Danas, kad obilježavamo trideset šestu obljetnicu hrvatske države, prirodno je prisjetiti se onih koji su desetljećima vjerovali da Hrvatska ima pravo na vlastitu samostalnost, onih koji su zbog te ideje završavali u zatvorima, bili profesionalno i društveno marginalizirani ili, početkom devedesetih, za nju riskirali i gubili život. Bez obzira na kasnije političke podjele, stvaranje hrvatske države za veliku je većinu građana značilo ostvarenje povijesnoga cilja.
No Dan državnosti podsjeća i na nešto drugo: da u Hrvatskoj nikad nisu svi jednako doživljavali ideju hrvatske države. Franjo Tuđman, bez čijega vodstva ne bi bilo samostalne države, svojedobno je procjenjivao da je između 15 i 20 posto ljudi u Hrvatskoj bilo nesklono hrvatskoj neovisnosti. Danas je taj broj manji, ali određena nelagoda prema hrvatskoj državnosti nije nestala, samo je promijenila jezik i društveni izraz. U Hrvatskoj, naime, već dugo postoji specifičan obrazac javnog ponašanja: što više prezireš vlastitu državu, to u dijelu javne scene lakše stječeš auru intelektualne i moralne nadmoći. Taj obrazac preuzeo je dio pisaca, novinara i javnih intelektualaca koji nikad nisu prihvatili hrvatsku državu kao pozitivnu povijesnu činjenicu, pa javno iskazuju svoju nelagodu i prema hrvatskoj državnosti i prema domoljublju. Ponašaju se kao da je Republika Hrvatska povijesna pogreška i politički sumnjiv projekt.
Svima čestitam Dan državnosti!