nešto napraviti nego zbog osobnog srama. Kako si smio izgubiti od jednog Metalca u Splitu a par dana prije toga smo u Kupu prvaka dobili jedan Makabi. Takav odnos prema klupskoj boji ja danas ne vidim. Nema više te emocije. Ovaj Shorter koji je bio nekoliko sezona on je pokazivao neku tu emociju ali se vidjelo da je to malo. Ti kao gledatelj nemaš osjećaj da se za taj klub gine na parketu.
E pa kada nema dovoljno domaćih igrača. Jer onaj koji je ponikao u tom klubu zacijelo će uvijek imati snažniju emociju od pridošlice.
- Tako je. Sada će se sin od Perasovića sigurno drugačije ponašati. Toga fali. I jako puno se mijenjaju igrači. Ja sam imao sreće da su mi se otvorila vrata momčadi. Godine 1971. otišla su tri igrača i ušli smo nas četiri. Mene je dopao broj četiri. A toliko je bilo dobrih mladih igrača ali se vrata nisu otvarala kao danas. A ti danas imaš tek pokojeg domaćeg igrača, ne možeš složiti ni petorku od njih. Bojim se da je ovo danas sve materijalno a imam blagi osjećaj da nije bitan ni rezultat i ako se izgubi nikome ništa. Tako je, čujem, i u Hajduku. A mi smo u ono doba bili povezani s hajdukovcima a i danas smo. Mi smo tada imali karantene. Otišli bi u petak navečer u hotel Lav i onda bi mi na dan naše utakmice išli prvo na utakmicu Hajduka, koja se igrala oko 15 sati, a nakon toga na našu utakmicu. A hajdukovci bi poslije svoje utakmice došli na našu, bodriti nas. Pa Tomislav Ivić je dolazio na naše treninge. On je sjedio u klupi do Skansija i onda je neke sustave igre presinga primjenjivao na nogometnom terenu. Hajduk i Jugoplastika su disali zajedno. Danas to ne postoji. Pričaju mi da neki igrači koji taj dan nisu u sastavu iz nekog razloga uopće niti ne dođu na utakmicu. Izgubio se taj osjećaj pripadnosti, a da o odgoju i ne govorim - ističe Tudor..
Otvori KEKS Pay
