U analima nogometne povijesti, Svjetsko prvenstvo 1942. godine ostaje tek sablasna fusnota, turnir koji nikada nije održan i čiji je trofej Julesa Rimeta talijanski sportski dužnosnik Ottorino Barassi tijekom rata skrivao u kutiji za cipele ispod vlastitog kreveta.
Nakon što je Italija obranila naslov prvaka 1938. u Francuskoj, nogometni svijet s nestrpljenjem je iščekivao sljedeću smotru najboljih svjetskih reprezentacija. Kandidature za domaćinstvo službeno su podnesene: nacistička Njemačka, koja je svoju prijavu istaknula još 1936. tijekom Olimpijskih igara u Berlinu, i Brazil, koji se kandidirao u lipnju 1939. godine.
Međutim, 1. rujna 1939. godine invazijom Njemačke na Poljsku započeo je Drugi svjetski rat. Dok su se borbe širile Europom, Fifa je obustavila sve daljnje pripreme za Svjetsko prvenstvo, a odluka o domaćinu nikada nije donesena. Svijet je umjesto nogometnog spektakla dobio globalni sukob koji je odnio milijune života.
Ipak, ostaje intrigantno pitanje - što bi se dogodilo da je turnir ipak održan, pogotovo u scenariju u kojem bi domaćin bila Njemačka. Do 1942. godine, sile Osovine bile su na vrhuncu moći, kontrolirajući gotovo čitav europski kontinent. Takvo prvenstvo ne bi bilo slavljenje sporta, već moćno propagandno oruđe Hitlerova režima, zamišljeno da prikaže sliku snage i normalnosti usred ratnog kaosa. Sudjelovanje bi vjerojatno bilo ograničeno na saveznike i satelitske države Osovine, uz pokoju neutralnu zemlju poput Švedske ili Švicarske, dok bi savezničke nacije i zemlje pod okupacijom bile isključene. Bio bi to turnir odigran pod sjenom svastike, izopačena verzija Svjetskog prvenstva koja bi služila isključivo interesima totalitarne ideologije, slično kao što su Olimpijske igre u Berlinu 1936. iskorištene za promociju nacizma. U takvoj konstelaciji snaga, na popisu sudionika našla bi se i jedna novonastala država, marioneta stvorena u Zagrebu voljom Berlina i Rima.
Ta država bila je Nezavisna Država Hrvatska, proglašena 10. travnja 1941. godine nakon sloma Kraljevine Jugoslavije. Ustaški režim Ante Pavelića, kao vjerni saveznik nacističke Njemačke i fašističke Italije, brzo je uspostavio sve atribute državnosti, uključujući i nogometnu reprezentaciju. U nevjerojatnom spletu okolnosti, dok je Europa gorjela u ratu, sportski diplomati NDH uspjeli su osigurati međunarodno priznanje. Na dan 17. srpnja 1941. godine, Odbor za hitna pitanja Svjetske nogometne federacije (Fife) primio je Hrvatski nogometni savez u svoje članstvo.
Iako ta odluka, zbog ratnih okolnosti, nikada nije formalno potvrđena na Kongresu Fife, ona je reprezentaciji NDH omogućila odigravanje međudržavnih utakmica i dala joj teoretsko pravo nastupa na Svjetskom prvenstvu da je ono održano. Hrvatska je tako, barem na papiru, postala dio svjetske nogometne obitelji pod najmračnijim mogućim okolnostima, kao marionetska država čije je postojanje bilo izravno vezano uz ratne uspjehe njenih pokrovitelja.
Aktivnosti nogometne reprezentacije NDH nisu ostale samo na diplomatskom uspjehu. Unatoč ratnom stanju, nogomet se igrao, a reprezentacija je bila iznenađujuće aktivna. U razdoblju od 1941. do 1944. godine odigrala je čak petnaest međunarodnih utakmica, uglavnom protiv drugih članica Osovine ili njihovih saveznika. Igrala je protiv Njemačke tri puta, po jednom protiv Italije, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i neutralne Švicarske, te čak sedam puta protiv reprezentacije Slovačke. Ove utakmice služile su kao važan dio državne propagande, stvarajući privid normalnog života i međunarodnog ugleda dok je stvarnost bila bitno drugačija.
Naime, dok su nogometaši u dresovima s crveno-bijelim kvadratićima igrali utakmice po Europi, pozadina tog "sportskog života" bila je ispunjena neizrecivim užasom. Ustaški režim, po uzoru na svoje nacističke mentore, uspostavio je sustav terora i genocida. Odmah po dolasku na vlast, doneseni su rasni zakoni usmjereni protiv Srba, Židova i Roma, ubrzo su bili uspostavljeni koncentracijski logori, od kojih je najveći i najbrutalniji bio Jasenovac, gdje su stotine tisuća ljudi sadistički mučene i ubijene.
Iako službeni turnir Svjetskog prvenstva nikada nije održan, postoji priča o jednoj utakmici odigranoj u Berlinu u rujnu 1942. koju neki nazivaju "neslužbenim finalom Svjetskog prvenstva". Neutralna Švedska dobila je posebno dopuštenje za putovanje u Berlin kako bi odigrala prijateljski susret s Njemačkom pred gotovo sto tisuća gledatelja na Olimpijskom stadionu. Na iznenađenje svih Šveđani su pobijedili s 3:2, što je razbjesnilo nacističke vođe, toliko da je Njemačka do kraja rata odigrala samo još jednu utakmicu na domaćem terenu: 1. studenog 1942. u Stuttgartu pobijedila je Hrvatsku s 5:1.
S krajem rata i porazom sila Osovine, Nezavisna Država Hrvatska je nestala, a s njom i njezino kratkotrajno članstvo u Fifi. Nakon uspostave neovisne Republike Hrvatske, Hrvatski nogometni savez ponovno je primljen u punopravno članstvo Fife 3. srpnja 1992., a u Uefu godinu kasnije.
Današnji HNS jasno se distancira od saveza iz ratnog razdoblja, ne smatrajući se njegovim pravnim sljednikom. Utakmice koje je odigrala reprezentacija NDH stoga se ne vode kao službene utakmice hrvatske reprezentacije, već ostaju zabilježene kao dio turbulentne i mračne povijesti. Taj period ostaje trajan podsjetnik na vremena kada je sport bio zloupotrijebljen kao kulisa za jedan od najkrvavijih režima u europskoj povijesti.
Na kraju, prvi hrvatski nogometaši koji su bili sudionici Svjetskog prvenstva bili su 1950. godine u Brazilu igrači Hajduka Beara, Broketa, Katnić, Radovniković i Vukas, iz beogradskog Partizana Firm, Bobek i Z. Čajkovski, iz Dinama Ž. Čajkovski i I. Horvat.
Otvori KEKS Pay
Citiram Dasovća "u Jasenovcu pobijene stotine tisića ljudi". Koliko "stotina tisuća" g.Dasoviću? Odakle Vam podatak? Zašto ne "nekoliko milijuna"??? Kako Vas nije sram?