Otišao je jedinstveni i neponovljivi Dule. Premda njegovi rezultati nisu tako zvučni kao oni Željka Obradovića ili Dušana Ivkovića, Duško Vujošević itekako je snažno utjecao na jugoslavensku, a osobito na srpsku košarku. Dakako i na niz klubova u kojima je radio u Španjolskoj, Italiji, Rusiji, Francuskoj i Rumunjskoj. S obzirom na njegovu karizmu, ali i rezultate s Partizanom, vodstvo Eurolige naredilo je da se uoči svih utakmica 37. kola najelitnijeg klupskog natjecanja održi minuta šutnje. A najemotivnije, dakako, bilo je u Beogradskoj Areni, gdje se njegov Partizan, uoči utakmice sa Žalgirisom, od legendarnog trenera oprostio na dirljiv način. Navijači su nekoliko minuta skandirali "Vujošević Dule", uz slike njegovih trenerskih reakcija na velikom semaforu (ekranu) i na tisuće upaljenih svjetiljki mobitela i puno orošenih obraza u publici.
Otišao je učitelj, stvaratelj, trener intelektualac, veliki košarkaški znalac, ali i borac za prave vrijednosti. Dok su drugi šutjeli, on se nije ustručavao kritizirati vlastodršce, kako prijašnje tako i aktualne, pa se tako nerijetko javno suprotstavljao i aktualnom srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću.
Nezaboravni Dule s Partizanom je izborio prvi Final Four Kupa prvaka (današnje Eurolige), a te iste 1988. s juniorskom reprezentacijom SFRJ osvojio je europsko zlato. Bio je Dule i izbornik posljednje reprezentacije raspadajuće Jugoslavije na juniorskom Svjetskom prvenstvu, održanom u ljeto 1991. u kanadskom Edmontonu, gdje su nastupila i trojica Hrvata – Zvonimir Ridl, Teo Čizmić i kasniji kapetan Cibone Veljko Mršić.
Navijači Cibone pamtit će ga kao trenera crno-bijelih koji su, tricom Kecmana preko cijelog terena, osvojili regionalnu ligu u Areni Zagreb. A kao trener istoga kluba pet je puta osvajao ABA ligu. U seniorskoj košarci bio je izbornik zajedničke zemlje Srbije i Crne Gore, potom samostalne Crne Gore, a posljednji izbornički posao bio mu je vođenje selekcije BiH, u koje ime je proglašen i počasnim građaninom Sarajeva. Posljednji klupski posao radio je u Rumunjskoj, u Cluj-Napoci.
Ovaj novinar pamtit će ga po tome što je, preko kolege Predraga Sarića, znao od nas naručiti poneku knjigu iz zagrebačkih knjižara, koju bismo mu mi onda uručili kada bi došao u Zagreb igrati sa svojim Partizanom. Još u siječnju, u vrijeme našeg boravka u Beogradu na Prvenstvu Europe u vaterpolu, dogovarali smo se za intervju. S obzirom na transplantirani bubreg, nije bio sklon susretu, što smo i razumjeli zbog opasnosti od infekcije. Kazao nam je da mu nakon nekog vremena pošaljemo pitanja elektroničkom poštom, a kada smo to krenuli činiti, čuli smo da mu se stanje pogoršalo i da je završio u bolnici. A tu bitku, za razliku od mnogih na parketu, nije dobio.
Od kakvog je ugleda bio stručnjak, najbolje će reći onaj navijač Crvene zvezde koji je priznao da ga Delije mrze, ali mu se istovremeno i dive. Ni suci ga nisu obožavali jer im nije opraštao pogreške, ali su ga itekako poštivali, što se može vidjeti i iz oproštajne poruke hrvatskog euroligaškog suca Sretena Radovića:
– Nije bilo lako dijeliti teren s tobom, ali se od tebe moglo puno naučiti. Počivaj u miru, majstore.
Emotivnim porukama od Duleta su se ovih dana oprostili znani i neznani poštovatelji njegova lika i djela, pa tako i igrači koje je odgajao. A jedan od njih je i aktualni kapetan srpske reprezentacije Bogdan Bogdanović, koji je napisao i ovo:
– Pokazao si mi kako se gradi osobnost, samopouzdanje, kako se gradi tim. Kupovao si knjige, ulaznice za kino i kazalište... i sve to si radio s mnogo posvećenosti, pažnje i ljubavi... U tim trenucima gledao sam te čak i kao drugog oca.
A kakav je bio Dule kao čovjek, reći će vam i ova anegdota koju je na svom Facebook profilu spomenuo kolega Tomislav Milanović, a koje priče se sjeća i ovaj Večernjakov novinar. Zbilo se to u veljači 2002., nakon euroligaškoga gostovanja Partizana u Zagrebu iz kojeg je Cibona izašla pobjednikom. Na putu prema sobi za medije dva primitivca nogama su nasrnula na Duleta, udarivši ga u trbuh, pa je intervenirao Cibonin tadašnji trener Jasmin Repeša jer ni policije ni redara na vidiku bilo nije. U stanju šoka Vujošević odustaje od presice, ali kada se malo smirio, ispred svlačionice ističe:
– Sine, nema ovo veze sa sportom. Pa mi smo danas izgubili.
Nije iskoristio priliku da dolijeva ulje na vatru, da sipa gorčinu, kao što bi mnogi na njegovu mjestu činili. Ne, on je i u tim trenucima ostao čovjek od formata.
U ime svih njegovih zagrebačkih gostovanja od Duleta se oprostila i Cibona kao klub, baš kao i Zadar, u kojem su podsjetili na jednu anegdotu. Naime, kada je 2009. njegov Partizan izgubio u Jazinama, na presici nakon utakmice pojavio se Giuseppe Giergia kako bi podbadao trenera crno-bijelih:
– Dule, kako to da u Zadru uvijek imaš temperaturu?
Vujošević je, dakako, odgovorio u svom stilu gađajući nisko u Pinov veliki ego koji ne podnosi sporedne uloge:
– Predlažem da se ona mala dvorana s tribinama nazove Pino Giergia, zaslužio je.
S obzirom na to da je radio s određenim brojem hrvatskih igrača, prenosimo vam što su nam oni rekli kad su doznali da je Duško Vujošević preminuo:
Marko Šamanić, Vujoševićev igrač iz kadetske reprezentacije SFRJ:
– Ode nam Dule, baš sam ga cijenio. Bio mi je trener u kadetskoj reprezentaciji bivše Jugoslavije. Jako posvećen i zahtjevan, ali kao čovjek širok, obrazovan, karakteran... Takvih više nema.
Veljko Mršić, Vujoševićev izbor za kapetana juniorske reprezentacije SFRJ:
– Bio mi je izbornik na Prvenstvu Europe i Svjetskom prvenstvu. Ta ljeta bila su dosta naporna, radilo se puno. Gotovo tri mjeseca provodili bismo zajedno i napredak je bio nevjerojatan jer su to bili i razvojni treninzi. Drugu godinu postavio me za kapetana reprezentacije. Vidio je malo dalje. U petorci dvije godine mlađi Bodiroga, pa Tarlać, Rebrača i Borko Radović. Publika je na tim utakmicama bila podijeljena, na jednoj Hrvati navijaju protiv Jugoslavije, a na drugoj strani navijalo se za Jugoslaviju. On je to sjajno hendlao. Bio je istinski lider. I danas se sjećam da mi je na jednom pokaznom treningu kazao neke stvari koje i dan danas govorim svojim igračima. Sjećam se prvog treninga za taj SP. Okupili smo se u Beogradu pa smo se vozili dva-tri sata do Bečeja, kamo smo došli u 17 sati da bismo već u 18 imali trening koji je završio u 20.30 sati. Milan Tomić tada je slomio kost u stopalu i tek tada je trening bio gotov. Bilo je dosta naporno, no naočigled si napredovao. Izvan terena, izvan utakmice, bio je izuzetno ugodan čovjek. Posve drukčiji nego za vrijeme utakmice i treninga, gdje se pretvarao u gladijatora koji je spreman zaštititi svoje igrače.
Aco Petrović, danas izbornik Brazila, bio je Vujoševićev trenerski kolega, a svojevremeno i suparnik:
– Svi smo znali kolikih je zdravstvenih problema imao, no uvijek vas takva vijest iznenadi. On nije bio samo vrhunski trener koji je s momčadi gotovo bez stranaca 2010. završio na Final Fouru. On je bio intelektualac, učitelj koji je tjerao svoje igrače da čitaju knjige, a iznad svega je bio čovjek. Košarka u regiji, a i ona europska, doživjela je gubitak jednog neizostavnog člana Fibine Kuće slavnih. Svima nama teško je pala ta vijest. Sjećat ćemo se svih njegovih velikih dostignuća. Na mene je najviše ostavio dojam kada smo kao treneri bili na suprotnim stranama, ja kao trener Cedevite ili Zadra, a on na klupi Partizana. A tada bih vrlo dobro osjetio da sam se namjerio na trenera taktički vrlo potkovanog. Počivaj u miru, Dule jer za svoga života si jako puno napravio.