Danas, kad obilježavamo trideset šestu obljetnicu hrvatske države, prirodno je prisjetiti se onih koji su desetljećima vjerovali da Hrvatska ima pravo na vlastitu samostalnost, onih koji su zbog te ideje završavali u zatvorima, bili profesionalno i društveno marginalizirani ili, početkom devedesetih, za nju riskirali i gubili život. Bez obzira na kasnije političke podjele, stvaranje hrvatske države za veliku je većinu građana značilo ostvarenje povijesnoga cilja.
No Dan državnosti podsjeća i na nešto drugo: da u Hrvatskoj nikad nisu svi jednako doživljavali ideju hrvatske države. Franjo Tuđman, bez čijega vodstva ne bi bilo samostalne države, svojedobno je procjenjivao da je između 15 i 20 posto ljudi u Hrvatskoj bilo nesklono hrvatskoj neovisnosti. Danas je taj broj manji, ali određena nelagoda prema hrvatskoj državnosti nije nestala, samo je promijenila jezik i društveni izraz. U Hrvatskoj, naime, već dugo postoji specifičan obrazac javnog ponašanja: što više prezireš vlastitu državu, to u dijelu javne scene lakše stječeš auru intelektualne i moralne nadmoći. Taj obrazac preuzeo je dio pisaca, novinara i javnih intelektualaca koji nikad nisu prihvatili hrvatsku državu kao pozitivnu povijesnu činjenicu, pa javno iskazuju svoju nelagodu i prema hrvatskoj državnosti i prema domoljublju. Ponašaju se kao da je Republika Hrvatska povijesna pogreška i politički sumnjiv projekt.
Nije to isto što i kritika države. Korupcija, klijentelizam, demografski slom i kronična institucionalna slabost ozbiljni su problemi o kojima je legitimno pisati i govoriti, ali ovdje nije riječ o tome. Stvar je u tome da dio elite prezire postojanje hrvatske države i da prema vlastitoj zemlji osjeća moralnu nelagodu ili čak sram.
Nešto slično događalo se i u Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata, kad je domoljublje dugo bilo neugodan pojam, osobito među intelektualnim elitama. Ali Nijemci nisu razvili prijezir prema njemačkoj državi, nego oprez prema agresivnom nacionalizmu. U Francuskoj već desetljećima postoji snažan dio intelektualne scene koji na nacionalni identitet gleda sa skepsom zbog kolonijalizma, višijskog režima i ekstremnog nacionalizma, ali patriotizam nitko ne osjeća kao nelagodu. U SAD-u posljednjih se godina razvio diskurs koji tu zemlju vidi prije svega kao projekt ropstva, imperijalizma i dubokih društvenih nejednakosti, ali ni tamo nema prijezira prema američkoj zajednici. Može se, dakle, biti radikalno kritičan prema vlastitoj zemlji, a ipak je doživljavati kao svoju zajednicu.
U Hrvatskoj pak dio javne scene pokazuje distancu ne samo prema nacionalizmu nego i prema samoj činjenici hrvatske države. Kao da je riječ o projektu kojemu se nikad nije do kraja priznala legitimnost. To se možda najbolje vidi u riječima povjesničara Tvrtka Jakovine, koji je prije nekoliko godina u Jutarnjem listu ustvrdio da će Franjo Tuđman s vremenom biti "odbačen", uklonjen s trgova i iz javnih prostora, da će njegovi spomenici biti premješteni "na ista mjesta gdje su premještani spomenici prethodnih hrvatskih vladara". Mnogi od članova stranke koju je osnovao, prognozira taj povjesničar, "bit će prvi koji će zagovarati takav prekid s prošlošću", ali na to ćemo pričekati "još neko vrijeme". "Neće to biti ništa drugo i drugačije od sudbine koja je od istih ljudi zadesila cara 1918., pa kralja 1941., pa poglavnika 1945., pa maršala od vremena Tuđmana sve do premijera Plenkovića. Ne može biti drukčije jer se model vladanja Hrvatima u posljednjih stotinu godina jedva promijenio", argumentirao je svoju prognozu Jakovina.
Kritika Franje Tuđmana u dijelu postjugoslavenske intelektualne scene nije ništa novo, no zanimljivo je nešto drugo: Jakovina implicitno tvrdi da je i Republika Hrvatska samo još jedna prolazna epizoda u nizu političkih režima koje će povijest prije ili poslije odbaciti. Drugim riječima, da između 1918., 1941., 1945. i 1990. godine nema bitne razlike. Da je sve to samo izmjena različitih modela vlasti nad Hrvatima. Takvo tumačenje očito zanemaruje činjenicu da Republika Hrvatska nije nastala smjenom dinastija, okupacijom ili nametanjem neke ideologije, nego demokratskom voljom svojih građana. Stoga njegove riječi nisu obična politička kritika, nego su izraz neprihvaćanja hrvatske državnosti kao legitimne i trajne povijesne činjenice.
Naravno, nitko nije dužan oduševljavati se Tuđmanom niti je itko obvezan misliti da je Hrvatska raj na zemlji. Ne moraju se voljeti nacionalni simboli, himna ili službene ceremonije. Kritizirati vlastitu zemlju legitimno je i često nužno. Sve je to normalno u demokraciji. Nisu problem ni oni koji ne vole Hrvatsku; takvi ljudi postoje u gotovo svakoj državi. Hrvatska neće propasti zato što je dio njezinih pisaca, novinara ili intelektualaca smatra neuspjelim projektom. No treba jasno reći da je njihova poza moralne superiornosti, s koje javno preziru državu u kojoj slobodno žive, rade, govore i stječu društveni ugled – duboko odbojna. Posebno je problematično kad osjećaj pripadnosti Hrvatskoj prikazuju kao nešto neugodno, provincijalno i politički sumnjivo, a prijezir prema vlastitoj državi kao dokaz svoje tobože intelektualne i moralne nadmoći. Živjeti u državi u kojoj koristiš sve prednosti njezina postojanja i čiju sigurnost uzimaš zdravo za gotovo, a pritom prema toj istoj državi demonstrativno iskazuješ prijezir nije znak hrabrosti, progresivnosti niti intelektualne nadmoći. Još manje moralne nadmoći.
Možda je baš Dan državnosti dobar trenutak kad treba jasno reći: kritizirati vlastitu državu može biti izraz odgovornosti, ali trajno prezirati zajednicu u kojoj slobodno živiš i ostvaruješ vlastiti društveni i profesionalni položaj nije ništa drugo nego elementarna građanska nezahvalnost. Takvima je postojanje hrvatske države – trajna kazna.
Otvori KEKS Pay
Svima čestitam Dan državnosti!